Nasilje u porodici predstavlja poseban oblik nasilja kojim se krše prava na život, slobodu, fizički, psihički i seksualni integritet, bezbjednost i ljudsko dostojanstvo člana porodice. Ono se može dogoditi svima, bez obzira na obrazovanje, godine starosti, pol ili bilo koju drugu karakteristiku. Porodično nasilje se odvija kroz različite vidove psihičkog, fizičkog, seksualnog i materijalno-ekonomskog zlostavljanja. Iako precizni podaci o obimu nasilja u porodici nedostaju, budući da se većina nasilnih činova odvija unutar četiri zida i najčešće ostaje prećutkivana (zbog stida, straha, osjećaja krivice ili nedostatka informacija o adekvatnim službama pomoći), mnogobrojna istraživanja pokazuju da je nasilje u porodici veoma rasprostranjeno, da ima ozbiljne posljedice, kao i da su njegove žrtve daleko češće žene i djeca nego muškarci.
Među oblicima fizičkog zlostavljanja najčešći su šamaranje i prebijanje, a skoro 30 odsto žena koje prijavljuju nasilje kažu da žive pod prijetnjom nanošenja tjelesnih povreda, ubistva djece ili svih članova porodice. Najnoviji podaci o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja u porodici pokazuju da je u regionu, od ukupnog broja ispitanica, 56% preživjelo neki oblik nasilja u porodici nakon punoletstva. Svaka druga žena (49%) bila je izložena psihičkom nasilju, 34% žena bilo je izloženo fizičkom nasilju, 27% prijetnjama fizičkim nasiljem, 19% proganjanju (najčešće od strane sadašnjeg ili bivšeg supružnika, odnosno partnera), dok je 9% ispitanica reklo da su doživjele seksualno nasilje.
Tri etape nasilja
Nasilje u porodici ima tri osnovne faze: podizanje tenzije, akutno zlostavljanje i ponovno uspostavljanje veze. Tokom „prve faze“ nasilnik akumulira bijes koji može biti uzrokovan osjećanjem nezadovoljstva zbog njegovog viđenja situacije u kući, nezaposlenosti, konzumiranjem alkohola i drugih sličnih okolnosti. U fazi akutnog zlostavljanja, bijes nasilnika kulminira kroz otvoreno maltretiranje, fizičke nasrtaje, premlaćivanje, uništavanje stvari po kući i slično. U posljednjoj fazi ciklusa, tokom ponovnog uspostavljanja veze nasilnik po svaku cijenu nastoji da pridobije žrtvu putem emocionalne manipulacije, često je ubjeđujući da je ona u velikoj mjeri kriva za nasilje koje se dogodilo.
Nasilnici mogu da budu svi. Obično se opisuju kao brutalni ljudi, lišeni emocija. Situacija je u većini slučajeva sasvim drugačija. Nasilnici često ne izgledaju ni poremećeno ni nasilno. To su ljudi koji najčešće za svoje žrtve biraju samo slabije od sebe, gdje žrtva obično nema nikakvu mogućnost otpora. Nasilnik je, često, “simpatična osoba, veoma prihvaćena u društvu, duhovita i vesela. Na određeni način, ovi ljudi žive dvostruki život. Jedno lice pokazuju unutar svoje porodice, a drugo prijateljima i poznanicima.
Nasilnik obično vrši nasilje promišljeno (kada nema nikoga kod kuće ili kada je dijete u svojoj sobi, on čupa za kosu, udara u stomak, zavrće ruku…) i manipulativno (donosi cvijeće, govori pred rodbinom da je sjajna domaćica, vodi je na večere, moli za oproštaj, prikazuje sebe kao dobrog…). Nažalost, žrtve često godinama trpe, prije nego što se usude da nekom priznaju svoje probleme, ako do toga uopšte i dođe. Razlog je taj što ih društvo najčešće odmah osudi da su “same krive” što im se to dogodilo ili što se toliko dugo događa.
Takođe, mnoge žene odluče i da ostanu sa nasilnikom jer nemaju podršku primarne porodice (ne primaju ih nazad, majke im pričaju “ja sam trpela pa možeš i ti“ i slično).
Posljedice i fizičke i psihičke
Nasilje u porodici ostavlja brojne posljedice, kako kod onih koji su mu neposredno izloženi tako i onih koji su posmatrači, na psihičko i fizičko zdravlje. Većinom smo svjesni fizičkih povreda, kako onih lako izlječivih tako i onih koje mogu imati dugoročne posljedice. Međutim, psihičke posljedice mogu biti teže i dugotrajnije od fizičkih povreda. Najčešće psihičke posljedice kod žrtve su: napetost, nemir, osjećaj straha (za sebe, svoj život, život dragih osoba), osjećaj stida, osjećaj krivice, gubitak samopouzdanja, nedostatak tolerancije i strpljenja, problem sa koncentracijom, depresija, suicidalne misli...Važno je naglasiti i kako nema ispravnog ili pogrešnog načina reagovanja na nasilje. Svaka osoba reaguje na nasilje na svoj karakterističan način i kako god se osjećala, ima pravo na to, to je za nju ispravno i normalno.
Nasilje u porodici je, kao i svaki drugi oblik nasilja, ozbiljan problem u društvu pred kojim niko od nas ne bi trebalo da zatvara oči. Svako ima pravo da odrasta u porodici u kojoj nema prijetnji, fizičkog, psihičkog i seksualnog zlostavljanja.
Bonus video:
