"Vidiš da je ovo jedan narod koji dijele lažne granice”, oduševljeno je uzviknuo Azbi Kotfoci, dok je nepregledna masa na trgu Skenderbeg u Tirani pjevala himnu.
Azbi je aplaudirao, a na centralnom gradskom trgu i okolnim bulevarima nekoliko stotina hiljada ljudi čekalo je početak vojne parade i završne proslave Dana zastave, albanskog nacionalnog praznika.
Mašući crveno-crnim zastavama i navijačkim šalovima djelovali su kao demonstranti koji se spremaju na upad u parlament, ali se iz mase ipak rijetko čula pjesma i skandiranje. Iako je tamno nebo iznad Tirane najavljivalo provalu oblaka, trgom su se prolamali oduševljeni povici kad god bi neko od državnih zvaničnika zauzeo mjesto na bini.
Nezavisnost Albanije je proglašena 28. novembra 1912, kada je Velika narodna skupština u Valoni potpisala deklaraciju o nezavisnosti, koja je godinu kasnije potvrđena Londonskim sporazumom kojim je okončan Prvi balkanski rat.
Albanski prvaci na čelu sa Ismailjom Ćemaljijem iznijeli su prije 100 godina u Valoni crvenu zastavu sa dvoglavim crnim orlom, koju je na isti dan 1443, po povratku iz Carigrada na tvrđavi u rodnoj Kruji istakao Đerđ Kastriot Skenderbeg.
Azbi euforično konstatuje kako bi svi oni bili ponosni da vide kako im potomci slave 100 godina države. Priča kako je uzeo slobodne dane na poslu i ostavio porodicu u Njemačkoj kako bi došao na proslavu. Sa visoke novinarske lože, Azbi fotografiše trg i govori da nije očekivao toliko ljudi.
"Ovoliko ljudi nije bilo ni kada smo rušili spomenik Enveru Hodži, nakon pada komunizma”, priča Azbi.
Albanac iz Tropoje u ranim četrdesetim, nije bio izuzetak u masi koja se 28. novembra okupila na slavlju u glavnom gradu Albanije. Mnogi su kao i on na proslavu došli iz evropskih zemalja, ali najviše ih je u Tiranu došlo iz okolnih zemalja.
Da 100 godina osnivanja države slave svi Albanci u regionu, moglo se vidjeti već na prilazima centru grada - promicali su automobili sa kosovskim registracijama, ali i oni sa oznakama Bujanovca, Tetova i Ulcinja. U koloni koja ide niz bulevar okićen zastavama i crveno-crnim trakama najbrojniji su Kosovari, među kojima se nalaze i čitave porodice. Dok nosi veliku zastavu preko ramena i bijelu kapu sa dvoglavnim orlom, Ekrem Šalja (35) kaže da će proslavu prepričavati unucima.
Proslavu će prepričavati unucima: Ekrem Šalja, Foto: Vesko Belojević
Poljoprivrednik iz Lipljana, Šalja smatra da u Tirani počinje proces udruživanja svih Albanaca i da prvo treba da se ujedine Albanija i Kosovo. Za njega nema sumnje da Albanci treba da žive u jednoj državi, iako je svjestan da se na Balkanu granice ne mijenjaju bez nasilja.
"Londonski sporazum nas je rasparčao. Zato nam Evropa i komšije moraju dozvoliti da se ujedinimo. Ako za nekog to znači rat, kroz istoriju smo pokazali da smo vični ratovanju”, priča Šalja.
Njegovu konstataciju da Albanci više poštuju ratnike nego pjesnike, potvrđuje i gužva pred spomenikom Ademu Jašariju, osnivaču Oslobodilačke vojske Kosova. Ispred spomenika visokog četiri metra, posjetioci svih godišta poziraju sa podignuta dva prsta.
„Mi ne zveckamo oružjem niti najavljujemo rat. Tražimo ujedinjenje demokratskim putem i izjašnjavanjem naših sunarodnika u regionu”
Na primjedbu da se slično pričalo i 1989. na proslavi 600 godina Kosovskog boja, student iz Đakovice tvrdi da se ne mogu povlačiti paralele između Gazimestana i Dana zastave. Za razliku od Miloševića, koji je prije dvije decenije najavljivao rat, smatra Mati, Albanci danas traže ujedinjenje bez nasilja.
„Mi ne zveckamo oružjem niti najavljujemo rat. Tražimo ujedinjenje demokratskim putem i izjašnjavanjem naših sunarodnika u regionu”, kaže Mati.
Visar Fejzuli iz Preševa tvrdi da je to razlog što je najveće oduševljenje na proslavi izazvala izjava kosovskog premijera Hašima Tačija da naredni vijek pripada Albancima, koji će se ujediniti pod zastavom Evropske unije. Dok on konstatuje da su Albanci od Epira u Grčkoj do Malesije i Ulcinja povezani srcima, Azbi Kotfoci vjeruje da će se njegovi sunarodnici načekati na ujedinjenje pod plavom zastavom sa 12 zlatnih zvjezdica.
„Priča o ujedinjenjenju je lijepa i romantičarska, ali nije realna. Sve su naše zemlje duboko korumpirane, i proći će puno godina dok budu stigle na vrata Evrope”, razočarano konstatuje Kotfoci.
Grabež za patriotsku tortu
Iako je Dan zastave proslavljan kroz zvanične manifestacije širom Albanije, Kosova, Preševske doline i Makedonije, dio kosovske estrade najviše se potrudio da pokupi kajmak od obilježavanje 28. novembra.
„Puno je ljudi, ali posao ne ide nikako”, nezadovoljno se smješka Vjolca iz Tirane, koja na štandu za 10 eura prodaje replike Deklaracije o proglašenju nezavisnosti, koje većina posjetilaca samo gleda
Ipak nijesu svi Albanci bili blagonakloni prema načinu na koji se slavi 100 godina države.
„Ružno je, pretjerano i dosadno… Konstantno korišćenje crvene i crne boje ne inspiriše, već samo ostavlja bez daha svojom prazninom. Djeluje kao platforma za nacionalistički kič u kojem se miješaju navijačke strasti sa snovima djece iz obdaništa”, napisao je popularni albanski bloger Ardian Vehbiu.
Kafići poluprazni, posao ne ide nikako
Da ekonomska kriza udara jače od nacionalne euforije uvjerila se većina vlasnika lokala u centru Tirane, koji su tokom proslave bili poluprazni. Umjesto u kafićima u centru, umorni slavljenici su se od višesatnog stajanja okrepljivali na travnjacima u blizini trga uz bocu vode ili soka. Posla su jedino imali restorani brze hrane, u kojima se čekalo u redovima.
Za razliku od Skoplja koje je prošlog vikenda, uoči posjete kosvskog i albanskog premijera, bilo puno kioska sa albanskim navijačkim rekvizitima, u centru Tirane gotovo da nije bilo butika u kome se mogla kuputi albanska zastava, šal ili majica na kojoj je pisalo „Ponosan sam što sam Albanac”.
„Puno je ljudi, ali posao ne ide nikako”, nezadovoljno se smješka Vjolca iz Tirane, koja na štandu za 10 eura prodaje replike Deklaracije o proglašenju nezavisnosti, koje većina posjetilaca samo gleda.
Galerija
Bonus video:
