Svakodnevne životne izazove svako od nas procesuira na jedinstven način. Niko nema isti kapacitet da se nosi s poslom, porodicom, finansijama, karijerom, emocijama. Neki ljudi su stabilniji, dok su drugi puno ranjiviji, osjetljiviji i bez prave emocionalne podrške za sve izazove života.
Zamislimo osobu koja je kao mlada morala da ode od kuće „trbuhom za kruhom“, koja nije mogla da se školouje jer roditelji to nisu mogli da plate. Zamislimo li da je jedan od roditelja bio sklon alkoholu, pa čak i agresivan. U kakvoj je atmosferi odrastalo to dijete, koje je poruke ponijelo u život? S kojim uvjerenjima kreće u svoju avanturu života? Svijet je opasno mjesto, nemam podršku, sam sam, ništa i nigdje nije sigurno, samo su neka od mogućih uvjerenja.
Na to dolazi težak i slabo plaćen posao, žena i djeca, šef koji me ne razumije, malena plata.
Kreće se s jednim pivom, pa možda i dva, tri..
Nelagodu u tijelu i u glavi naš zamišljeni muškarac rješava alkoholom, koji barem na kratko vrijeme odagna pritisak kojem nije dorastao, odagna tmurnu postavku života za čiju promjenu čovjek nema snage, a ni podrške.
U jednom od razgovora pokojni psihijatar dr Robert Torre ranije je više puta rekao da je odrastanje u siromaštvu i alkoholizmu najjači okidač za razne psihičke bolesti i poremećaje. Djeca iz takvih porodica izrastu u ranjive ljude koji se teško nose sa životom.
Ne reagujemo svi jednako
Naravno, sada ćemo se svi prisjetiti primjera u kojima su ljudi napravili velike stvari iako su dolazili iz siromašnih ili agresivnih porodica. Ima i takvih, ali to znači da je u njihovom odrastanju ipak bilo podrške u majci, baki, ocu, nekome od ljudi koji su brinuli za njih. To takođe znači da su sami imali jaču strukturu i emotivnu podlogu da se izbore sa životom.
Neki ljudi će pred problemom posustati, drugi će se praviti da problem ne postoji, a treći će „napasti“ i doći do rješenja. To zavisi od karakterne strukture, od emotivnih predispozicija i ličnosti koja se gradi odrastanjem.
Ne reagujemo svi jednako, ali je važno ne osuđivati one koji posustanu. Pa čak niti one koji naprave štetu. Postoje duboki razlozi za njihove postupke i njima uz sankciju svakako treba i ljekarska pomoć.
Na društvu je da na svim nivoima primijete takve primjere i pruže im pomoć.
Život sa psihičkom bolesti nije nimalo lak, a jednako je i sa psihičkim poremećajima. Neshvatanja sebe, ali i neshvatanja okolnosti i ljudi oko sebe izaziva duboki sram i nelagodu kod bolesnih ljudi, makar u onim kratkim lucidnim stanjima.
„Ništa romantično nema u ludilu, ma o kojoj se dijagnozi radilo. To je mjesto dubokog bola i patnje“, rekao je dr Robert Tore, pokušavajući da dočara svijet u kojem žive mentalno bolesni ljudi.
Zato je važno prepoznati naznake bolesti ili poremećaja kod sebe ili kod bliskih ljudi i pokušati naći način da im se pomogne, piše živim.hr.
Svaki put kada nam se čini da nam je nešto previše, kada gubimo živce, kada „puknemo“ u saobraćaju, na partnera, djecu, šefa...zastanimo i zapitajmo sebe na što tačno pucamo. Na koju emociju, na koje sjećanje, na koji osjećaj. To je početak posmatranja i razumijevanja sebe, ali i prvi korak u vođenju brige o svom mentalnom zdravlju.
Bonus video:
