Doktor medicinskih nauka, imunolog, pisac i publicista Alojz Ihan napisao je za slovenačko Delo tekst o "neshvatljivoj ravnodušnosti" istočnoevropskih zemalja tokom suočavanja sa korona virusom. Tekst prenosimo u cjelini.
"Pandemija kovida neobično oštro je podijelila Evropu, od Baltika do Balkana, na zemlje koje su uspjele da stave bolest pod kontrolu i žive relativno "normalno" i one sa visokom stopom smrtnosti i katastrofalnom epidemiološkom situacijom.
Nažalost, Slovenija je na lošoj, istočnoj strani ove granice. Dok su zapadnoevropske zemlje uspjele da stabilizuju situaciju i normalizuju živote visokom stopom vakcinacije i posljedično, malom stopom smrtnosti zaraženih (ispod 0,5 posto), istočna Evropa ima pet do 10 puta veći procenat smrtnosti među zaraženima i 20 posto udjela u globalnim infekcijama.
Na vrhu ove crne liste su Bosna i Hercegovina, Bugarska i Rumunija, gdje stopa smrtnosti dostiže jezive rekorde. Prednjači Bosna sa 3500 umrlih na milion stanovnika dok joj "za vrat dišu" Sjeverna Makedonija, Bugarska i Crna Gora. Sa 2.500 umrlih na milion, Slovenci su sastavni dio nesrećnog regiona, koji uz lošu vakcinaciju i samoubilačku ravnodušnost prema činjenicama o epidemiji postaje meta začuđenih pogleda cijelog razvijenog sveta.
Svi koji nas posmatraju vide neshvatljivu ravnodušnost prema bolesti i smrti naših bližnjih, prema budućnosti, ali i prema sopstvenim životima. U našim neubjedljivim izgovorima za vakcinaciju i zaštitu, ostatak svijeta vidi samo nezreo kolektiv koji zatvara oči pred problemom čije je rješenje toliko jednostavno i svima dostupno da malo ko voli da gubi vrijeme i energiju ubjeđujući nas u bilo šta. „Radi kako hoćeš!“
Poslije dvije godine, epidemija je za većinu svijeta postala samo rutinsko pitanje lične higijene – vakcinacija i samozaštita, slično pranju zuba ili presvlačenju. A ko ima problema sa ovim... Na kraju dana je potpuno svejedno da li tražimo izgovore za nevakcinisanje i ignorisanje zaraze uz ludačke teorije o čipovima ili sa naizgled sofisticiranim „mudrovanjima“ o ličnoj slobodi. Sve to doprinosi nenormalnom stanju društva i u svakom slučaju je samoubilačko ponašanje društva čiji smo dio.
Zašto su stanovnici istočne Evrope zbunjeni i paralizovani kad su suočeni sa problemom koji se može riješiti i više nije toliko velik? Šta je to što nas sa našim raznim vladama i njihovim politikama i epidemijskim strategijama, čini tako homogeno ravnodušnim i neefikasnim da djelujemo kao ujedinjen, duboko nesrećni blok, na svjetskoj mapi pandemije?
Da li su stvarno ljudi kroz komunizam i postkomunističku tradiciju naučili da ne vjeruju vlastima? Da li je to mnogo duža istorija naroda zarobljenih među velikim silama, koji su tokom krvavih kolonijalnih kampanja razvili strategiju ravnodušnosti dok smrt počinje da kosi svuda okolo? Da li je ta indiferentnost naš način da preživimo i sačuvamo makar nešto malo zdravog razuma?
Cijelu svoju mladost bio sam ljubitelj bosanskog humora, sa genijalno grubim idejama "nadrealista", koje su, prema mom mišljenju, mogle da stanu rame uz rame sa sa načinom na koji su Alan Ford i Monti Pajtonovci secirali ljudske tabue, od religija do zločina, od pravde do smrti. Međutim, kada su se desili neizmjerno okrutni balkanski ratovi raspadom SFRJ, počeo sam da gledam na zajebantski, ravnodušni prema svim vrijednostima bosanski „nadrealizam“ sa druge, kliničke strane – kao zaštitno sljepilo, koje je ljudima omogućavalo da u smradu masovnih smrti razviju neki osjećaj fatalističke predanosti sudbini..
Očaravajuća ravnodušnost bosanskog humora samo je mirni, opušteni odraz paralize, koja na prve mirise smrti parališe ljude u ravnodušnu nirvanu i, nažalost, onesposobljava ih za bilo kakvu racionalnu grupnu akciju. Zašto smo suočeni sa pandemijom izgubili kolektivne vještine neophodne za jednostavno samoodrživo društveno ujedinjenje da nas spasi od epidemije? Ovo pitanje je nesumnjivo najaktuelniji izazov za sociologe, psihologe, kulturologe, politikologe i druge stručnjake koji razumiju ponašanje kako pojedinca tako i društva u cjelini.
Zašto se u ovoj fazi epidemije, kada su vakcine dostupne, kolektivno ponašamo kao problematični đaci koji ni tri dana prije popravnog ispita ne mogu da sjednu za sto i konačno nauče onih nekoliko poglavlja udžbenika koja su im upropastila cijelu školsku godinu?
Zašto smo kolektivno odlučili da protraćimo hiljadu dodatnih ljudskih života, potrošimo stotine miliona više i izgubimo dragocjene razvojne mogućnosti koje će u postepidemijskom oporavku iskoristiti oni koji više ne moraju da se nose sa epidemijom?
Ali kao što sam nekoliko puta pisao: epidemija će se kod nas završiti zbog veoma zaraznog virusa, svako će vakcinacijom ili infekcijom utisnuti iskustvo virusa u svoju imunološku memoriju, ali ćemo to iskustvo nesrazmjerno skupo platiti istočnoevropskim poljima smrti jer smo radije prepustili svoja tijela virusu nego rutinskoj vakcinaciji.
Ali sociolozi, psiholozi i drugi poznavaoci ljudskog duha, u međuvremenu, još uvijek bi mogli da nam kažu šta je toliko posebno u nama da je prijetnja smrću paralisala naš kolektivni razum. Ako razjasnimo barem ovo iskustvo, možda ćemo biti spašeni slične samoubilačke ravnodušnosti i posljedične krvave sudbine bar za sledeću epidemiju, rat ili sličnu katastrofu."
Bonus video:
