Tabloidi u nedjeljnom ritmu proglašavaju da je predsjednik Vučić na ivici da bude ubijen ili barem srušen državnim udarom. Kako se tobožnja krhkost predsjednika uklapa u propagandnu sliku prema kojoj je on jak i nepobjediv?
Gord i pokisao za govornicom dok drugi iza njega tonu pod kabanicama, sam, nepokolebljiv i nedodirljiv. Vrhovni komandant. Slika koju Aleksandar Vučić širi o sebi u potpunosti odgovara prošlonedjeljnom prizoru iz Kraljeva tokom antiterorističke vježbe „svih bezbjednosnih snaga Srbije“. Vučić, onaj koji nad svime bdije, kara ministre i pokazuje stranim ambasadorima gdje im je mjesto, živi od dojma da je jak, tako jak da je jedino on i bitan.
On bi, ukratko, da bude car i da ga svi takvim poimaju. „Jedan čovjek, jedna misao, jedna odluka, jedan gromobran za jedan narod. Kao što je bio Napoleon, kao što je bio Hitler, Staljin…“, rekao je u jednom intervjuu glumac Milan Gutović, u svom maniru za koji se teško dokučuje da li je sarkastičan.
Ali kakav je to car čiji život svakog trenutka visi o koncu? Ako se prate režimski tabloidi – oni što pišu samo uz dopuštenje sa najvišeg mjesta – Vučića praktično svaka šuša može da ubije kad hoće. Broj pripremanih atentata i državnih udara više se ne može ni izbrojati.
„Hoće da ga ubiju, ali malo morgen“
Jednog dana se sva opozicija ujedinila da mu „skine glavu“, što je začinjeno fotomontažom sa namaknutom omčom oko Vučićevog vrata; drugi put ga je osam ubica čekalo kod Jajinaca, pa su se zavjerili američki i neki drugi ambasadori, pa onda Rusi i njegovi naprednjaci, pa „Šiptari“, „Ustaše“ i „Balije“, tu su jašta i CIA, MI6 i drugi sumnjivci.
„Igra se na biblijski arhetip – on je David. On je objektivno slabiji, ali je njegova hrabrost tolika da će pobijediti sve sile koje su se protiv njega zavjerile“, kaže za DW sociolog Jovo Bakić, docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
„Tu i tamo Vučić sam podgrije to da razne mračne sile žele da ga spriječe da uradi dobro za Srbiju. Onda, razumije se, njegovi tabloidi po komandi temu razvijaju dalje. Cilj je da se stalno stvara psihoza o njegovoj navodnoj životnoj ugroženosti“, dodaje Bakić. „To je magla koja se namjerno podiže da bi se narod bavio time kako je neustrašvi vođa spreman da uradi sve za Srbiju pa i da žrtvuje svoj život.“
Premda naš sagovornik ukazuje da se jedna te ista metoda vremenom izraubuje – svi znamo šta je bilo sa dječakom koji je vikao „vuk, vuk!“ – izborni rezultati, tiraži i gledanost režimskih medija metodi Vučićeve propagande i dalje daju za pravo. Jedan je Kraljevčanin ovom novinaru ispričao scenu kojoj je prošle sedmice, poslije pomenute antiterorističke vježbe i Vučićevog govora, svjedočio sa terase. Grupa pokislih penzionera sa gedžetima SNS promiče i međusobno se bodri: „Hoće da ga ubiju, ali malo morgen.“
„To što nama djeluje smiješno, bijedno ili tabloidno u stvari je ozbiljna političko-marketinška strategija. Prije svega zato što konstantno traje i što nedjeljno imamo bar jedan 'lov' na predsjednika“, smatra novinarka Tamara Skrozza.
Osim dizanja cijene predsjedniku i kreiranja tenzije, ukazuje ona za DW, ovako se diskredituju neistomišljenici koji tobože ne znaju ništa drugo nego da se urote da ubiju Vučića. „A on, s druge strane, odolijeva i pri tom se ničeg ne plaši“, navodi Skrozza poentu cijele strategije.
Aluzije na Đinđića
Iznad svakog naslova o novoj smrti Aleksandra Vučića pomalo lebdi i prizvani duh Zorana Đinđića. On je zbilja ubijen, o čemu se sve zna, ali se režimska piskarala uporno trude da se zaboravi kako je tačno bilo. „U tabloidima se sve to predstavlja drugačije jer Đinđića su, po onim teorijama zavjere, ubile strane obavještajne službe kada je riješio da ne da Kosovo, a sada iste rade o glavi Vučiću. Tako se uspostavlja matrica“, kaže Jovo Bakić.
A pravila i teme u matriksu uvijek određuje onaj koji ga je kreirao. U Srbiji je tako, dodaje Bakić, primarno pitanje ekonomskog razvoja i socijalne nejednakosti. „Totalne neuspjehe Vučić zapravo zabašuruje što velikim lažima, što stalnom kampanjom oko ubijanja i raznim drugim ludostima koje se prikazuju po televizijama sa nacionalnom pokrivenošću.“
Ta je propaganda, primjećuje ovaj sociolog, pogubna po srpsko društvo, ali u izvedbi profesionalna i dobro usmjerena na publiku tabloida i lakih televizija, istu ona koja uporno glasa za Aleksandra Vučića. Stara trenerska mudrolija kaže da se taktika koja pali nikada ne mijenja i neće proći dugo prije nego što režimski mediji ponovo proglase Vučića skoro mrtvim.
Bonus video:
