Psihosomatska medicina tjelesne manifestacije bolesti (kliničke simptome) posmatra kao izraz psihičkih faktora koji se iza njih kriju, odnosno, psihosomatičari smatraju da su simptomi način da nam tijelo pokaže da nešto psihološki nije u redu. Tako, na primjer, problemi sa želucem mogu da nam ukažu na to da nešto što se dešava u našem životu “ne možemo da svarimo”, problemi s tiroideom da nešto “ne možemo da progutamo” i slično.
Ono čemu nas sva savremena saznanja i naše kliničko iskustvo uči jeste da su duša i tijelo neodvojivi jedno od drugoga i da vode neprestani dijalog, i kada tu dođe do nesaglasja i disharmonije dolazi do trpnje i patnje oba dijela čovjekove ličnosti.
Jedan od osnivača psihosomatike Franc Aleksander smatrao je da postoji sedam takozvanih pravih psihosomatskih oboljenja: bronhijalna astma, arterijska hipertenzija, čir na želucu i dvanaestopalačnom crijevu, oboljenja debelog crijeva (ulcerozni kolitis i spastični kolon), oboljenja štitaste žlijezde, hronični reumatizam i neurodermatitis. Aleksanderova ideja da su ovih sedam bolesti psihosomatske aktuelna je i danas, pa se pacijentima s ovim oboljenjima često savjetuje promjena načina života, kao i psihoterapija. Većina teorija o tome, kao i zbog čega dolazi do psihosomatskih poremećaja saglasna je u tome da nastanku psihosomatskih poremećaja prethodi neka rana tauma, konflikti ili tenzija koja nije imala psihološku elaboraciju. To znači da osoba nije bila u stanju da nešto osvijesti, verbalizuje, razumije i psihološki obradi, pa je tenziju s psihološke pomjerila na tjelesnu ravan. U našem kliničkom iskustvu svakodnevno se susrećemo s tegobama tipa: “lupa mi srce”, “znojim se previše”, “igra mi nešto u želucu”, “stoji mi nešto u grudima i pritiska me”, “obuzimaju me trnci” što nas navodi na zaključak da su pored bioloških (tjelesne predispozicije, nasljeđe) i socijalnih (nivo stresa u okruženju, egzistencijalna sigurnost, sagorevanje na poslu i slično) veoma bitni psihološki faktori (specifične crte ličnosti ili određeni psihološki sklop ličnosti, emocionalni poremećaji, slaba adaptacija na stres, nemogućnost snalaženja u konfliktnim situacijama, traumatska iskustva iz prošlosti).
Potvrde koliko su bitni psihološki faktori dobijaju se na svakodnevnom nivou kroz iskustvo u radu s klijentima, pa se tako otkrivaju mehanizmi pomoću kojih npr. potisnuti bijes može da dovede do glavobolje i hipertenzije, osjećaj odgovornosti i opterećenosti do bolova u leđima, potreba za ljubavlju i frustrirajuća zavisnost od nekoga do čira na želucu, psihološki konflikt povezan s astmom kod djece - tkz. suzdržavani (bez glasa) dječji plač - „plač u sebi, unutrašnje suze“ itd.
Što se tiče karakteristika ličnosti, može se reći da postoji veza između osobenosti ličnosti i razvoja psihosomatskih oboljenja. Te crte ličnosti su samo faktori rizika i stepen njihovog uticaja je različit. Nikakve krute paralele između karaktera osobe i bolesti nije moguće povući, ali se može reći da postoje određene crte i karakteristike ličnosti koje pogoduju nastanku ili pogoršanju nekih oboljenja, a naročito u slučaju nepovoljnog nasljednog faktora, pa se u praksi dosta susreće s bolestima koje se ponavljaju transgeneracijski bilo kroz samo jedan ili oba pola u porodici (postojanje „organa-mete“ koji će biti pogođen).
Pritom, izbor organa koji obolijeva nije slučajan i smatra se da je uslovljen sljedećim faktorima:
- genetskim - faktor nasljeđivanja - oboljeće slabiji organi, “Ahilove pete”
- fenotipskim - koji se povezuje s istorijom prethodnih bolesti i životnih ogađaja osobe s psihosomatskim oboljenjem i njenim - načinom odnošenja prema drugima.
Tako možemo da kažemo da se kao faktori rizika za bolesti srca (stenokardija, infarkt miokarda) izdvajaju - pretjerana aktivnost, energičnost, težnja ka samoostvarenju, uporna ogromna želja za uspjehom, sujeta, preambicioznost. Hronično potiskivanje bijesa i ljutnje često je u vezi s arterijskom hipertenzijom. Ove osobe potiskuju bijes i agresivnost, prazne se sporadično, a između toga pokušavaju da održe masku smirenosti.
Oboljele od bronhijalne astme karakteriše pasivnost, zavisnost, ambivalentnost, povlačenje i pasivnost u konfliktnim situacijama. Karakteristike ličnosti koje stvaraju predispoziciju za čir su - gušenje svojih agresivnih osjećanja, unutrašnja napregnutost, nezadovoljstvo, a što se potvrđuje i narodnim nazivom za ovu bolest -„grizlica“, odnosno oboljeli se grize sam u sebi.
Ulcerozni kolitis
Ulcerozni kolitis je teško oboljenje koje se psihosomatski tretira kao posljedica emocionalnog poremećaja koji se somatizuje na sluzokoži debelog crijeva. Sklonost ka nastanku ulceroznog kolitisa imaju pedantne, opsesivne osobe, koje teže redu, tačnosti, stidljive su, sklone intelektualizaciji, nevoljne da nešto mijenjaju u rutini života. Oboljeli su često opsesivno-kompulzivne strukture, presavjesni, povučeni, a životni stil im odlikuje pasivnost i zavisnost, povlačenje iz borbe i predavanje sudbini.
Reumatoidni artritis
Kod pacijenata oboljelih od hroničnog reumatoidnog artritisa primijećena je nesposobnost ispoljavanja agresivnosti uslied blokade emocija koja potiče iz djetinjstva, u porodicama u kojima su osjećanja potiskivana. Uočena je i pedantnost do opsesivnosti, sklonost strahu, depresiji i osjećanju krivice. Ovakve crte karaktera bolesnika dovode do zatezanja odnosno povišene mišićne tenzije i bolova u mišićima i zglobovima.
Dijabetes
Mnogi istraživači su kod ljudi sklonih razvoju dijabetesa prepoznali psihološki konflikt na relaciji zavisnost-nezavisnost odnosno velike teškoće koje taj tip ličnosti ima pri prelazu od infantilne zavisnosti prema nezavisnom stavu odraslog čovjeka, iz čega proističe ambivalencija između želje za nezavisnošću i poslušne potčinjenosti.
Kancer
Od raka najviše obolijevaju depresivni ljudi, uplašeni od emocija, siromašnih fantazija, psihički sputani i pasivni. Takođe su u većem riziku za obolijevanje oni koji zadržavaju u sebi neprijatne emocije, nesposobni da momentalno emotivno reaguju na neprijatne događaje, s osjećanjem razočarenja i unutrašnje praznine i s negiranjem i potiskivanjem kao dominantnim mehanizmima odbrane. Veliki broj naučnika, ljekara i terapeuta se slaže da uspješnost u liječenju raka u najvećoj mjeri zavisi od želje da se živi i da se bori, a ne da se preda. Čovjek mora da bude spreman da svoje emocije straha, bijesa, tuge, krivice koje je godinama potiskivao, ispolji do kraja. Istraživanja su pokazala da je jaka blokiranost emocija i ideja da svoje probleme mora i treba uvijek da rješava sama jedna od ključnih karakteristika ličnosti s malignim tumorom dojke. Na ovaj zaključak se nadovezalo i istraživanje koje je pokazalo da žene s rakom dojke koje jasno pokazuju svoj strah, depresiju i ljutnju imaju veće šanse da prežive nego one koje su “stoici”. Iskustvo nas uči i opominje da promjena stila života i odnosa prema sebi mnogima ne polazi lako za rukom, jer je ljudska psiha prilično inertna. Mnogi ljudi bi na pitanje da li radije žele operaciju ili promjenu stila života odabrali operaciju. Ona je kraća i manje bolna opcija.
Ono što je bitno, kada pacijenti požele da se suoče sa svojom bolešću mijenjanjem i preobražajem svoje ličnosti, jeste to što je to čemu ih je bolest naučila, što je to što žele da promijene u svom životu, a možda do sada nisu, da li imaju dovoljno ljubavi u životu, kako su živjeli u zadnjih par godina do pojave bolesti...
Poenta traganja za ovim odgovorima leži u preuzimanju odgovornosti za sebe i svoj život i aktivnim sudjelovanjem u liječenju. Činjenice u vezi s malignim oboljenjima kod žena navode nas na odustajanje od ideje kojoj su mnoge žene sklone, a koja je uporno pothranjivana u našoj kulturi da sve moraju i mogu same, stoički ćuteći i trpeći. U tom smislu psihoterapija je jako značajna jer nas uči bezuslovnom prihvatanju sebe, a onda i drugih ljudi i ljubavlju prema sebi, a onda i prema drugima koju je neophodno osloboditi i čini naš imunitet jačim i otpornijim.
Kroz psihoterapijski rad pacijent uči da poveže psihu i tjelesne smetnje. Kada osoba nauči da razumije, obradi i prihvati svoja osjećanja, ona se neće prazniti kroz tijelo, a kada se osjećanja ne prazne kroz tijelo, onda nema ni rizika od nastanka psihosomatske bolesti.
Odnos između duše, duha i tijela kao i odnos između psihičkog i somatskog (tjelesnog) je oduvijek bio predmet interesovanja kod ljudi različitih profesija, usmjerenja i obrazovanja. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) zdravlje predstavlja “sveobuhvatno psihičko, fizičko i socijalno blagostanje”.
Narušavanjem harmonije između ove tri komponente dolazi do razvoja podloge ka psihosomatskim oboljenjima, te nas proučavanja i savremena saznanja kako medicinskih, tako i bioloških disciplina upućuju na zaključak da je i “zdrav duh i duša - zdravo i tijelo” i da tjelesno u velikoj mjeri zavisi od psihičkog.
Još od vremena Hipokrata do danas, ljekari su bili svjesni veze između duševnog i tjelesnog u čovjeku, zbog očigledne povezanosti tjelesnih i duševnih poremećaja, kao i velikog uticaja psihe na razvoj somatske (tjelesne) poremećaje unazad par decenija je došlo do intenzivnog razvoja psihosomatske medicine.
"Tijelo bez duše je kao prazna konzerva, a duša bez tijela je kao utvara"
Psihosomatsko reagovanje se često dovodi u vezu s pojavom koja se zove aleksitimija (a-lex-thymia - bez riječi za osjećanja), a koja podrazumijeva nedostatak kapaciteta za izražavanje emocija riječima. Pored toga što ne mogu da imenuju i opišu šta osjećaju ove osobe imaju problem i da prepoznaju i razumiju sopstvene emocije.
Ovakve osobe često razvijaju veoma racionalan i pragmatičan kognitivni stil uz visoku usmjerenost na realnost i ono što se spolja dešava. Tako emocije, kao i sve drugo što se dešava unutar njih, ostaju potisnute i psihološki neobrađene što povećava mogućnost za razvoj psihosomatskih oboljenja. Kod ovih ljudi je, takođe, snižena sposobnost introspekcije, to jest samoposmatranja.
Usljed nedostatka simbolizacije, uvida u svoje psihičko stanje i kontakta s vlastitim emocijama, oni izručuju svoju napetost i konflikte direktno u tjelesnu duplju.
Bonus video:
