Mejfer je najšarmantniji londonski kraj. Na Mejferu, na Berkli skveru, slavuj pjeva, nekako, i usred zime. Na Mejferu sve vrvi od ambicije, visokih potpetica i kašmirskih šalova. Na Mejferu, čije ime očigledno volim ponavljati, nema djece, no taj kraj ima nestašnost u ozračju. Iza svakog ugla nešto skriva; nikada tu nije ono što tražiš.
Dobro je da sam na zakazani intervju sa lordom Timoti Belom stigla ranije. Brojevi kuća po ovom su kraju razbacani kao da ih je razdijelio kakav sluđeni krupije iz nekog od obližnjih kockarskih klubova. Odjednom, nakon slavuja i kašmira, ispred mene dva policajca sa automatskim puškama.
Ambasada Saudijske Arabije. Već sam htjela da odustanem od tog pravca, kad na sljedećoj zgradi ugledah natpis “Bell Pottinger”.
Dok čekam da me lord Bel, osnivač i vlasnik “Bell Pottingera”, pozove u svoju kancelariju na vrhu petospratnice razgledam dnevne novine. Fotografije tragično preminulih žrtava svakavnih vrsta oružanih obračuna iz cijelog svijeta, kao da me pitaju je li, na kraju, PR uopšte bitan u ovome svijetu.
Je li pisanje potrebno? Diskusije, intervjui? Je li fer da život ide dalje i nakon ovakvih vijesti? Na naslovnici “Independenta”, nakon pobrojanih imena i datuma rođenja ubijene djece, vijest o novom, kompjuterizovanom spajanju potraživača kredita sa investitorima, gdje će ljudski faktor, radnik, opet biti nepotreban i “slobodan da napusti radno mjesto”. Hiljade nevidljivih života laganim će uvođenjem jednog programa biti zauvijek promijenjeni, napravljeni još nevidljivijima.
“Lord Bel spreman je za vas”, najavila je žena sa recepcije.
U osunčanom potkrovlju, prozori su zatvoreni, a elegantni lord Bel puši jednu za drugom cigarete marke “Benson & Hedges”. Sto za kojim sjedimo okrugao je, na njemu nekoliko telefona i mobilni telefon.
Mnogo knjiga, ali i otvoreni kompjuter. Na zidovima nema plakata i priznanja; nema niti možda najpoznatijeg proizvoda lorda Bela - postera zmije nezaposlenih sa sloganom “Labour isn’t working”, koji je torijevcima na čelu sa Margaret Tatčer donio pobjedu na izborima 1979. godine, i bio proglašen posterom vijeka.
Lord Bel želi da mu se obraćam sa ‘Tim”. U Engleskoj to znači zamor od kategorizacija, bespotrebne potrošnje riječi. Jedan od najuticajnijih svjetskih stručnjaka za politički i financijski PR, čovjek koji je pomogao i tijesno sarađivao sa osobama poput Margaret Tačer, Čarlsa Sačija ili F. W. de Klerka, ima skromno držanje starije verzije engleskog tipa kojega bi jednoga dana mogao odglumiti Hju Grant.
Tim Bel voli se šaliti na svoj račun.
Pomislim da ako se na svoj račun voli našaliti mag PR biznisa, onda mora da je to dobro proučena metoda uspješne komunikacije.
“Opušteno komunicirati mogu samo oni koji su na putu pobjede nad nekim od velikih strahova”, kaže mi lord Bell. “Neočekivano mnogo ljudi ima veći strah od života nego od smrti, jer strah od života podrazumijeva bol, patnju ili neuspjeh. Strah od života pojačavaju mediji svojim svakodnevnim potenciranjem loših vijesti. U toj je šumi tragedije danas je teško povjerovati da je moguće živjeti slobodno u građanskom društvu. I mada ne volim kategorizacije i definicije, možda mogu reći da moj je posao, na kraju dana, promovisanje života sa osnovnim slobodama unutar građanskog društva”.
“Jednom ste izjavili da slijedite savjet Džejkoba Bronovskog i radite svakoga dana ono što volite, a još ste i plaćeni za to. Što najviše volite u svom poslu”, pitam ga.
“Volim da uvedem nešto novo, da napravim pomak. Mali pomak, ne, nikako, istorijski. Ali, pomak. Nigdje, pa ni ovdje, pomak nije lako napraviti. I britanski je mentalitet čudan. Ako dva dana zaredom sija sunce, ljudi će jedni druge uvjeravati da ne treba brinuti, sve će uskoro biti po starom, nebo će se smračiti, past će nama opet kiša. Ne žele promjene u svojem dvorištu. Imaju prirodnu odbojnost prema novitetima. Već se dvije godine oko jednog projekta na sjevernim obalama Engleske sastajem sa raznoraznim političarima koji uglavnom samo brinu o dobijanju ili gubljenju u određenom trenutku popularnih glasova, sa predstavnicima raznih grupa za očuvanje statusa quo. Ipak, nakon sto miliona potrošenih funti, uspjeli smo izgraditi bolju reputaciju projekta koji zastupam, i dobili odobrenje za početak radova. Napravljen je pomak. Ljudi će prosperirati. Ko to ne bi volio u svom poslu?’
‘Donekle ćete time pomoći i sadašnju koalicionu vladu koja ima imidž izolovane, klanovske vlade u krizi. Hoću reći, nema baš dobar PR.’
‘Tužno je to, takav imidž, a bez liderstva u velikoj svjetskoj krizi, pa se jedan pesimizan nadovezuje na drugi.’, kaže lord Bel, i zastane, uz mimiku negodovanja, kao da nije htio trošiti više riječi na sadašnju britansku vladu. Vratili smo se u slavniju prošlost.
‘Tijesno ste surađivali sa jednom od najpoznatijih svjetskih liderki, baronicom Tačer. Mnogi koji su odgledali film sa Meril Strip u ulozi Željezne dame, prepoznali su vas u osobi koja premijerku savjetuje da odbaci šeširić i bisernu ogrlicu, te da promijeni glas...’
‘Ne, to nisam bio ja. Ja sam iz filma izbačen kao persona non grata.’
‘Zašto?’
‘Holivud je odlučio iz filma izbaciti mnoge ozbiljne teme i istine koje im se nisu činile filmičnima za odabrani ugao priče. Ma, nije to ni priča. Zapravo je to za Margaret bio jedan ponižavajući ćušpajz. Kada dođete u određene godine, stalo vam je da priča o vama bude ispričana na način kojem možete doprinijeti vašim ličnim sjećanjima, emocijama, detaljima. Stalo vam je da vas ljudi konsultuju. Film nisam ni odgledao, ali znam da onima koji Margaret i njenu vladu nisu upoznali taj film neće otvoriti oči, niti ih naučiti ničemu važnom. I šteta da uopšte postoji kao dokument. Ali to je Holivud. Mada, Holivud bi morao barem biti interesantan. A koliko sam čuo, film zbog svojih dugih sekvenci oko baroničine demencije gubi i na interesantnosti, a ne dobija ni na važnosti istorijske distance. Samo su zarađene neke pare na pogrešnom uglu posmatranja zaostavštine osobe tako važne za nas.’
‘Zbog čega je Margaret Tačer bila toliko važna?’
‘Ona je Velikoj Britaniji vratila vjeru u sebe nakon dubokog ambisa malodušnosti u koji su Britanci upali pedesetih godina prošloga vijeka. Do premijerke Tačer država je životarila gušeći i sebe i druge u kvazi-socijalnom kvazi-blagostanju koje je za izvor prihoda imalo visoke poreze, a koje su opet svi htjeli izbjeći. Bio je to put propasti, malodušnosti, kojem je Margaret stala na rep, vraćajući ljudima vjeru u sebe i svoje sposobnosti. Poklopilo se to sa Reganom u Americi, koji je tamo radio istu stvar, vraćao vjeru i nadu Americi; dvije stvari na kojima je ta zemlja podignuta.’
‘Vidite li danas nasljednicu ili nasljednika Margaret Tačer?’
‘Nema danas kvalitetnog liderstva u svijetu. Nažalost uočavam smanjenje povjerenja, političke širine. Ili sam ja imao privilegiju da radim sa Tačer i Reganom. Margaret je bila liderka sa vjerom u birače. Ako je na nekom putu postojalo ograničenje brzine na 40 milja, a svi su ga vozači prekoračivali, Margaret nije bila ta koja će staviti ležeće policajce ili dovesti prave policajce; ona je u takvim slučajevima mijenjala zakon da se prilagodi mudrosti većine. Možda je internet najveći svjetski vladar današnjice, jer nas uči da vjerujemo u sebe, da je svako od nas sam sebi superheroj.
Uvjeren sam da nam, baš zato, očajnički, mogu reći, treba novi politički sastav, jer demokratija koju poznajemo, više ne uspijeva ništa riješiti. Demokratija se počela označavati samo razmjerom 51:49, a to je situacija gdje tenzije i različitosti opstaju, tiho bubre, a ne rješavaju se. Ono što demokratija nikada neće riješiti su tri najveća svjetska problema: previše je ljudi u potrazi za premalo poslova (a poslova će, zbog razvoja tehnologije, biti i sve manje); produbljuje se razdor između bogatih i siromašnih; i na kraju, u svijetu i dalje postoje podjele – etničke, klasne, socijalne, religijske, fudbalske - koje se ne uspijevaju prevazići. Demokratija može kreirati razdoblja mira, ali ove probleme ne može riješiti. Bar ne dok ja trajem.’
‘U što, nakon svega, vjerujete?’
‘Vjerujem u projekte potrage za srećom, ili za onom čistom radošću koju imate kada ste zadovoljni svojim djetetom, pa vam cijeli svijet izgleda dobro i optimistično. Ne vjerujem u stalnu prezentaciju i zastupljenost tragedija. Tragedija rađa tragediju. Neka na vrhu svijeta stoji zakon da zadovoljstvo proizvodi zadovoljstvo. Vjerujem u okupljanje genijalnih umova koji bi stvorili nešto tako jednostavno, dobro poput američke Deklaracije o neovisnosti, ili njihovog Ustava. Zatim, u tim sam godinama kada odlučujem da je bolje vjerovati u postojanje energije koja nas iznova stvara, iz ničega; koja je stvorila svu našu ljepotu.’
‘Tu energiju zamišljate kao muškarca-boga koji sjedi na vrhu neba i posmatra nas?’
‘Ma, naravno da ne. To bi bilo sasvim politički nekorektno. Ako ta energija mora imati lik, to mora biti žena miješane rase, iz ranjive populacije. Vjerojatno gej.’
Na krilima radosti, vjere i ljepote, sa mirisom dima od cigareta u kosi, izašla sam u još uvijek sunčani dan, u vrijeme pauze za ručak na Mejferu, kada planovi, ambicije, šoping i garderoba izgledaju neuništivo. Obuzeo me poznati osjećaj, i trebalo mi je malo vremena da taj osjećaj prepoznam kao mladalački optimizam; ono vrijeme dok se još ni pasivnog pušenja nisam plašila. Htjela sam da taj osjećaj potraje. Percepcija stvarnosti kreira stvarnost. Tajna dobrog PR-a.
Žene su lideri budućnosti jer misle iz božanskog ugla
‘David Milliband nedavno je izjavio da bi bilo dobro da ubuduće ljudi ulaze u bavljenje politikom kada njihov profil, ili njihova misija, budu potrebni za rješavanje određenih problema.’
‘A to mi već izgleda kao autokratija. Zvuči mi poput tvrdnje da su benigni diktatori dobra stvar. Problem je što svaki diktator postane zloćudan, to je u prirodi autokratije, ona apsolutno kvari, muti zdravi razum. Nakon svega je, mislim, važno uzeti dobar pravac, i boriti se za ostanak na njemu.’
‘Možda su žene lideri budućnosti?’ ‘Ja vjerujem da jesu. Ponajprije zbog toga jer žene su majke, ostvarene ili neostvarene, ali to vam je u prirodi. Sva rješenja donosite iz toga ugla. To je božanstveni ugao, to su rješenja bez nasilnih i skrivenih planova koji za ostvarenje traže ljudske žrtve.’
I Lukašenko među klijentima
Upravno je lord Bel, kao dugogodišnji prijatelj i saradnik Margret Tačer, prošle sedmice objavio da je Čelična lejdi preminula. On je donedavno bio savjetnik iračke vlade na poslu “promocije demokratije”.
Bel je bio prijatelj nedavno preminulog ruskog tajkuna Borisa Berezovskog i hendlovao je medijsku kampanju u vezi sa trovanjem bivšeg ruskog špijuna Aleksandra Litvinjenka 2006 godine.
Lordova agencija “Bell Pottinger Communications” distribuirala je čuvenu fotografiju Litvinjenka bez kose u bolničkoj postelji. Takođe, ponudili su pomoć i savjet porodici Litvinjenko i njihovom portparolu Aleksu Goldfarbu. Lorda Bela i njegovu agenciju angažovao je i Aleksandar Lukašenko, koji je želio da poboljša imidž svog autoritarnog režima u Bjelorusiji. Na istom zadatku Bel i ekipa našli su se i u Uzbekistanu, ali se taj posao izjalovio prije nego što je i počeo.
Svoje usluge Bel je pružio i Pinočeovoj fondaciji. Krajem 2011. Belove lobističke aktivnosti dospjele su u centar pažnje “Indipendentovog” Biroa za istraživačko novinarstvo, koji je ustvrdio da je firma “Bell Pottinger Communications” pokušala da se “umiješa” u Guglove rezultate u vezi sa zloupotrebom ljudskih prava i učini ih nerazumljivim, da su njegovi zaposleni mijenjali tekstove na Vikipediji da bi stvorili bolju sliku o svojim klijentima i da su imali lak pristup (preko bivšeg poslanika konzervativca Tima Kolinsa) Kameronovoj vladi. N.V.
Bonus video:
