Ponekad smo toliko nesvjesni svojih samoomalovažavajućih obrazaca, da ih uočimo tek onda kada ih saopštimo nekome.
Postupak u kojem sebe definišemo pomoću jedne situacije, jednog izbora, ili jednog ishoda, psiholozi nazivaju katastrofiranjem. Dešava se da sebe smatramo lošim prijateljem kada se posvađamo sa nekim bliskim, ili da ćemo zasigurno umrijeti sami kada dođe do bolnog raskida.
Takav način razmišljanja može biti šetan za našu sreću, samopouzdanje i uspjeh; u to budite sigurni, jer istraživanja to i potvrđuju. Ono što katastrofiranje čini još opasnijim jeste to što nam dođe prerušeno kao validna slika o sebi. U suprotnom, zašto bismo sebe toliko omalovažavali? Objektivno gledano, ako shvatimo koliko smo ovaj put bili loši, sledeći put ćemo biti bolji, zar ne? Ne.
Jedno je kada objektivno i razumno procjenjujemo sopstvene granice. Ali, katastrofiranje nije ni objektivno, ni razumno, pa ako želimo da budemo uspješni i zaista svjesni sebe, moramo raditi na tome da katastrofiranje prevaziđemo. Vjerovali ili ne, to zapravo jeste moguće.
Usmjerenost na samoprihvatanje
Kada katastrofiziramo, to najčešće znači da uviđamo ili mislimo da smo nešto mogli uraditi bolje ili drugačije. Iz tog razloga, katastrofiranje nije realno, niti je od pomoći dok sami sebe slijepo ubjeđujemo da je sve u najboljem redu („Sasvim je okej što sam jutros vrištala na svog muža! Ja sam car!”). Mnogo je više razumno i produktivno situaciju sagledavati realno, a ipak izaberemo da budemo nježni prema sebi.
Prihvatanje sebe ne postoji samo kao nešto što odlično zvuči u teoriji; ono nam zaista puno olakšava stvari.
U jednom istraživanju, Kristin Nef i saradnici organizovali su lažan intervju za studente koji su navodno konkurisali za posao koji su izrazito željeli. Kada je intervjuer upitao studente koja je njihova najslabija tačka, oni studenti sa visokim nivoom samoprihvatanja bili su znatno manje nervozni i uznemireni poslije toga.
Da je bio u pitanju pravi intervju za posao, velika je vjerovatnoća da bi se isti ti studenti pokazali bolje. Istraživanja su pokazala da postoji jedan jednostavan način pomoću kojeg možemo unaprijediti samoprihvatanje, a to je da obratimo pažnju na unutrašnji monolog. Stoga, ubuduće, kada uhvatite sebe kako katastrofirate, obratite pažnju zašto kritikujete sebe („Uspio sam da zaboravim da navijem alarm! Šta nije u redu sa mnom?! Zašto ne mogu da uradim ni najobičnije stvari kako treba?“) ili prihvatate sebe („Pogriješio sam - ali ja sam čovek, ljudi griješe, i ovakve stvari se jednostavno dešavaju“). A postoji i jedno pitanje koje može biti od pomoći ukoliko ga postavite sebi: „Da li bih ovo što sam upravo rekao sebi, rekao i nekome koga volim i poštujem?“
Pronađite konstruktivniji ugao gledanja
Još jedno moćno oružje kojim se borimo protiv katastrofiranja jeste perspektiva. U jednom istraživanju, ispitivano je više od 100 parova u Čikagu. Tokom godinu dana, na svaka četiri mjeseca, ispitivana su njihova osjećanja povodom zadovoljstva u braku, intimnosti, povjerenja, strasti i ljubavi koju osjećaju prema partneru. Tokom istraživanja, ispitanici su imali zadatak da pišu o konfliktima u svom braku. Kontrolna grupa je 21 minut pisala o konfliktima, dok je eksperimentalna grupa pisala o tome kako bi takozvana treća, neutralna osoba, koja želi dobro za sve posmatrala konflikt.
Mijenjanjući svoj ugao gledanja na konflikte u braku, učesnici su izašli iz začaranog kruga pretjeranog razmišljanja i uspešno uspjeli da ih prevaziđu.
Tako jednostavno, a tako moćno gledište
Kada smo razočarani u sebe zbog jednog neuspjeha ili ograničenja, posmatranje sopstvenog objektivnog progresa tokom nedjelja, mjeseci ili godina, pomaže nam da ne izgubimo nadu, sačuvamo energiju, i cijenimo svoja postignuća.
Na nekom višem nivou, ovo je podsjetnik da je jednako važno biti svjestan sebe, koliko i sebe prihvatiti. Ako se posvetimo tome da sebe sagledavamo jasno, a zanemarimo ono šta iz toga možemo da naučimo, jedino što ćemo postići jeste uspješnije samoomalovažavanje. Umesto toga, prisjetimo se da smo svi mi samo ljudi, da nismo savršeni i da je sasvim u redu ukoliko pogriješimo. Tako nam se put kojim idemo neće činiti pogrešnim, a ujedno će zaista i postati mnogo lakši, jer ćemo sami sebi biti najvjerniji saveznik.
(Psychology today)
Bonus video:
