Somun je karakteristično sarajevsko ramazansko pecivo. Iftar bez ovog peciva je skoro nezamisliv. Kako je nastao sarajevski somun i po čemu je dobio ime za DW priča Kerim Somun.
Dojče vele: Kakav je osjećaj poticati iz porodice po kojoj je poznati sarajevski somun dobio ime?
Kerim Somun: Najjedostavnije rečeno, zanimljiv. Vjerujem da većina ljudi na našim prostorima i ne zna za postojanje porodice Somun, a oni koji to i znaju, poznaju nas lično i/ili poznaju neke od članova porodice koji su se istakli u akademskim ili društveno-političkim krugovima našeg društva.
Iz druge perspektive gledano, vjerujem da svi oni koji znaju za somun kao pecivo, a tih je mnogo više, u odnosu na one koji znaju za postojanje porodice čini ovu stvar još više zanimljivijom. Gledajući unazad od vremena provedenog u školskim klupama do moje svakodnevnice danas, reakcije svakog pojedinca koji je po prvi put čuo za moje prezime i to povezao sa pecivom su najzanimljivije stvari, a prvo pitanje većine je uvijek: „Da li je zaista tvoj neko napravio prvi somun?"
Malobrojna smo porodica, ali volim da kažem da nas ima svuda – zar ne? Baš sam prije par dana dobio fotografiju od prijatelja iz Sjedinjenih Američkih Država gdje na ulaznim vratima jednog supermarketa na engleskom jeziku piše: „New in offer: Somun from Bosnia!", prevedeno na naš jezik: „Novo u ponudi: Somun iz Bosne!", a ispod fotografije mi je napisao: „Nema gdje te nema."
Iako više ne živim u Bosni i Hercegovini, i dalje su reakcije na moje prezime svakodnevnica, jer sam kroz posao svakodnevno izložen novim poznanstvima i kontaktima sa različitim ljudima koji iako ne dolaze sa „naših" prostora su čuli za somun.
Kako je sve počelo? Kako je ustvari somun dobio ime? Da li je zaista to bilo na osnovu prezimena koje i sami nosite?
Postoje dvije priče, ali obje nas navode na to da je zaista neko od mojih predaka napravio prvo pecivo koje mi danas poznajemo kao somun.
Na ruti od Hercegovine i Dubrovnika prema Stambolu (danas Istanbul), postojao je put kojim su se kretali vojska i trgovci, a put se vezao za reku Slatinu, koja nastaje od pritoka Ifsara i Somunskog potoka. Na Turbetu je bilo jedno od njihovih odmarališta (možda i prenoćišta, iako nema traga od hana), gdje su im Bosanci koji su tu imali pekaru, pekli somune. Nakon određenog vremena malo niže od Turbeta formirano je naselje koje je vremenom preraslo u selo Somuni, odakle svi moji pretci potiču. Na raskršću u selu, uz groblje i danas postoji Turbe, a u blizini Turbeta postoji jedan stećak na kojem je moja porodica prije par godina, pronašla urezanu kružnicu, koja je po formi, moju porodicu podsjetila na somun. Pecivo koje je nazvano po našem prezimenu je nešto što su konzumirali turski askeri i dubrovački mešetari, a danas je posebno traženo tokom Ramazana, ali u novije doba, pojavom ćevabdžinica, tradicija pravljena somuna se proširila, pa se oni prave i mimo Ramazana, jer ne postoji niti jedan pojedinac koji može zamisliti sarajevski ćevap, bez somuna, zar ne?
Postoji još jedna priča, a ona se vezuje za dolazak Gazi Husrev-bega u Sarajevu, i gradnju musafirhane kako bi putnici namjernici tu mogli spavati i imareta (narodna kuhinja). Gazi Husrev-begov intendant turskog porijekla koji se prezivao Somun, dobio je zaduženje da za potrebe imareta napravi posebno pecivo koje će biti ukusno, jednostavno, te brzo napravljeno, te je on iskoristio turski recept uz blago prilagođavanje, i napravio pecivo koje mi danas poznajemo kao somun. Intendant koji je napravio prvi somun, osmislio je i zanimljivu šaru na pecivu koja podseća na mušebak (drvena rešetka na prozorima ženskih prostorija u muslimanskim kućama). Posebnost somuna se svakako ogleda u sjemenkama ćurekota. Ovu priču je u jednom intervju ispričao i Mufid Garibija, arhitekta i vrsni poznavalac istorije Sarajeva.
Koliko se u Vašoj porodici čuva tradicija pripremanja somuna?
Tradicija pripremanja somuna unutar naše porodice, skoro da više i ne postoji. Po mojim ličnim saznanjima, niko iz naše porodice trenutno nije pekar i ne bavi se pripremanjem ovog peciva. Jedan dio porodice Somun se bavio gastronomijom duži niz godina u Goraždu, te je svakako u ponudi bio i somun, koji su mnogi Goraždani izuzetno voleli. Jedan deo mojih prijatelja i poznanika, ovde u Berlinu gdje trenutno živim i radim, savjetuju me da otvorim svoju pekaru u Berlinu, te da počnem prodavati somune i bosanske specijalitete. Možda se tradicija nastavi kroz mene, ukoliko se odlučim da promijenim svoju trenutnu profesiju - ko zna?
Da li čuvate porodični recept?
Recept se prenosio sa generacije na generaciju, danas je svima recept dostupan, s tim da mislim da je tajna pripremanja somuna isključivo u ljubavi prema pekarskom zanatu. Meni su lično najukusniji somuni koji se peku na drvima, oni koji su pripremljeni sa ljubljavlju i sa "čarobnim štapom” – štapom sa kojim se somuni ubacuju u peć. Tokom šest godina koje sam proveo u Sarajevu, često sam mogao čuti rasprave o tome gde su najbolji somuni, a uvijek su se pominjali određeni sarajevski pekari na Kovačima, Alifakovcu, Bistriku ili Vratniku – meni je svaki somun ukusan i poseban.
Koliko ste somuna Vi u svom životu napravili?
Iskren da budem, imao sam priliku da napravim par somuna tokom svog djetinjstva – dok je naša porodica imala restoran u Goraždu. Nakon završene nastave u školi, uvijek sam rado odlazio kući i svoje slobodno vrijeme provodio u našem porodičnom restoranu, a nekada to vrijeme sam provodio u kuhinji, krišom da me ne bi porodica vidjela – jer je nezaposlenim ulaz bio zabranjen. U tim godinama se kod mene po prvi put rodila ljubav prema kulinarstvu, što je danas neizostavni dio mene, te skoro svaki svoj slobodni trenutak kada sam kući koristim da provedem u kuhinji i pripremam hranu za sebe i svoje prijatelje. Nakon neuspješnih pokušaja da Somun, napravi najbolji somun, danas se ipak samo radujem svakoj posjeti Sarajevu i somunu kod poznatih sarajevskih majstora.
Da li se uvek njegovala tradicija da somune pripremaju muškarci? Da li znate zašto baš muškarci kada govorimo o vremenu (nastanak somuna) u kojem su poslove u kuhinji uglavnom imale žene.
Mislim da je ta tradicija zadržana i danas, ali da se tačan razlog istog ne zna. Pretpostavlja se, budući da su se u Osmanskom Carstvu isključivo muškarci bavili pekarski zanatom, da je naznačeno preneseno i na naše područje samim dolaskom Osmanlija, te da je kao i takvo zadržano.
Bonus video:
