U vrijeme pisanja ovog teksta u septembru u Zagrebu se odigrao veliki protest na kojem je bilo par hiljada ljudi protiv nametanih mjera zbog pandemije Covid-19. U nizu natpisa i izjava moglo se čuti: „Došla sam da podržim slobodu, jedino to je važno“, Dosta je ove laži. Niko ne umire, bolnice su prazne“, „Korona ne postoji, to je jedan blagi virus“, „Uzeli ste nam sva prava, ovo je svjetska zavjera moćnika“.
U Bosni i Hercegovini u javnom diskursu, pa i u informativnim medijima, nije bilo ni izbliza ovako oštrih poruka zasnovanih prije svega na zapadnim radikalnim opozicionim krugovima, teorijama zavjere, pa, u određenoj mjeri, i anarhističkih pokreta. U manjoj mjeri na popularnim web medijima bilo je komentara na ovim linijama, uz snažno protivljenje vanrednim mjerama u BiH, koje su u jednom trenutku bile značajno restriktivnije od mjera koje su poduzimane u Evropskoj uniji. Međutim, takvi komentari su uglavnom imali više minusa nego pluseva (u smislu ne slažem se, slažem se) tako da je jedan generalni zaključak svih rasprava o korona krizi, i u drugim segmentima života, a ne samo medijskom, da su građani u većoj mjeri prihvatili preporuke i naredbe radi neutralisanja virusa. Jedan od razloga je i svjesnost da pandemija dodatno urušava ionako nerazvijenu privredu i dovodi do otpuštanja hiljada radnika, tako da je postojala želja da se ovo što prije završi kako ne bi došlo do propasti cijelog društva.
Zbog pandemije uvedeno je vanredno stanje u oba entiteta te su na entitetskim i kantonalnim nivoima oformljeni krizni štabovi koji su bili operativno-zakonodavna tijela sa zaduženjem donošenja mjera. Jedna od netipičnih mjera, u odnosu na većinu država Evropske unije, je bilo uvođenje policijskog sata 21. marta u cilju suzbijanja širenja koronavirusa, a kojim je bilo zabranjeno kretanje od 20 do 5 sati. To je bio restriktivniji policijski sat nego za vrijeme rata kada je počinjao u 22 sata. Poslije nekog vremena satnica početka je ipak pomjerena na deset naveče, ali je u javnosti i većini medija ostalo nerazumijevanje čemu policijski sat kada se već u šest sati sve zatvaralo, a kafanama svakako nije bio dozvoljen rad. Policijski sat u Federaciji BiH je ukinut 24. aprila dok je u Republici Srpskoj ostao na snazi do 22. maja.
Druga norma koja je izazvala ogromno protivljenje pravne struke, ali i onih na koje se odnosilo, je zabrana kretanjima starijim od 65 godina, jer su oni najugroženija grupa, i mlađih od 18 godina, jer su oni navodno najveći prenosnici virusa. Nakon mjesec dana totalne zabrane, ovim kategorijama je omogućeno tri dana u sedmici da izlaze po par sati. No, ubrzo je Ustavni sud zatražio hitno ukidanje ove mjere što je momentalno učinjeno
Mjere su popustile, pandemija se rasplamsala
U septembru Bosna i Hercegovina bilježi rekordne brojeve zaraženih korona virusom. Dio političara na vlasti tvrdi da je upravo razlog što nema više restriktivnih mjera, da su kontakti češći, ali i da dio građani posvećuju manje pažnje prevenciji. Ismir Jusko, ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, grada u kojem živi 12 posto populacije BiH, kaže da je razumljivo da se život morao u određenoj mjeri normalizovati, ali da su restriktivne mjere bile neophodne.
„Kada smo vidjeli šta se dešava u Italiji i Španiji, mi smo znali da moramo krenuti puno restriktivnije i konkretnije nego što su neki drugi to zaboravili uraditi, pa su imali strašne posljedice. Federalni štab civilne zaštite je donosio mjere koje smo spuštali na sve kantone, ali smo bili stava da što prije moramo reagovati jer u rasponu od 20 dana se u BiH vratilo iz inostranstva 240 hiljada ljudi iz tih rizičnih područja. Koju god mjeru donesete uvijek će biti onih koji neće biti sretni sa njom. Ulazili smo u krizu koja do tada nije zapamčena, ne samo u BiH nego na planetarnom nivou, i jasno nam je bilo da sve ono što se sugeriše moramo i mi koristiti“, rekao je za UDAR Jusko.
Ministar smatra da su pretjerane insinuacije da su nečija ljudska prava bila ugrožena, jer riječ je o vanrednoj situaciji. Odbija i komentare da su neke stvari urađene mimo zakona. Tvrdi da je zahvaljujući promptnom postupanju potpuno suzbijen prvi talas pandemije.
„Želim podsjetiti javnost na jednu bitnu stvar – u tom momentu u Kantonu Sarajevo mi smo imali jedno do dvoje oboljelih, a po nekoliko dana nismo imali niti jednog oboljelog. A onda kada su mjere postale fleksibilnije, sada imamo u jednom danu više oboljelih nego što smo imali za svo vrijeme trajanja vanrednog stanja. To pokazuje da smo sigurno u tom periodu uradili pravu, konkretnu stvar. Kada dolazite u situaciju da se na dnevnoj bazi ljudi razboljevaju, dio ljudi umire, i to ne samo stariji, već i ljudi u 30tim i 40tim godinama, morate uvoditi mjere. Paradoks je da Svjetska zdravstvena organizacija sada govori sve ono što smo mi radili, a to je da se koristi zaštitna oprema i da se radi primarna prevencija da se spriječi oboljevanje ljudi“, kazao je Ismir Jusko.
Načelno razumijevanje zdravstvenog i političkog šoka izazvanog pandemijom na samom početku, koji je doveo do niza vanrednih mjera, postoji i kod niza NVO aktivista, novinara i pravnika. Međutim, upozoravaju da pored opravdanih mjera, država je iskoristila krizu da učvrsti svoje pozicije. Marina Veličković, doktorantica na pravnom odsjeku Univerziteta Cambridge (UK) i kourednica časopisa za feminističku teoriju i umjetnost BONA, smatra da pored nepravde prema starim i najmlađim licima, država je dodatno pogoršala poziciju zlostavljanih žena i migranata.
„Jedno od najočitijih kršenja ljudskih prava je billa zabrana kretanja za osobe iznad 65 godina i maloljetne osobe, koju smo imale na samom početku pandemije. Međutim od samog uvođenja je ova mjera bila kontraverzna, kritikovana je u javnom prostoru, organizovane su peticije, i na kraju krajeva je ovo kršenje ljudskih prava relativno brzo došlo do Ustavnog suda i mjera je povučena, a nedugo za njom i većina ostalih mjera. Ono što smatram da je više zabrinjavajuće su kršenja ljudskih prava o kojima ne pričamo – od nasilja nad migrantima, preko nasilja nad ženama, do kršenja radničkih prava. U vezi sa migrantima vidjeli smo kako se krizni štab na početku pandemije koristio rasističkim diskursom kada je migrantsku krizu iskoristio kao opravdanje za uvođenje policijskog sata. Time je sama država normalizirala diskriminaciju i rasizam, i taj rasizam u posljednjih nekoliko sedmica sve češće dobiva oblik izravnog nasilja. Dalje, istraživanja pokazuju da je u svijetu usljed uvođenja vandrednih mjera i ograničenja kretanja došlo do porasta nasilja na ženama. Naša vlada nije imala apsolutno nikakav odgovor na ovo – hoteli koje čame prazni su mogli privremeno biti pretvoreni u sigurne kuće, te su kapaciteti postojećih sigurnih kuća mogli biti povećani – međutim ništa od ovoga nije urađeno, i žene su još jednom prepuštene same sebi i malom broju nevladinih organizacije koje im pružaju podršku. Vlada je također iskoristila pandemiju da ponovo predloži Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Usvajanje ovog zakona bi značilo gubitak i posljednjih oblika zaštite koju radnice i radnici još uvijek imaju, i stvorilo bi uslove potpune nesigurnosti pri zaposlenju za veliku većinu zaposlenika“, kaže Veličković.
Dalibor Tanić, predsjednik skupštine organizacije Aksiom iz Sarajeva, koja se bavi manjinskim pravima, smatra da je u korona krizi država pokušala da pokaže svoju moć.
„Ovakva vrsta krize je specifična. Mi smo imali u državama regiona jedno vrijeme vanredno stanje. To podrazumjeva da vlast, koja inače ima ovlašćenja da upravlja našim životima, da to sada radi apsolutistički. Vlade su iskoristile tu situaciju da učvrste svoju poziciju kao nekoga ko apsolutno ima poziciju da upravlja životima ljudi u zemlji. To se posebno odnosilo na slobodu kretanja za vrijeme policijskog sata, a posebno je bila pod zabranom grupacija do 18 i poslije 65 godina, koja nije mogla izlaziti ni po danu“, rekao je Tanić.
Milkica Milojević, novinarka i aktivistica za prava novinara iz Banja Luke navodi za naš medij da je Korona pomogla vlastima da rade „ispod žita“.
„Vrijeme Korone je samo još jednom potvrdilo kakvo je to društvo u kojem živimo. Sve je postalo mnogo vidljivije, mnogo jasnije. I onima kojima nije do sada bilo jasno da je car go, sada će morati da se suoče sa tim. Oni koji su u poziciji moći, ne samo političari na vlasti, već i drugi moćnici, iskoristili su krizu. Bili smo svjedoci da u sred zabrane kretanja zbog pandemije ispod radara prolaze neke silne odluke, da niču male hidroelektrane kao pečurke ispod kiše, između ostalog i zato što to niko nije gledao jer su sve oči bile uprte na drugu stranu, da li ćemo preživjeti, koliko imamo zaraženih…, ali i zato što je bilo zabranjeno javno okupljanje, pa tako i zabranjeni protesti, pa lokalne zajednice nisu mogle da reaguju“, kazala je Milojević.
Ljubinko Mitrović, ombudsmen za ljudska prava BiH iz Banja Luke, takođe skreće pažnju na spomenutu restrikciju za maloljetne i starije osobe.
„Bilo je dosta problematičnih rješenja koja su išla na početku krize. Pravna norma mora da bude potpuno jasno definisana. Npr, imate normu – zabranjeno kretanje starijim licima od 65 i mlađim od 18. Čim je izašla ta naredba, ja sam zvao ljude iz kriznih štabova i rekao im, ljudi ovo je neodrživo. Imate profesora i sudija i tužioca koji mogu da rade poslije 65 godina. I rade, a vi im zabranjujete bezuslovno svako kretanje 24 sata. Pozvao sam se i na djecu koja imaju autizam. Kako im danima možete odrediti da ne izlaze, kada djece sa invaliditetom moraju barem sat dnevno da idu iz kuće. To je kasnije ispravljeno, zahvaljujući i našim preporukama. Naša prva preporuka 31.3. je bila da eksplicitno tražimo zaštitu ljudskih prava ranjivih kategorija tj. djece, lica sa invaliditeom, starijih osoba“, rekao je Mitrović.
No, ovaj pravni ekspert odbaciju stavove da je vlast tokom pandemije nastojala da ostvari političke dobitke.
„Nisam sklon tvrdnjama koje idu ka tome da su vlasti pandemiju iskoristile da nešto postignu. Ja želim da vjerujem domaćim vlastima da su nešto u najboljoj mjeri uradile, sve dok se ne pokaže suprotno. A pokazalo se suprotno u slučajevima gdje smo reagovali. Imali smo pravni osnov i skrenuli smo pažnju na ugrožavanje ljudskih prava i nezakonitog postupanja“, rekao je ovaj ombudsmen za ljudska prava.
Ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Ismir Jusko ističe da sve mjere koje su poduzete su bilo isključivo usmjerene da se očuva zdravlje.
„U tom periodu smo imali samo par, a nekoliko dana ni jednog oboljelog. Sada vidite kakva je situacija. Tada je bio akcenat i na onima koji su kršili mjere izolacije. Ja sam ih često nazivao ‘virusne tempirane bombe’. Zamislite imate čovjeka kojem je određena mjera samoizolacije, a on cijeli dan vozi biciklo sa jednog na drugi kraj grada. Ne trebate biti prevelik stručnjak i epidemiolog da predpostavite koliko je taj čovjek mogao zaraziti osoba tokom dana, koliko je kontakata mogao ostvariti. Ili imate osobu kojoj je dodjeljenja mjera samoizolacije, gdje drugi dan od određivanja mjere odlazi u Neum na dva dana, zatim obilazi još dva grada… Pripadnici policije ga hapse, odvode u samoizolaciju. Zar je trebalo nešto drugo. Mi smo tada imali oko 140 osoba dnevno koji krše mjere samoizolacije. Ja sam svaki dan tražio da nam se daju odriješene ruke da takve ljude hapsimo i odvodimo u pritvorske jedinice. Na kraju je donijeta odluka da mogu ići u prisilnu samoozolaciju. Nakon toga sa 140 smo pali na to da imamo maksimalno četiri osobe koje krše samoizolaciju. To pokazuje da su represivne mjere dale rezultat“, rekao je Jusko.
Ministar policije Jusko kaže da je nužno odmah primjeniti zdravstvene i sigurnosne mjere da bi spriječili fatalne ishode te ističe da su restriktivne mjere u prvoj fazi epidemije bile nužnost.
„Da postoji vremeplov i da se vratimo unazad, uradili bi istu stvar. Kada ispred sebe kao ministra unutrašnjih poslova imam zdravlje i život ljudi, tu nema diplomatije. Učinićemo sve da zaštitimo živote ljudi makar se to nekome ne svidjelo. Ako neko smatra da je nenošenje maski neka prerestriktivna mjera, ako neko smatra da su zato što su im određene mjere samoizolacije, jer su neka rizična grupa, ljudska prava im ugožena, a naspram toga postoji zaštita zdravlja i života ostalih, nisu u pravu. I mi ćemo se držati toga. Neka neko porazgovara sa osobama koje su izgubile svoje najmilije da li se treba nositi maska ili držati mjera samoizolacije. Ja smatram da treba. Ne treba nam, ja to zovem, retroaktivna pamet“, navodi Jusko.
Šta se krije ispod maski
U javnosti su najviše razmatrane upravo kazne za nenošenje maski, jer to je bilo nešto što se u drugoj polovini marta i aprilu intenzivno praktikovalo. Bosna i Hercegovina je više od mjesec dana imala odredbu da se maske moraju nositi na svim pozicijama izvan vlastitog doma, uključujući i vanjske prostore. U Republici Srpskoj i u nekim kantonima u Federaciji BiH morale su se nositi i rukavice. Kazna za nenošenje maske je bila 500 maraka, dok je, da oslikamo ekonomski kontekst, prosječna plata u BiH 840 maraka. Doduše, kao i u slučaju svih prekršaja, ako se kazna plati u roku sedam dana, duplo je manji iznos. Ali i ta suma je za bh uslove izuzetno visoka. Kasnije je mjera promijenjena te su sada maske obavezne samo u zatvorenim službenim prostorima (prodavnice, tržni centri, banke i druge usluge te javne institucije…).
Primjer kažnjavanja kojem je u aprilu prisustvovao autor ovog teksta u sarajevskom naselju Otoka najbolje pokazuje društvenu zbilju i različite poglede u ovoj situaciji. Policija zaustavlja djevojku koja nema na licu masku. Nakon uzimanja podataka i odlaska policije, djevojka zalježe na ulicu i udara rukama u beton naričući: „Sve što sam zaradila ovaj mjesec moram sada platiti“! Niko ne smije da joj priđe, da je smiri, jer su ljudi užasnuti bliskih kontakata bojeći se korone kao kuge. Jedna osoba komentariše: „Banda ‘esdeaovska’ kako samo otima od građana“. Drugi komentar je: „Mi budale, nosimo maske, a gospođica se folira, pa sada dernja“.
Neposredno prije ukidanja mjera nošenja maski na otvorenom oglasio se par opozicionih političara koji su zahtjevali vraćanje naplaćenih iznosa građanima. Povod je bila izjava jednog od predstavnika Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Mike Rayana da nema konkretnog dokaza da masovno nošenje maski donosi bilo kakvu korist. Iako je kasnije ta tvrdnja upravo iz njegove organizacije demantovana, dio opozicionara je na tome ustrajao kroz izjave u medijima, ali zakonski nisu mogli ništa promijenti. Doduše, pred sudovima u Federaciji BiH su se našli zahtjevi za povraćaj novca, ali je u korist građana presuđeno samo u manjem dijelu slučajeva gdje su dokazali da nije postojao bliski kontakt sa drugima. Jedan takav primjer se desio na planini Igman pored Sarajeva. Mersiha, koja nije željela da joj se objavi prezime i fotografija, nam je rekla da kada je bila sa mužem na izletu, iako su bili 100 metara udaljeni od najbližih ljudi, policija je napisala kaznu njenom mužu zbog nenošenja maske.
„Da nisam već ušla u kola, i mene bi kaznili. Oko nas samo drveće i trava, i došla policija da kažnjava“, kaže Mersiha. No, istakla je da nisu pokretali nikakvu žalbu ni sudski postupak jer nisu željeli komplikovati život i oduzimati vrijeme. Pogotovo što pokretanje postupka znači i plaćanje sudske takse sa neizvjesnim ishodom odluke.
Iako je ovo očigledno pretjerivanje izvršnih organa, Krizni štabovi svih nivoa koji su donosili odluke, za zakonitost donesenih mjera i kažanjavanja su se pozivali na Član 225. Krivičnog zakona Federacije BiH “Prenošenje zarazne bolesti” koji propisuje sljedeće:
(1) Ko ne postupi po propisima ili naredbama kojima nadležni organ zdravstvene službe određuje preglede, dezinfekciju, odvajanje bolesnika ili drugu mjeru za suzbijanje ili sprečavanje zarazne bolesti kod ljudi, pa zbog toga dođe do opasnosti od širenja zarazne bolesti, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko ne postupi po propisima ili naredbama iz stava 1. ovog člana u pogledu suzbijanja ili sprečavanja zaraznih bolesti kod životinja, pa zbog toga dođe do opasnosti prenošenja zarazne bolesti na ljude. (3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
Kada je u pitanju Republika Srpska, kao uporište za primjenu sankcija Ministarstvo unutrašnjih poslova RS također je navelo Krivični zakon koji u članu 194. ‘Prenošenje zarazne bolesti’, između ostalog, propisuje sljedeće: „Ko ne postupi po propisima ili naredbi kojima nadležni organ određuje preglede, dezinfekciju, izdvajanje bolesnika ili neke druge mjere za suzbijanje ili sprečavanje zaraznih bolesti kod ljudi, pa usljed toga dođe do prenošenja zarazne bolesti, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine…
Niko nije kažnjen sa dvije godine zatvora, ali su ljudi masovno novčano sankcionisani. Kako bi se preciznije regulisala ova problematika, Skupština Kantona Sarajevo je 28. avgusta usvojila izmjene Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koje omogućavaju policiji kažnjavanje osoba koje ne poštuju mjere zaštite od zaraznih bolesti. Prema izmjenama, građani mogu biti kažnjeni za nenošenje maski i nepridržavanje drugih mjera koje su propisali nadležni organi. Kako se navodi, izmjene će riješiti dosadašnji problem s kojim su se susretali policijski službenici kada su pokušali sankcionisati lica koja se nisu pridržavala naredbi, jer sud nije imao precizan osnov za izricanje sankcija.
Ljubinko Mitrović, ombudusmen za ljudska prava BiH za UDAR ističe da je institucija ombudsmena ukupno zaprimila 48 žalbi koje se tiču eventualnog kršenja ljudskih prava svih nivoa vlasti u korona krizi.
„23 žalbe su registrovane u Banja Luci, a 20 u sarajevskoj kancelariji. A za četiri predmeta smo mi otvorili istrage po službenoj dužnosti, jer za to imamo pravo. Kada su u pitanju oblasti povrede prava, diskriminacija se javlja u deset predmeta, povreda prava u oblasti zdravlja u 11 predmeta, prava djece u 8 predmeta. Protivna strana su najčešće Federalni štab civilne zaštite, Republički štab civilne zaštite Republike Srpske, odnosno Vlada Republike Srpske, Zavodi za javno zdravstvo, nekoliko ministarstava. U ovim predmetima izdali smo dvije preporuke. Posebno je interesantna preporuka izdata 7.8. koja se tiče označavanja poštanskih pošiljki oboljenih od Korona virusa. Stranka je navela da se na koverti u kojoj je dostavljano rješenje o izolaciji, u uglu velikim slovima piše „Oprez! Osoba zaražena Korona virusom“. Mi smo izdali preporuku preduzeću BH pošta da odmah prekinu označavanje koverti osobama koji dobijaju rješenje o izolaciji sa takvom naljepnicom. Ovo je nevjerovatno, jer nije Covid jedina bolest. Šta bi se desilo kada bi koverte za druge zarazne bolesti za pacijente isto to navodile?“, rekao je Mitrović.
Ombudsmen BiH ističe da se vanredne mjere nikako ne mogu posmatrati kao generalno loše i da samo jedan manji njih ima pravnu osnovu za propitivanje.
„Ovo je moj lični stav. Ja sam podržavao restriktivne mjere, možda i zbog godina koje imam. Posebno mjere nošenja maski, distance i preventivne higijene. Čak sam bio za i kada su u pitanju karantini i zabrane kretanja. Ono što je činjenica, bilo je dosta neslaženja u početku. Ali to je razumljivo. Covid je nešto novo. I to je sve bilo povezano sa strahom. Sjetite se straha početkom marta. Problem je bio i to što struka svakodnevno mijenja saznanja oko prenosa zaraze. Pravnici su ti koji trebaju da nešto uobliče. Pravna norma je pravilo ponašanja. Ako medicinska struka kaže da se mora nositi maska, i pravna norma uobliči da se mora nositi maska, onda mora biti i sankcija za nenošenje. Dakle, bićete kažnjeni toliko i toliko. Osnovno ljudsko pravo je pravo na život. Da bi obezbijedili to pravo, moramo nekada suspendovati druga prava kao što su pravo na okupljanje ili pravo da se ne hoda bez maske“, kaže Ljubinko Mitrović.
Marina Veličković, pravnica i aktivistica smatra da je dosta stručnjaka za ljudska prava imalo nedoumice u početku pandemije i da se tek sada mogu sumirati na nešto racionalni način poduzete mjere, mada kraj krize još nije blizu
„S jedne strane smo vjerovale da uvođenje ograničenja kretanja i društvenog distanciranja doprinose suzbijanju pandemije, i samim tim spašavaju živote. S druge strane, mjere su bile disproporcionalno restriktivne i diskriminatorne. I bilo je dosta teško plasirati takvu vrstu analize u javni diskurs koji je ili panično pravdao autokratiju, ili negirao opasnost od virusa. Lično smatram da su mjere bile problematične – nisam sigurna da je policijski sat uistinu bio neophodan, objavljivanje ličnih podataka osoba u samoizolaciji je bilo jedno grozno kršenje prava na privatnost, zabrane kretanja za maloljetnike i starije osobe su bile previše restriktivne. Međutim, smatram i da je povlačenje svih mjera u jako kratkom roku dovelo do drugačije vrste haosa i ugrožavanja javnog zdravlja. U suštini, mislim da smo u zadnjih pola godine izgubili martovsku nadu da možda krizni štabovi znaju šta rade. Postalo je očito da krizni štabovi nemaju kapacitet da razviju dugoročnu, balansiranu, i promišljenu politiku koja bi odgovorila na izazov kakav je Covid-19. Odluke kriznih štabova su uglavnom nepromišljeni odgovori na probleme za koji je većina informisane javnosti znala da će se desiti, a koji njih kontinuriano zatiču nespremne – te odluke nisu planske, ne nazire se neka dugoročna strategija, i nema znakova da znaju kako odgovoriti na izazove koji će se dešavati u sljedećim mjesecima“, smatra Veličković.
Rome posebno pogodila pandemija
Romska nacionalna manjina je posebno teško pogođena korona krizom jer njihov izuzeno loš ekonomski i socijalni status je dodatno pogršan. Suštinski problem je što za vrijeme vanrednih mjera nije bilo dozvoljeno skupljanje sekundarnih sirovina, čime se bavi dio romske populacije, što je mnoge porodice bukvalno otjeralo u glad.
Asmir Husić iz Asocijacije mladih Roma „AKSIOM“, u ranijem objavljenom tekstu za portal UDAR kaže da su tokom krize Romi bili spriječeni da se bave svojim svakodnevnim poslovima, uglavnom sakupljanjem sekundarnih sirovina i radom na pijacama.
Prema njegovim riječima, bez obzira na sve preduslove, od kojih napominje gustu naseljenost i nemogućnost održavanja higijene u posebnim uslovima, niti jedno romsko naselje nije postalo žarište virusa, ali upozorava da opasnost svakako postoji. Isto tako, Husić kaže da su se laganim popuštanjem mjera početkom juna Romi vratili svakodnevnim poslovima kojima su se bavili i prije korone, ali da su sada mnogo siromašniji i u težoj situaciji nego ranije.
„Romi uglavnom nisu imali priliku da se testiraju, a izostala je i bilo kakva pomoć države i lokalnih zajednica. Humanitarni odgovor, koji je bio neophodan, uglavnom su predvodile romske organizacije uz pomoć međunarodnih donatora i organizacija, što opet govori o tome koliko je država spremna da pomogne ne samo romskoj zajednici, već svima kome je pomoć neophodna“ – rekao je Husić.
Dalibor Tanić, predsjednik organizacije AKSIOM ističe da je evidentno da je korona kriza dodatno oslabila i onako slabu romsku zajednicu ne samo u BiH nego i u čitavoj Evropi.
„Ovdje ne govorimo samo o tom ekonomskom aspektu, govorimo i o socijalnom, pa ako hoćete i kulturološkom. Generalno, cijela romska zajednica je bila nekoliko koraka povučena unazad iz prostog razloga što je, za razliku od svih ostalih, ona ušla u ovu krizu sa postoječim problemima koji se vuku decenijama, da ne kažem vijekovima. Ova kriza je dodatno oslabila ili onemogućila napore koji su postojali da se koliko toliko integriše u društvo kroz te procese koji traju dugo“, rekao je Tanić.
Mediji su žrtva nedemokratskog upravljanja
Od proglašenja pandemije, novinari se susreću sa dodatnim ograničenjima u radu. Pristup informacijama je otežan. Jedna od prvih restriktivnih mjera za novinare je bila, zbog bojazni od širenja zaraze, odluka državnih organa, a kasnije i kriznih štabova, da se sjednice prate online. Bilo je mnogo navoda novinara da su informacije dostavljane samo „odabranim“ medijima i novinarima, uglavnom bliskim određenoj političkoj opciji.
Kako ističu iz udruženja BH novinari, mnogim institucijama u BiH pandemija je dobrodošla jer im je opravdanje za sve. Na snazi je “tiha cenzura”, a korona sredstvo kojim se to postiže. U udruženju navode kako su do sada imali brojne pritužbe kolega na nemogućnost adekvatnog pristupa javnim informacijama i obavještavanja građana o aktuelnim dešavanjima u vezi s koronavirusom
„Upravo je to bio razlog zbog kojeg smo odlučili napraviti anketu sa novinarima iz cijele države i pitati ih – koliko su zadovoljni informacijama koje dobijaju od kriznih štabova i ostalih nadležnih institucija. Anketa, koja je provedena na uzorku od 102 novinara i novinarke, pokazala je da više od 83 posto novinara u BiH smatra da krizni štabovi nisu omogućili objektivno i sveobuhvatno informisanje građana o koronavirusu“, navodi se u saopštenju BH novinara.
Dalibor Tanić iz udruženja Aksiom, inače glavni urednik portala UDAR, kaže da je korona izrodila još jednu medijsku podjelu.
„Na jednoj strani su bili koliko toliko objektivni mediji koji su izvještavali o realnom stanju na terenu. Na drugoj strani imali smo medije koji su bili povlašteni, koji su bili jako bliski vlasti i koji su dobijali podatke. Ali nažalost dosta podataka, dosta nekih stvari je bilo frizirano i prikazivano na jedan drugačiji način tako da mi čitav ovaj period krize, koji traje i dalje, ne znamo šta se tačno dešava“, kaže Tanić.
Milkica Milojević, novinarka iz Banja Luke ističe da oni koji su u poziciji moći, sve što su činili prema ljudskim pravima i građanskim slobodama se odrazilo i na rad medija.
„Mi smo u doba korone imali užasno netransparentne razne postupke, pa i postupke javnih nabavki, imali smo užasno usporen protok informacija i užasno struktuisan odnos prema izvorima nametnut od strane moćnih. Vi ste mogli pristupiti ministru zdravlja, ministru finansija samo pod strogo kontrolisanim uslovima, na unaprijed najavljenim press konferencijama. Nekada nije bilo moguće postavljati pitanja, nekada je bio ograničen broj novinara koji su mogli prisustvovati… Nismo imali zasjedanja skupština, parlemenata gdje bi mi u hodu pravili svoje priče, sretali se sa zvaničnicima. Nismo imali javno prisustvo drugih javnih ličnosti od kojih bi nešto mogli saznati ili koji bi nešto mogli prokomentarisati. Na kraju krajeva, nisu vam radile kafane, nisu bila aktivna mnoga radna mjesta, što je nama sprječavalo rad sa našim povjerljivim izvorima. Nešto povjerljivo niko vam neće poslati emailom ili ispričati na telefon, čak i ako dugo godina sarađujete, ono što bi vam ispričao uz neku kafu. Međutim, to nije osnovni problem. Osnovni problem je što je postalo vidljivo kakva je stravična neravnoteža moći između vlasti svezane sa sumnjivim kapitalom. Nikad se u BiH ne zna gdje prestaje vlast, gdje počinje tajkunija. Tako da imamo neravnotežu između ukupnog civilnog društva, u šta spadaju i mediji, i tih krugova moći, onih koji vladaju nama“, rekla je Milojević.
Banjalučka novinarka smatra da je korona kriza ekonomski potpuno uništila medije.
„Na rubu su opstanka. Javni mediji, prije svega javni servisi, su pod kontrolom stranaka na vlasti. Komercijalni mediji koji bi mogli biti nekakvo polje slobodnog izražavanja, polje slobode i raspravnosti, su zapali u strašnu ekonomsku krizu. Niko ne plaća reklame u vrijeme kada gledaš kako da preživiš. Prihodi od marketinga su srezani od 70 do 80 posto, a u nekim medijima potpuno nestali. I šta se dešava? Imamo otpuštanje i novinara i novinarki. Nekima je i bio izgovor Korona da se riješe onih koji su nezgodni za saradnju, a neki sa naprosto morali. To je izazvalo strah među novinarima. Svi mi moramo da opstajemo, svi smo mi radnici i to nam je na mala vrata dodatno uvelo autocenzuru koja je najgori mogući neprijatelj medijskih sloboda i digniteta novinara“, kaže Milojević.
Profesor komunikologije sa Univerziteta u Tuzli, Enes Osmančević, za portal Faktor navodi da je pandemija samo poslužila kao alibi da vlast provedi ono što već dugo želi u BiH, a to je da ona upravlja na jedan nedemokratski, autoritaran način.
„Prema mom mišljenju, novinari su postali prva žrtva tog i takvog načina upravljanja jer se s jedne strane guši sloboda govora, ograničava i limitira kroz nemogućnost da se vodi dijalog sa nositeljima vlasti u smislu propitivanja njihovih odluka. S druge strane, vlast je otišla u sferu tajnosti. Umjesto transparentnosti i javnosti rada, odluke se donose u uskim partijskim krugovima, a provode bez dovoljno znanja i informacija pred javnošću. Pod tri, uvodi se neka vrsta cenzure na način da se novinarima ograničavaju mogućnosti njihovog slobodnog komentiranja i kritiziranja. I dalje se favoriziraju poslušni mediji koji uvjetno rečeno “ne talasaju”, a radi se sve da se, kako je god moguće, kazne novinari i neposlušni mediji koji problemazitiraju stvari koje nisu u interesu vlasti“, kaže Osmančević.
Ombudsmen Ljubinko Mitrović kaže da je njegova institucija imala nekoliko žalbi na otkaze novinarima i da su izdali svoje mišljenje 3.6.
„U njemu je skrenuta pažnja da je nakon izbijenja pandemije određenom broju novinara učinjena diskriminacija. Nekima je i prestao stalni radni odnos. Imali smo i nekoliko žalbi gdje su novinari, a onda i građani žalili na netransparentnost. Npr, da se odluke kriznih štabova ne objavljuju. Mi smo 13.4. objavili jednu odluku gdje smo pozvali sve krizne štabove i entitetske i kantonalne i rekli kako bi sve odluke bezuslovno bile objavljivanje u sredstvima javnog informisanja i njihovim web stranicama kako bi građani na jedan razumljiv način dobili informaciju kako bi se izbjegla različita tumačenja“, rekao je Mitrović.
No bez obzira na ugrožena prava i otežavajuće okolnosti, novinari su zaslužni za otkrivanje jedne od najvećih korumpcijaških afera u BiH koja se odigrala u svijetlu navodne borbe protiv virusa. Novinarka portala Fokus Semira Degirmendžić razotkrila je aferu o tragikomičnom uvozu 80 respiratora u BiH. Firma „Srebrena malina“, u vlasništvu bivšeg TV-voditelja Fikreta Hodžića, uvezla je respiratore iz Kine za 10,5 miliona konvertibilnih maraka. Ustanovljeno je da respiratori ne posjeduju karakteristike za adekvatan tretman pacijenata u jedinicama intenzivne terapije, cijena im je ekstremno visoka, što navodi da se neko debelo „ugradio“ u posao, a firma koja ih je uvezla je poljoprivredno gazdinstvo, a ne po kvalifikacijama podobna za uvoz medicinske opreme. Pravosuđe je reagovalo. Među uhapšenima je bio i premijer Federacije BiH Fadil Novalić, ali mu je dopušteno da se brani sa slobode. Sudski proces još traje.
Učenje na greškama i regionalna saradnja
Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Guterres krajem aprila upozorio je da se pandemija COVID-19 ubrzano pretvara u krizu ljudskih prava u većini država svijeta.
“Pandemija je otvorila put ekonomske i socijalne krize i ubrzano se pretvara u krizu ljudskih prava. Ne zaboravimo da je prijetnja virus, a nisu ljudi“, poručio je Guterres.
On je kazao da je u jeku pandemije intenziviran govor mržnje, da su se na udaru našle nezaštićene grupe i da se poseže za strogim sigurnosnim mjerama.
“Intenzivirani su populizam i autoritarno vladanje, nazadovalo se u poštivanju nekih ljudskih prava i pod plaštom pandemije su uvedene represivne mjere. Vlade moraju biti transparentnije i osjetljivije nego ikada prije. Civilno društvo i sloboda medija su od ključne važnosti“, kazao je Guterres.
“Pozivamo da se u jeku borbe protiv pandemije zaštite i ljudska prava“, poručio je Guterres.
Izjava prvog čovjeka Ujedinjenih nacija pokazuje upravo ono što smo u većoj mjeri obradili u tekstu. Iako Bosna i Hercegovina nije imala radikalnih kršenja ljudskih prava, problem ovdašnjeg društva je ono što se dešava „između redova“, a to su, kada sumiramo sve što smo vidjeli u tekstu, pokušaji učvršćivanja pozicija vlasti i dobijanje političkih poena, amortizovanje medijskog propitivanja kao i nedorečen ili nikakav odnos prema ugroženim grupama, ali i većinskoj populaciji, prije svega onoj koja je ostala bez posla, gdje iz objektivnih i subjektivnih razloga nisu mogli biti izdvojeni poticaji za ublažavanje posljedica.
Ombudsmen Ljubinko Mitrović smatra da je potrebno na regionalnom nivou sagledati šta je urađeno.
„Kada analiziramo učinjeno, pogotovo ono što je ograničilo prava građana, možda, ali zaista samo možda, bilo je nekih problematičnih stvari. Ali to se sada analizira i biće istraženo i objavljeno u jednoj studiji. Tražimo i podršku međunarodne zajednice da napravimo analizu naspram ograničavanja ljudskih prava za vrijeme Covida u cijeloj regiji. Da vidimo kako smo se odnosili prema pandemiji, da li smo i gdje griješili“, kaže Mitrović.
I ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Ismir Jusko smatra da je nužno ojačati regionalnu saradnju u borbi protiv korona krize kako bi razmijenila iskustva i dao novi poticaj za zajedničko djelovanje.
„Preživječemo korona krizu, ali trebamo preživjeti slom ekonomije. To je sada druga faza borbe“, rekao je Jusko.
I novinari i predstavnici NVO sektora takođe smatraju da je nužna regionalna saradnja, ali da fokus treba staviti na pozitivna iskustva i mjere koje su bile stručno utemeljene i dale rezultate, a ne fatalističke stavove i restriktivne odluke, što je bilo ono što se najčešće kopiralo u srspko-bosanskohercegovačko-crnogorskoj tromeđi.
Udar iz Sarajeva i Vijesti iz Podgorice su u zajedničkom projektu podržanom od organizacije Internews proizvele multimedijalne tekstove sa temom kršenja ljudskih prava za vrijeme korona krize u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Tekst možete pročitati na portalu Udar.
Bonus video:
