Otkriven je pakao iza rešetaka u Njemačkoj. Istraživanje koje je sprovedeno ne ide u prilog ni državi, ni policiji, a uliva strah budućim zatvorenicima.
Oni koji jesu već u njemačkim zatvorima, srodili su se sa strahom.
Njemački zatvorenici nemaju vremena da razmišljaju zbog čega su u ćelijama.
Iskupljenje je svakodnevica, ono počinje od samog početka boravka.
Prinudno samoubistvo
Čitava Njemačka bila je zaprepašćena slučajem koji se zbio još 2006. godine: u skupnoj ćeliji zatvora za maloljetnike u Sigburgu su trojica zatvorenika punih dvanaest sati mučila četvrtog.
Na koncu su ga prisilili da stavi uže oko vrata i da se objesi.
Kako se utvrdilo, taj trojac ne samo da je iz pukog bijesa "htio vidjeti nekoga kako umire" - nego su se i na perverzan način "poigrali".
Porazna činjenica za Njemačku je da je svaki drugi maloljetnik bio žrtva
Naravno, umjesto toga su osuđeni na još duž zatvorske kazne - od 10 do 15 dodatnih godina iza rešetaka.
Poslije ovog incidenta došlo je do šireg istraživasnja, koliko nasilja zapravo ima po njemačkim kazneno-popravnim institucijama?
U anonimnom ispitivanju koje je sprovedeno proteklih godina učestvovalo je gotovo 6.400 zatvorenika koji služe svoje kazne u 33 zatvora u ovoj zemlji.
Maloljetnici žrtve homoseksualnog silovanja
Čuvari rade 'u rukavicama' - i u prenesenom značenju. Ali treba se čuvati drugih zatvorenika!
Tako je svaki četvrti zatvorenik priznao da je u posljednje četiri nedelje barem jednom bio žrtva nasilja - i to nasilje je podjednako rašireno kako među zatvorenicima, tako i među zatvorenicama.
Kod maloljetnih zatvorenika je stanje još gore: tamo je u zadnje vrijeme svaki drugi bio žrtva.
Odrasli svjedoče i kako je homoseksualno silovanje takođe praktično svakodnevica i čak njih 7% priznaje da su bili žrtvom takvog seksualnog zlostavljanja.
Profesor Kristian Pfeifer je direktor kriminalističkog instituta pokrajine Donja Saska i on je sproveo ovo ispitivanje čiji su rezultati zaprepastili i iskusne kriminologe.
Kriminologe i profesora Kristijana Pfeifera uplašila je činjenica koliko nasilnika se uopšte ne boji posljedica i napada žrtve u zatvorskim dvorištima gdje svi mogu vidjeti što čine.
U svim zatvorima u ovoj zemlji postoje i područja gdje nema kamera kako bi se barem ponekad osigurala privatnost zatvorenika - i ta mjesta koje zatvorenici dobro poznaju, upravo se okrutno zloupotrebljuju.
Tuševi, toaleti , čak i zatvorske radionice su mjesta na kojima slabiji i neiskusniji redovito moraju strahovati za svoju sigurnost.
Kad se zatvore vrata, počinje pakao
Čim je objavljen rezultat ovog ispitivanja, oglasili su se ministri pravosuđa pokrajina Sjeverno Porajnje i Vestfalija, gdje je i zloglasni zatvor Siegburg i Baden-Virtenberg glasno tvrdeći kako "kod njih" nije tako strašno.
Naravno, anketa koju su proveli stručnjaci profesora Pfeifera je bila potpuno anonimna.
Svaki zatvorenik je mogao ispuniti upitni listić i ubaciti ga u kutiju čiji su ključ imali samo stručnjaci ispitnog tima.
Utoliko se možda može reći kako su neki uveličavali opasnost kojoj su izloženi, ali je profesor Pfeifer potpuno uvjeren kako je stvarni broj slučajeva nasilja puno veći od onoga za kojeg ikad čuju čuvari i nadležne službe.
Poznato je kako "cinkaroši" moraju strahovati za svoj život, a profesoru je još manje jasno, odakle tim ministrima te brojke slučajeva nasilja u, kako kaže; "izmišljenom takozvanom istraživanju":
"Zapravo sam zaprepašćen da se ministri uopšte usuđuju izaći pred javnost i izjaviti: kod nas je sve bolje. I to iako ne znaju pravo stanje stvari niti imaju solidne temelje za takve tvrdnje."
Umjesto toga, profesor Pfeifer smatra da ako se pogledaju popravne institucije za maloljetne gdje se zbiva veoma mnogo brutalnog nasilja, to pokazuje kako je temeljno načelo postojećih popravnih institucija - jednostavno pogrešno.
Potpuno je očito da u zatvorima, kad god se vrata zatvore i čuvara više nema na vidiku, vlada zakon džungle i onog koji je jači.
Galerija
Bonus video:
