Darko Rundek već dvadeset godina živi u Parizu: otada je s različitim postavama snimio nekoliko albuma, a danas komponuje, svira, pjeva na nekoliko jezika i nastupa s Rundek Cargo triom. Novu godinu dočekao je u Zagrebu. Za portal www.novossti.com govori o položaju umjetnika u Parizu, imigrantima i Evropskoj uniji, kraju kapitalizma i mogućnosti da se Haustor jednog dana ponovno okupi.
U Parizu živite i radite od 1991. Koliko je teško biti hrvatski umjetnik u Francuskoj?
Pojam “hrvatskog umjetnika” u Francuskoj ništa ne znači s obzirom na to da je Pariz svjetska metropola u kojoj živi velik broj umjetnika pristiglih s raznih strana. Ali kako u Parizu polovina ljudi nisu Francuzi, oslanjaju se na publiku koju čine imigranti sličnog porijekla. Hrvata nema baš puno, ex-yu zajednica takođe nije brojna, pa nema te vrste podrške. Kada sam došao u Pariz, tamo me niko nije znao, ali sam, srećom, još od osamdesetih imao neke kontakte, pa sam počeo da radim muziku za pozorište, što i dalje kontinuirano radim. Putovao sam s predstavama, za scenu radio zvuk i svijetlo, i to je bilo odlično. Nikad nisam imao ambiciju da tamo postanem neka vedeta na sceni.
Čovjek živi i kreće se
Ipak, u srcu Bodlerovog Pariza stvorili ste prepoznatljiv zvuk i pjesme koje već petnaestak godina uspješno izvodite na ex-Yu područjima ?
Da, naročito kada je riječ o prva dva albuma. “Apokalipso” je bio pisan za ljude s kojima dijelim ista sjećanja na osamdesete i sličan odnos prema onome što se događalo devedesetih.
“U širokom svijetu” iz 2000. godine na to se nadovezao i afirmisao bend koji je promovisao “Apokalipso”. Novi korak je bio album “Ruke” i Cargo orkestar, važan zbog emancipacije moje nove životne realnosti. Više nisam pokušavao da nastavim određeni kontinuitet kao Darko Rundek (ex Haustor) sa sličnim krugom saradnika, nego sam okupio bend s ljudima čije su sudbine bile slične mojoj: dvojica Bosanaca, Francuz, Švajcarkinja, Portugalac… internacionalni bend sastavljen od ljudi koje je život nanio u Pariz, jer su od nečeg bježali ili nešto tražili, a najčešće oboje.
Imao sam osjećaj da pripadamo nekom novom plemenu ili narodu preseljenih, tako brojnom u velikim svjetskim gradovima. Našao sam njemačkog izdavača, Piranha Musik, i počeli smo da sviramo po raznim zemljama. Uslijedili su live album “Zagrebačka magla”, studijski “Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da”, dok je “Uživo u beogradskom Domu omladine” zaokružio priču o Cargo orkestru. Pjevam na više jezika i to lutajuće pleme postalo je naša glavna publika.
U tekstovima se često bavite imigrantskom tematikom. Doživljavate li se kao neko ko je u jednom trenutku silom prilika morao spakovati kofere i otići u nepoznato?
Francuska je zemlja azila i kada kažeš da si imigrant, stiče se utisak kao da je neko od nekud pobjegao i da se tamo više ne može vratiti. Nikada nisam imao osjećaj izgnanstva. To je kao da Beketa ili Joneskua, koji su živjeli u Parizu, nazivaš imigrantima. Njih niko nije tjerao da idu tamo, njih je Pariz privukao. U Pariz sam došao sticajem okolnosti, privučen njime, niko me tamo nije otjerao. Još uvijek mi je dobro, a kada mi ne bude, otići ću negdje drugo. Ovog časa razmišljam o tome da odem da živim na more ili na selo i neću se zbog toga osjećati imigrantom: čovjek živi i kreće se, a pisati i komponovati mogu bilo gdje.
Dakle, otpada mogućnost da, kako to kaže vaša stara pjesma, jednom “kupite kuću u Bosutskoj 27a”?
Tu na zagrebačkoj Remizi je dosta slično, iako nisam siguran da bih u doglednoj budućnosti želio da živim u gradu. Više bi mi, kao što kažem, odgovaralo da živim na selu. Pariz je jedna faza života koja je pri kraju. Da preciziram, ugodno mi je u Istri, a sviđa mi se i Brač.
Radite muziku za film i pozorište, ponekad i glumite. Šta novo priprema postava Rundek Cargo trija?
U posljednjih godinu dana radio sam muziku za animirani film “Ornament duše” Irene Jukić Pranjić, s Cargo triom muziku za dva dokumentarna filma, za “Ratnog reportera” Silvestra Kolbasa i za “Žućka”, priču o košarkašu Radivoju Koraću reditelja Gordana Matića.
Promocija zadnjeg albuma “Plavi avion” trajala je gotovo do prošle jeseni, a dalje se, naravno, pripremaju nove pjesme za sljedeći album. Rundek Cargo trio na proljeće će opet na turneju, obići ćemo čitavu regiju. Baš dogovaram turneju po Poljskoj.
Koliko pratite rad svojih bivših “saboraca” iz Haustora i postoji li šansa da nakon 1996. i koncerta na Šalati ponovno nastupite zajedno?
Naravno da me zanima što rade. Žao mi je što nisam čuo album koji je Srđan Sacher snimio prije desetak godina i koji nikada nije objavio, jer su mi ga hvalili.
Bubnjar Srđan Gulić objavio je simpatičan solo-album prije pet-šest godina, sa starom ekipom. Trubač Igor Pavlica svira s nekoliko bendova, Nikola Santro predaje muziku u Zaboku, Damir Prica-Capri svira u Amsterdamu free jazz, Mario Barišin ponovno je aktivan s Brujačima s kojima sam sarađivao u pjesmi “Valcer”.
Marino Pelajić je, mislim, jedan od glavnih menadžera Konzuma, gitarista Zoran Zajec je u Osijeku i bavi se trgovinom.
Što se tiče koncerta na Šalati, snimak je trebaa da bude objavljen, ali se nismo uspjeli dogovoriti s izdavačem. Nadam se da će jednog dana ipak izaći. U nekoliko navrata Sacher i ja pokušali smo da napipamo mogućnost da se nešto dalje radi, da pokušamo zajedno da napravimo još jedan album…
Nacije su konglomerati
U Srbiji je nedavno predstavljena knjiga o životu glumice Sonje Savić, u kojoj ste i sami nešto napisali. U Zagrebu postoji predlog da se jedna ulica nazove imenom Milana Mladenovića, pjevača Ekatarine Velike, rođenog Zagrepčanina. Riječ je o prerano preminulim ljudima s kojima ste bili bliski generacijski, ali i muzički i emotivno?
U knjizi posvećenoj Sonji Savić napisao sam doslovno pet rečenica. Urednici su rekli da oni to baš i ne razumiju, ali da bi Sonja sigurno razumjela ono što sam napisao, i tu im vjerujem.
Žalosno je da su Milan i Sonja tako mladi otišli, da nisu stigli da prožive neku normalnu dozu života. Sada pokušavam da zamislim da kada ja umrem po meni nazovu neku ulicu i iskreno – baš me briga.
Ipak, imena ulica daju se po ljudima koji su društveno značajni i po toj osnovi mi se čini u redu da je Milan dobije. Njegove su pjesme ostavile traga na više generacija, a važan je i njegov antiratni angažman. Možda bi Milanu bilo drago.
U Evropi je primjetno jačanje desnice. Francuski predsjednik Sarkozi takođe je povukao brojne nepopularne mjere koje su eskalirale protjerivanjem Roma. Koliko i na koji način vama kao stanovniku Pariza takva politika “evropskih vrijednosti” smeta ili vas se dotiče?
Naravno da mi smeta, iako je, s druge strane, Francuska ovog časa vjerovatno jedna od najgostoljubivijih zemalja na Zapadu. U njoj živi jako puno stranaca, nisu protjerani i ko god zadovoljava neke zakone, legalno živi i ima sva socijalna prava.
Sada se ponovo raspravlja o tome da ljudi koji nemaju državljanstvo dobiju pravo glasa. Moguće je da se to ozakoni, barem na lokalnom nivou. Po tome bih i ja uskoro mogao da dobijem pravo glasa. Cijeli pojam nacije i uopšte demokratije moraće se u novim okolnostima redefinisati. Sada smo na nekoj istorijskoj razmeđi, kada puno stvari koje su prije 20-30 godina izgledale razumno, to više nisu.
Šta za vas predstavlja nacionalni identitet? Jednom ste izjavili da se osjećate kao apatrid.
Lijepo je to jednom kazao nedavno preminuli Vaclav Havel: čovjek se slučajno rodi kao Hrvat, Čeh, Turčin, Rus i to nije nešto čime bi se specijalno trebao ponositi. S druge strane, neponovljiva si osoba koja se zatekla na ovoj planeti u kratkom komadu vremena koji se zove ljudski život.
Ekart Tole pominje da je čovjek više slobodan i svoj što većoj zajednici pripada. Tako, da bi smo najviše bili svoji, trebalo bi da pripadamo cijelom čovječanstvu.
Sve su nacije konglomerati nekakvih regionalnih identiteta i dijalekata, koji su se sticajem istorijskih okolnosti, sabijali u naciju koja je standardizovala jezik, zakone itd., da bi ta teritorija mogla praktično da funkcioniše.
Neko me je jednom pitao: Jesi li ti čistokrvni Hrvat? Pa jebo te, mislim se, ko je u Europi čistokrvan?! Siguran sam da su tu mongolske horde posijale prilično sjemena, da ne govorim o Francima ili Turcima, dakle govoriti krvno o nacijama, to je idiotizam. Postoji istorijski proces koji definiše neke standarde na nekoj teritorijj i time si bogatiji što si dio toga. Možeš da razmjenjuješ informacije s više ljudi i da se sporazumijevaš po istim kodovima. Nacionalni identitet mi znači onoliko koliko me čini slobodnijim.
Anarhist-rojalist
Jednom ste se deklarisali kao anarhista, a zatim ste izjavili da ste rojalista. Kojem kralju sada vjerujete?
Svjesni smo da postoji ogromna kriza autoriteta i da je to jedan od glavnih problema. Osim toga, postoji i kriza jedne vertikalne definicije, jer smo u predhodnom pitanju govorili o jednoj horizontalnoj definiciji kroz familiju, narod, grad, pripadanje.
U odnosu na smisleni ljudski život ovo znači jako malo ako se on ne može odrediti u nekom vertikalnom smislu, a kralj je tu ntko ko služi za komunikaciju tog horizontalnog nivoa prema vertikalnom, nekom smislu života. Ako te veze nema, nastaje rasulo u kojem živimo i zbog toga sam rojalista, jer mislim da nam treba neka veza s Višim nego što je naš banalni, mali ljudski život.
U nekom funkcionalnom smislu?
Pa da, utoliko da uopšte ispuniš funkciju svoga postojanja na zemlji. Tvoja uloga nije da kupuješ novine, nego da transformišeš energiju koja odnekud dolazi do zemlje. Čovjek nije tu samo da bi pravio klince, jeo i spavao, to rade i životinje. Između anarhizma i rojalizma nema velike razlike, s tim da anarhizam pojam autoriteta seli u osobu: anarhisat bi trebao biti odgovorna osoba koja stalno ispituje svoje lično i socijalno prisustvo u svijetu.
Pitanje je da li je to moguće bez nekog vanjskog autoriteta ili uzora. Iskustvo mi govori da to spontano ne funkcioniše, da je jedan simbolični sistem čovjeku ipak neophodan. Zbog toga sam postao anarhista-rojalista.
U pjesmi satiričkog naziva “Para ljude vara” kažete da je kapitalizmu kraj. Gdje vidite taj kraj i kako gledate na globalne proteste protiv sistema zasnovanog na bogaćenju pojedinaca?
Refren pjesme kaže da je bogat onaj ko puno daje. Kapitalizmu se očito bliži kraj, to se vidi po svemu, a šta nakon njega, to nikome nije jasno. Kombinacija kapitalizma i paradne demokratije američkog tipa funkcioniše još jedino na najbanalnijoj ekonomskoj osnovi.
Svaka partija kupuje svoju vlast dižući kredite i sada se sve vraća. Cijeli politički sistem je kupljen na kredit. Kina je pokazala da kapitalizam puno bolje funkcioniše bez demokratije. Život na kredit, demokratija koja ništa ne govori, građanin u svojstvu potrošača koji hrani mašinu koja stalno mora da raste, sve to potencira da kapitalizmu mora doći kraj.
Alternative su toliko daleko od ovog sistema i osnovnih principa njegovog funkcionisanja da ne znam kako bi se mogle ostvariti bez teških lomova.
Evropska unija je bure baruta
Bliži se referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Treba li Hrvatskoj Unija koja se raspada?
EU je građena na entuzijazmu nekolicine političara. Evropske nacije su podijeljene i preslabe u odnosu na svjetske ekonomske sile. S druge strane, postoje podsvjesne sile nacionalizama i istorijskih dugova, koji u svakom trenutku evropsko zajedništvo mogu da dovedu u pitanje.
Nedavno je izborni kandidat Socijalističke partije Francuske Fransoa Holand, povodom godišnjice neke bitke s Njemcima u Prvom svjetskom ratu, samo spomenuo da Francuzi nisu nikad napravili genocid i krzna su se već nakostriješila.Tako da je EU na buretu baruta. Puno je stvari koje su politički nekorektne, ali i dalje prisutne u svijesti ljudi.
Unija je očito funkcionalna nužnost u kapitalizmu kakav postoji danas. A kada taj kapitalizam ode dovraga, s njim će otići i EU. Što se nas tiče, zapravo mi je svejedno. Ne znam zapravo kako bismo mogli da ne uđemo u EU, jer ako propadne ovaj referendum, biće novi, ljudi će biti prisiljeni da glasaju za Uniju. Nas niko ništa ne pita, ionako su nas već kupili.
Bonus video:
