U godini u kojoj bi sve zemlje koje bi na Iva Andrića mogle da polažu pravo trebale da proslavljaju 50 godina od dodjele Nobelove nagrade piscu, sudovi će, morati da daju konačan odgovor na pitanje ko ima pravo da ga svojata i pod kojim uslovima, prenosi "Jutarnji list".
Pitanje neće biti senzacionalno postavljeno, nego će, u skladu sa vremenima, glasiti - ko ima pravo da bude nosilac autorskih prava i ima li sadašnji nosilac, beogradska Zadužbina Iva Andrića, zakonsko pravo da zastupa interese pisca.
Podnijeli tužbu sudu
U Sarajevu se, piše list, upravo očekuje drugostepena presuda procesa na kojem se odlučuje o tom pitanju, a izgleda da bi se slično suđenje moglo ponoviti i u Zagrebu.
U prvom slučaju sporne su četiri knjige koje je 2007. godine objavila Matica hrvatska u Sarajevu u sklopu edicije "Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga", a koju je uredio Ivan Lovrenović.
Urednik cijele edicije Mirko Marjanović uoči izlaska uputio je ugovor za objavljivanje Zadužbini, ali su dobili negativan odgovor uz obrazloženje da se Andrić "za života opredijelio za pripadanje srpskoj književnosti”, pa ne može biti objavljivan u edicijama koje imaju neki drugi nacionalni predznak. Marjanović je svejedno odlučio da objavi knjige.
Nekoliko mjeseci kasnije Zadužbina je podnijela tužbu Opšinskom sudu u Sarajevu, a on je 28. juna 2009. nepravosnažno presudio u njihovu korist.
Uložena je žalba. Sa prvom tužbom u Sarajevo je pristiglo i Rješenje Opštinskog suda u Beogradu o osnivanju Zadužbine Ive Andrića na temelju dokumenta, tzv. "Posljednje želje", svojevrsne usmene oporuke koju je pisac izdiktirao dvojici svjedoka - Gvozdenu Jovaniću i Milanu Đokoviću 5. novembra 1974. godine, nekoliko mjeseci prije svoje smrti.
Taj dokument, smatra Marjanović, je po svoj prilici falsifikat.
Posljednja želja
U tom tekstu Marjanović proziva Zadužbinu da na "temelju nevjerodostojnog dokumenta od osnivanja do danas manipuliše i Andrićevim opredjeljenjem "za pripadanje srpskoj književnosti", dovodeći u pitanje i navedeni testament, ali i legitimnost Zadužbine koja je odustala od ideja koje je zastupala do početka 1990-ih.
Naime, analizirajući dostupne materijale, Marjanović je utvrdio da s tim dokumentom u vrijeme njegovog nastanka nisu bili upoznati najbliži Andrićevi prijatelji i saradnici.
"Temeljno je pitanje: kako to da Andrić svoju posljednju želju povjerenu Gvozdenu Jovaniću i Milanu Đokoviću, umjesto Veri Stojić, svojoj višegodišnjoj sekretarici, nije i potpisao, niti sudski zaveo i ovjerio, ako je 5. decembra 1974. godine, 12 dana prije odlaska u bolnicu, još bio pri svijesti? Neuvjerljivo je da on ovako važan dokument, dok još nije bio u bolnici, svjestan onoga što u njemu piše, ne potpisuje svojom rukom, da to umjesto njega čine drugi. Može li takav dokument, uopšte, biti pravno važeći? Može li proći valjanu pravnu provjeru?", navodi Marjanović u svom tekstu, a prenosi "Jutarnji list".
Bonus video:
