Bivša multietnička država Jugoslavija bila je prema mnogočemu mini verzija Evrope, piše holandski dnevnik De Volkstrant. Plate na sjeveru su čak tri ili četiri puta bile veće od onih na jugu. U snažnom kontrastu u odnosu na sjever, jug je trpio znatnu nezaposlenost. I u mnogo slučajeva kao danas među evropskim narodima, došlo je do izrazitog osjećaja nemoći u bivšoj Jugoslaviji. Vlasti su izgledale "daleke", kao da ne predstavljaju svoj narod. Dok je Evropska unija suočena sa demokratskim deficitom, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija - komunistička multietnička država kakvu je zamislio Tito – bila je zapravo jednopartijska država, piše Tportal.hr.
Dok današnji sjeverni Evropljani proklinju Brisel, Slovenci i Hrvati tada su gledali na Beograd kao sinonim za sve što je krivo: Beograd je kriv što se naš novac odvlači daleko, Beograd je pokroviteljski, pun nesposobnih birokrata. Bivša Jugoslavija je isto imala jednu valutu, dinar, koja je bila simbol tih "dalekih vlasti". Bilo je naširoko rasprostranjeno mišljenje da je ujedinjenje sa drugim narodima tek ideološki projekat i da je stoga neprirodno postavljen.
Jake privredne regije u Evropi žele otcjepljenje od matičnih država >>>
Sjeverne republike nastavile su da naplaćuju doprinose dokle god je trajao prosperitet i tako dugo dok stanovnici nisu primijetili koliko su izolovani od drugih regija.
Predsjedništvo Evropskog vijeća slično je onom u Jugoslaviji 1980-ih godina u smislu rotacije. Jugoslovenski predsjednici imali su istu ulogu u federalnim republikama kao Herman van Rompoj. Žan Klod Junker, predsjednik Eurogrupe, poznat je po sljedećem komentaru: "Svi znamo šta bi trebalo da radimo, samo ne znamo kako biti ponovno izabran nakon toga što uradimo"
Populistički revolt u velikom broju zemalja članica EU takođe je sličan onom u Jugoslaviji prije 25 godina. Postoje jasne sličnosti između političara poput Le Pena ili Gerta Vajldersa i Franja Tuđmana ili Slobodana Miloševića. Za čovjeka, oni su napravili proboj na leđima nacionalizma koji je prethodno bio tabu. I svaki od njih iskoristio je frustracije ljudi izazvane pokušajima ranijih vlasti da uzmu i moć i novac od "svojih ljudi".
Nema smisla raspravljati šta Holandska Slobodarska stranka (PVV) ili Istinski Finci misle o etničkom čišćenju. To nije bila ni Miloševićeva namjera: on je prije svega bio jednostavno političar-oportunista sa prilično kratkoročnim pogledom. I dok on snosi značajnu odgovornost za propast Jugoslavije, to je bilo sve samo ne planirano.
Veliku udarac EU nanijela je i neprijatna sličnost sa Titovim apartčcima. Naime, i jedni i drugi bili su prilično neprijatno iznenađeni na znake nepopularnosti. Čini se da su obje kategorije birokrata obavijene nekom čaurom, koju bi nerado napustili.
Predsjedništvo Evropskog vijeća slično je onom u Jugoslaviji 1980-ih godina u smislu rotacije. Jugoslovenski predsjednici imali su istu ulogu u federalnim republikama kao Herman van Rompoj. Žan Klod Junker, predsjednik Eurogrupe, poznat je po sljedećem komentaru: "Svi znamo šta bi trebalo da radimo, samo ne znamo kako biti ponovno izabran nakon toga što uradimo".
To su osjećanjai birokrata koji strahuje od naroda, piše De Volkstrant.
Najveća razlika između bivše Jugoslavije i EU je da Unija obuhvata demokratske nacionalne države. Nacionalisti mogu da opstanu samo kao opozicija demokratskim snagama
U vremenima obilja nije im teško prihvatiti takvo jedinstvo. Ali kada vremena postanu teška, jedinstvo postaje uzrok problema.
Najveća razlika između bivše Jugoslavije i EU je da Unija obuhvata demokratske nacionalne države. Nacionalisti mogu da opstanu samo kao opozicija demokratskim snagama. Često se govorilo kako je federacija možda mogla preživjeti da je postojala veća demokratska podrška, da je imala demokratskiji politički sistem i prostor za otvorenu raspravu i slobodu štampe.
Izabrani političari koji predstavljaju evropske nacionalne države mogu stvoriti ovakvu podršku i zasnovati monetarnu uniju kao nešto o čemu će sami stanovnici odlučiti, a ne kao nešto nametnuto. U suprotnom će na svaku krizu ili neuspjeh birači jednostavno gledati - opravdano ili ne - kao na nešto što "nameće Brisel".
I dok je malo vjerovatno da će to direktno dovesti do urušavanja EU, nesumnjivo je da će izazvati daljnje nezadovoljstvo i opstrukciju, koja se može smiriti ako zasluge budu jasno vidljive i ako budu pripadale izabranim političarima.
Bonus video:
