Sarajevo, grad u kojem prošlost stalno odzvanja, sljedeće godine će obilježiti dva najveća trenutka u svojoj istoriji. Obilježava se 100. godišnjica od atentata na austrijskog nadvojvodu Franca Ferdinanda od strane Gavrila Principa, što je bila iskra koja je označila početak Prvog svjetskog rata.
Takođe se navršava 30 godina od Zimskih olimpijskih igara 1984, vrhunca u modernoj istoriji grada.
Kultni sarajevski hotel Holiday Inn je izgrađen za te Olimpijske igre i bio je na prvoj liniji burnih događaja koji su se odvijali u Bosni i Hercegovini u proteklih 30 godina.
Ostao je poznat mnogima širom svijeta, koji se sjećaju izvještaja koji su slati iz hotela na vrhuncu bosanskog rata 1990-ih, kada su ga novinari koristili kao bazu i kada je svakodnevno granatiran.
Dizajnirao ga je proslavljeni bosanski arhitekta Ivan Štraus, a izgrađen je u periodu od 1982. do 1983. godine. I dalje je estetski najinteresantnije zdanje u Sarajevu.
Polemika oko fasade
Sredinom 1983, kako se eksterijer zgrade postepeno nazirao, počela je i polemika. Mnogima se nije dopadao eksterijer u nijansama upadljive žute, oker, braon i sive, a neki su bili zgroženi.
Građevinski radnici, kaže Štraus, su mislili da je u pitanju šala.
„Prvobitna maketa je dizajnirana sa sličnom žutom fasadom, ali niko nije očekivao da će spoljni dio hotela biti iste boje“, rekao je Štraus.
Međutim, ono što je bilo puno bitnije za grad je uspješna organizacija zimske Olimpijade a otvaranje hotela u oktobru 1983, kojem je prisustvovao tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran, postavilo je Sarajevo na put ka zaista uspješnim igrama.
Logo Olimpijade na ulici u centru Sarajeva
Olimpijada je prošla ali je ostao ugled grada i hotela, u koji su kasnije dolazile svjetske i domaće muzičke zvijezde, sportisti, glumci i, naravno, političari. Ostao je mjesto koje privlači posjetioce, sinonim za sofisticiranost.
Do ranih '90-tih i intenziviranja jugoslovenske krize, u hotelu su se redovno sastajali političari.
Srpska demokratska stranka (SDS) na čelu sa Radovanom Karadžićem, održala je brojne sastanke u hotelu koji je, do februara 1992. godine, bio privremeni dom porodice Karadžić.
Međutim, 6. aprila 1992, za vrijeme demonstracija ispred zgrade Parlamenta BiH, snajperisti lojalni Karadžiću pucali su iz hotela po demonstrantima. Tada su ga zauzele snage bosanske vlade i uhapsile snajperiste, a Karadžić i njegova pratnja već su bili pobjegli.
Snage bosanskih Srba su opkolile grad a narednih dana i sedmica opsada Sarajeva je pojačana. Brojne međunarodne novinske agencije su otvorile redakcije u hotelu i u naredne tri godine njihovi zaposleni su bili najčešći gosti hotela i redovne platiše.
Strategije preživljavanja
Hotel je tokom rata bio u središtu „snajperske aleje“, oblasti koja je bila jedna od najopasnijih u gradu, u neposrednoj blizini prve borbene linije.
Maskota Olimpijade, legendarni Vučko
Dopisnik BBC-ja, Martin Bel, opisao je Holiday Inn za vrijeme opsade kao „nultu tačku“.
„Od tamo niste izlazili u rat već je rat dolazio kod vas“, kazao je Bel.
Iako teško, hotel je tokom rata funkcionisao. Amira Delalić, koja je radila kao recepcionerka, kaže da je osoblje hotela „razvilo sopstvenu strategiju preživljavanja”, kako bi sačuvali privid normalnosti.
Hrana za goste je često kuvana na otvorenoj vatri u kuhinji, a gorivo za generator električne energije kojim se napajao hotel, kupovano je na crnom tržištu stranom valutom koju su donijeli novinari.
Voda je bila često nedostupna, a gotovo nikada vruća. Međutim, posteljina je redovno mijenjana, osim ako je to bilo nemoguće.
Osoblje je služilo piće u uredno ispeglanim sakoima, bijelim košuljama i leptir mašnama. Neki radnici su morali da izbjegavaju snajpersku vatru da bi došli na posao. Oni su u ratu ovladavali umijećem ugostiteljstva.
„Bilo je teško biti profesionalac u takvim opasnim okolnostima. Činili smo ono što smo mogli da bismo održali pristojan nivo usluge, ali je to bilo vrlo daleko od onoga što smo pružali u vremenu prije rata“, kaže Delalić.
Opsada je trajala više od tri godine - najduža opsada jednog glavnog grada u modernom ratovanju.
Proljeće i ljeto 1992. godine je bio najgori period za hotel. Njegov tadašnji menadžer je procijenio da je hotel bio pogođen više od 100 puta u ranim sedmicama opsade.
Bob staza Olimpijade 1984. na Trebeviću
Međutim, nije tako često namjerno ciljan i u poređenju sa susjednim zgradama, bio je relativno netaknut. Zbog toga su mnogi novinari spekulisali da su bosanska vlada i srpske nacionalističke snage postigli dogovor da sačuvaju hotel.
Neizvjesna budućnost
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u decembru 1995. godine, čime je okončan rat, u hotelu su boravili mnogi iz armije „međunarodnih“ koji su pristizali u Sarajevo kada je počela poslijeratna obnova. Međutim, kako je smanjen međunarodni angažman u BiH, sudbina hotela je počela da se mijenja.
Hotel je privatizovan 2000. godine, nakon čega je mijenjao vlasnike, i trpio je, kao i mnoga preduzeća u Bosni, uticaj globalne ekonomske krize, i političke paralize države.
Dok ulazi u četvrtu deceniju postojanja, olimpijski hotel Holiday Sarajevo, kako se sada zove, suočava se sa neizvjesnom budućnošću na sve konkurentnijem tržištu.
Ali, uprava hotela je uvjerena da hotel ostaje jedinstven.
„Hotel je važan simbol Sarajeva, arhitektonski i istorijski, i turisti ga odmah prepoznaju. Ima stvarnu istoriju i to je ono što nas razlikuje od naše konkurencije“, kazala je Alena Bukvić, menadžerka za kvalitet u hotelu Holiday.
Uprkos promjeni imena, za veliku većinu građana Sarajeva i one koji su upoznati sa znamenitostima grada, hotel i dalje ostaje Holiday Inn.
(Autor predaje modernu istoriju jugoistočne Evrope na Univerzitetu De Montfort u Lesteru)
Galerija
Bonus video:
