Još od 1950-ih, kada je svijet saznao za tri slova koja su označavala obavještajnu agenciju Sovjetskog Saveza, KGB špijuni su - svojim (stvarnim ili izmišljenim) životima punim postavljanja bubica i seksi partnerkama – pružali beskrajan materijal za uzbudljive filmove, romane i stripove.
Ta fascinacija se nastavlja i sada: američka televizijska mreža FX je 2011. objavila pilot projekat nove serije o KGB špijunima koji su živjeli u Vašingtonu 1980-ih.
U posljednjem izdanju „Forin polisija“, penzionisani zvaničnik agencije CIA, Milton Berden, se sjeća svog sovjetskog kolege Leonida Šebaršina koji je navodno izvršio samoubistvo u martu 2012.
Bivši šef KGB-ove spoljne obavještajne službe koji je samo dva dana bio na mjestu predsjednika KGB-a, nakon što je njegov šef 1991. pokušao puč protiv Mihaila Gorbačova, ostao je lojalan agenciji cijelog života i proveo je svoje postkagebeovske dane u Moskvi.
To se, ipak, ne može reći za sve KGB-ove špijune. Tokom godina, životi nekoliko sovjetskih agenata izašli su na vidjelo pošto su prebjegli iz agencije i pojavili se u Britaniji ili Sjedinjenim Državama, u pojedinim slučajevima i sa pregrštima prokrijumčarenih dokumenata.
„Forin polisi“ je predstavio neke od najpoznatijih bivših špijuna KGB-a, kao i detalje o njihovim životima tokom i nakon karijera u najvećoj svjetskoj obavještajnoj službi.
Vladimir Putin
Ruski predsjednik Vladimir Putin bio je 15 godina agent KGB-a prije nego što se počeo baviti politikom i preuzeo najviše funkcije u zemlji.
Nakon završetka prava na Lenjingradskom državnom univerzitetu, Putin se pridružio KGB-u i špijunirao je izgnanike u Sankt Peterburgu. Početkom 1980-ih, prešao je u KGB-ovu spoljnu obavještajnu službu u Istočnoj Njemačkoj gdje mu je posao bio da intentifikuje građane DR Njemačke – profesore, novinare i druge stručnjake – koji su imali valjane razloge da putuju u zapadnu Evropu i SAD i da ih šalje da kradu obavještajne podatke i tehnologiju iz zapadnih zemalja.
Putinova biografija pokazuje da je njegova karijera u KGB-u bila relativno prosječna: čak i nakon 15 godina službe, napredovao je samo do ranga pukovnika i nikada se nije istakao. U rijetkom komentaru koji je dao jednom novinaru o tom periodu svog života, Putin je kazao da nije želio visoke pozicije u KGB-u, jer nije htio da se seli sa svojim starim roditeljima i dvoje male djece u Moskvu.
Putin se vratio u Rusiju krajem 1980-ih i jednu godinu je radio kao asistent na Univerzitetu, što je, u stvari, bilo pokriće za tajni rad za KGB. Njegovi dani u službi KGB-a završili su se kada je postao savjetnik gradonačelnika Sankt Peterburga – još jedan dio karijere koji se može smatrati nezanimljivim.
Godine 1998. Putin je prilično iznenadno i neočekivano postao direktor Federalne službe bezbjednosti (FSB), nasljednice KGB-a, a onda i šef Savjeta bezbjednosti Rusije. Sljedeće godine Boris Jeljcin izabrao je Putina za sljedećeg ruskog premijera. Od tada je priča poznata - bivši KGB-ov autsajder sada je najmoćniji čovjek u Rusiji.
Kritičari kažu da se Putin i kao premijer, i kao predsjednik, oslanjao na taktike KGB-a kako bi zauzdao opoziciju
Kritičari kažu da se Putin i kao premijer, i kao predsjednik, oslanjao na taktike KGB-a kako bi zauzdao opoziciju (samo ovoga mjeseca ruska policija je više puta hapsila, prebijala i saslušavala aktiviste). Kao što je jedan ruski pisac kazao za „Vašington post“ 2000, Putin je standardni KGB-ov tip. „Ukoliko pada snijeg, oni će vam mirnim glasom reći da sija sunce“, objasnio je taj pisac.
Aleksandar Litvinjenko
Litvinjenko je dospio u središte pažnje zbog onoga što su neki nezvali odvažnim odavanjem informacija, a drugi nepromišljenim razmetanjem – što ga je možda i gurnulo u ružnu smrt.
Litvinjenko se pridružio KGB-u 1988. i radio je kao kontraobavještajni špijun do raspada Sovjetskog Saveza. Onda se pridružio najtajnijem odjeljenju FSB-a za borbu protiv terorizma i organizovanog kriminala u Čečeniji. Međutim, stvari su počele da se raspadaju 1998. nakon što je Litvinjenko objavio saopštenje u kome je optužio zvaničnike FSB-a da su mu naredili da ubije Borisa Berezovskog, jednog od najmoćnijih ruskih oligarha.
Nije prošlo mnogo kada se Litvinjenko našao u zatvoru FSB-a zbog „prekoračenja nadležnosti“. Nakon dvije runde optužbi i oslobađanja, pobjegao je u London kako bi izbjegao optužbe u trećem slučaju, za koji je kasnije osuđen u odsustvu.
Litvinjenko je iz Londona objavio dvije knjige – „Dizanje Rusije u vazduh: Tajna zavjera za povratak KGB-ovog terora“ i „Kriminalna grupa iz Lubjanke“ - u kojima krivi FSB za zločine protiv ruske javnosti, a u slučaju druge knjige, i za obuku Al Kaidinih ekstremista i ulogu u napadima 11. septembra.
U novembru 2006. kada je imao 43 godine, Litvinjenko je umro od „misteriozne bolesti“. Istragom njegove smrti otkriveno je da je otrovan radioaktivnim polonijumom, što je donekle ironično s obzirom na to da je Litvinjenko 2004. „Njujork tajmsu“ kazao da FSB stoji iza trovanja ukrajinskog predsjedničkog kandidata Viktora Juščenka.
Njegovo tijelo u kome je nađen radioaktvni izotop podsjetilo je svijet da su KGB-ove taktike možda nadživjele samu agenciju.
Boris Karpičkov
Karpičkov, još jedan špijun KGB-a koji je došao u konflit sa Kremljom, postao je dvostruki agent, a tako i dalje živi u Londonu iako je davno otišao u penziju – ne ističe se i uvijek se osvrće preko ramena.
Prema intervjuu koji je dao listu „Gardijan“ u februaru 2012, KGB je 1984. stupio u kontakt sa Karpičkovim, koji je u to vrijeme radio kao inženjer u jednoj fabrici za izradu djelova za svemirsku industriju. Agencija ga je poslala na akademiju KGB u Minsk, u Bjelorusiju, gdje su ga podučavali umjetnosti ubijanja. Karpičkov je postao major i radio u rodnoj Letoniji u Drugoj direkciji, elitnoj kontraobavještajnoj jedinici KGB-a.
Kada se raspao SSSR, Karpičkov se našao u nezavisnoj republici Letonija koja nije bila prijateljski nastrojena prema Kremlju. Ubrzo se priključio letonskoj obavještajnoj agenciji – ali je i dalje radio za Rusiju. Kao dvostruki agent, Karpičkov je rukovodio operacijama protiv CIA i, jednom prilikom, upao u zgradu Britanske ambasade u Rigi da bi postavio uređaj za prisluškivanje.
Međutim, Karpičkov se sve više razočaravao u koruptivni FSB, koji ga, kako tvrdi, nije plaćao. Nakon što je letonska obavještajna agencija otkrila da je radio za FSB, on se nakratko vratio u Rusiju, prije nego što se iskrao iz zemlje kasnijih 1990-ih. Ušao je u Britaniju koristeći lažni pasoš iz njegovih dana u KGB-u i nikada se nije osvrtao na prošlost.
Karpičkov je ispričao i da s vremena na vrijeme pronalazi uređaje za prisluškivanje
Ovih dana, kako objašnjava novinar „Gardijana“ Luk Harding, Karpičkov „piše, upoznat je sa događajima u Rusiji i s vremena na vrijeme ide na misteriozna putovanja čiju svrhu odbija da objasni“. Karpičkov je ispričao i da s vremena na vrijeme pronalazi uređaje za prisluškivanje, da se ispred njegovog stana pojavi automobil sa istim ruskim diplomatskim tablicama i da čak dobija prijetnje smrću. Zabrinut je za bezbjednost supruge i njihove djece, iako su ona sada odrasla.
Oleg Ljalin
Ljalin je čuven po tome što je prebjegao u britansku službu bezbjednosti, ili MI5, što je dovelo do otrkivanja i deportacije 105 sovjetskih zvaničnika koji su optuženi za špijunažu u Britaniji.
Malo je stvari poznato o Ljalinovom životu prije nego što se pojavio u Britaniji 1960-ih, predstavljajući se kao zvaničnik sovjetske trgovinske delegacije. Međutim, agenti MI5 počeli su da regrutuju Ljalina 1971. nakon što su saznali da ima aferu sa sekretaricom Irinom Tepljakovom – informacija koja bi ga, da je otkrivena, dovela u neprilike sa sovjetskim vlastima. Nekoliko mjeseci kasnije, Ljalin je uhapšen zbog vožnje u pijanom stanju.
Policajac koji ga je uhapsio te noći sjeća se da je smjestio Ljalina na zadnje sjedište automobila, a da se čuveni špijun ispružio tako da su njegova stopala bila na ramenima polcajca i vikao: „Ne možete da pričate sa mnom, ne možete me tući, ja sam zvaničnik KGB-a“.
Prema nekrologu koji je objavio „Njujork tajms“, on je umro na „neotkrivenoj lokaciji na sjeveru Engleske“
Ljalin je hitro ponudio da otkrije informacije o KGB-u, a da zauzvrat on i Tepljakova dobiju zaštitu. Time je postao prvi špijun KGB-a koji je prebjegao od Drugog svjetskog rata (barem da se zna). Masovno istjerivanje sovjetskih diplomata i trgovinsih zvaničnika koje je on omogućio, prema pisanju „Gardijana“, je „najveća pojedinačna akcija koju je neka zapadna vlada preuzela protiv Moskve“.
Ljalin i Tepljakova su se vjenčali i promijenili identitete, ali njihova veza nije dugo trajala. Ljalin je 1995. umro u 57. godini nakon duge bolesti. Niko ne zna od čega je umro i gdje je živio prije smrti. Prema nekrologu koji je objavio „Njujork tajms“, on je umro na „neotkrivenoj lokaciji na sjeveru Engleske“.
Vasilj Mitrohin
Mitrohin je bio agent-karijerista čiji je tajni projekat – iznošenje dokumenta iz KGB-ovih arhiva – postala tema knjige „Mač i oklop“ iz 1999, na kojoj je radio sa britanskim istoričarem Kristoferom Endrjuom.
Mitrohin se priključio KGB-u 1948. i sebe opisao kao revnosnog agenta, sve dok nije premješten u arhive KGB-a 1956. - u periodu kada je sve više kritikovao obavještajnu agenciju nakon što je čuo da je sovjetski lider Nikita Hruščev u tajnom govoru na kongresu Komunističke partije kritikovao Josifa Staljina.
Za 12 godina, Mitrohin je prokrijumčario hiljade dokumenata iz pomenutih arhiva, stavljajući ih svake noći prije nego što bi otišao u svoje cipele. On je kod kuće ručno prepisivao svaki od tih dokumenata. Sporna dokumenta krio je u ambalažama za mlijeko i zakopavao u bašti ili ispod parketa u kući, a čak ni supruzi nije govorio šta radi.
Nedugo pošto se raspao SSSR i osam godina nakon što je napustio KGB, ovaj arhivista je 1992. prišao zvaničnicima CIA u Letoniji sa pričom o arhivi koju je prikupio i zahtjevom da prebjegne. Nakon što su ga odbili, Mitrohin se obratio agentima MI6 koji su ga u tajnosti prebacili u Britaniju i poslali agente u Rusiju da iskopaju dokumenta KGB-a iz Mitrohinove kuće (prebacili su ih u Veliku Britaniju u šest kofera). Britanci su Mitrohinu i njegovoj supruzi obezbijedili policijsku zaštitu i lažna imena.
FBI je kasnije opisao Mitrohinov doprinos kao „najkompletnije i naopsežnije obavještajne podatke ikada dobijene od jednog izvora“
FBI je kasnije opisao Mitrohinov doprinos kao „najkompletnije i naopsežnije obavještajne podatke ikada dobijene od jednog izvora“.
Na pitanje zašto je odlučio da kopira sva ova dokumenta, Mitrohin je novinaru BBC-a objasnio da je želio da „prikaže strašne napore ove mašine zla“ i „pokažem šta se dešava kada se sruše temelji savjesti i kada se zaborave moralni principi. Ovo smatram svojom dužnošću kao ruskog patriote.“ Mitrohin je 2000. preminuo u 81. godini od upale pluća.
Oldrič Ejmes
Za Amerikance, Ejms je možda najozloglašeniji špijun KGB-a, koji je devet godina radio kao krtica u CIA, dok ga nisu uhvatili i osudili za izdaju.
Ejms je sin zvaničnika CIA koji je radio kao tajni agent u Burmi 1950-ih. Otac ga je podsticao da se obučava za rad u CIA, i našao mu posao 1962. Međutim, Ejms je toliko loše izvršavao zadatke regrutovanja špijuna da je na kraju klonuo duhom, odao se piću i bio depresivan, tvrdeći da se razočarao onim što je vidio u američkoj spoljnoj politici.
Kada je Ejms unaprijeđen za šefa kontraobavještajne službe za operacije u SSSR-u 1983, lako je došao do podataka o zvaničnicima CIA koji rade u Rusiji. U međuvremenu, Ejmsova ljubavnica je nagomilala neviđeni dug, a u razvodu od supruge ostao je bez novca. Ejms je kasnije priznao da mu je bilo potrebno oko 50.000 dolara – i sjetio se kako je čuo da KGB plaća operativcima CIA tačno toliko da bi postali špijuni za KGB.
Ejms je 1985. ponudio imena trojice dvostrukih agenata jednom kontaktu u KGB-u, smatrajući da ono što je uradio nije izdaja, pošto su oni tehnički bili agenti KGB-a. Dobio je 50.000 dolara u smeđoj papirnoj kesi, a sedmicama kasnije obavještavao je KGB o mnogim drugim američkim špijunima u Sovjetskom Savezu, među kojima je bio i jedan od njegovih najboljih prijatelja Sergej Fedorenko.
U skladu sa američkim Zakonom o špijunaži Ejmes je na doživotnu robiju i sada se nalazi u dobro čuvanom zatvoru u Pensilvaniji.
Ejms je otkrio identitet ukupno 25 operativaca CIA, od kojih su desetorica osuđena na smrtne kazne. Postao je najbogatiji špijun na svijetu, zaradivši približno četiri miliona dolara od odavanja kolega.
FBI je 1994. konačno uhapsio Ejmsa, nakon što je dva puta izbjegao hapšenje. U skladu sa američkim Zakonom o špijunaži osuđen je na doživotnu robiju i sada se nalazi u dobro čuvanom zatvoru u Pensilvaniji.
Oleg Kalugin
Američki profesor Oleg Kalugin, bivši KGB-ov general koji je, u međuvremenu, postao Putinov kritičar, odlučio je da se pridruži agenciji 1991, nakon što je diplomirao na Lenjingradskom univerzitetu.
Prošao je obuku i poslali su ga u SAD da završi žurnalistiku na Univerzitetu Kolumbija, a kasnije je „glumio“ novinara u Njujorku dok je špijunirao za Sovjete. Uskoro se preselio u sovjetsku ambasadu u Vašingtonu i postao najmlađi KGB-ov general 1984.
Stvari su poprimile nesrećan tok za ovu KGB-ovu zvijezdu u usponu kada je Vladimir Kričkov, šef KGB-a koji je kasnije posticao puč protiv sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova, optužio Kalugina da je regrutovao nekoga za koga se ispostavilo da je američki špijun.
Do tada se Kalugin već vratio u Rusiju gdje mu je, kako je naveo u jednom intervjuu za „Forin polisi“ 2007, naređeno da „otkriva“ nelojalne sovjetske građane. Sve nezadovoljniji, Kalugin je počeo da ukazuje na korupciju u KGB-u dok nije otpušten iz agencije 1990.
Kalugin je sljedeće godine radio na onemogućavanju Kričkovog puča prije nego što se preselio u SAD. Prihvatio je posao predavača na Katoličkom univerzitetu u Americi, napisao je knjigu zasnovanu na sopstvenim iskustvima špijuniranja za KGB i pomogao da se napravi kompjuterska igrica u kojoj je igrač agent CIA kome je zadatak da raskrinka zavjeru za krađu nuklearnih bojevih glava i ubistvo američkog predsjednika.
Vladimir Putin – za koga je Kalugin kazao „Forin polisiju“ da je bio „na suviše niskoj poziciji da bi meni podnosio izvještaje“ - javno je optužio Kalugina da je izdajnik, a 2002. osuđen je u odsustvu na kaznu od 15 godina zatvora koju nikada nije odslužio. Kalugin sada predaje u Centru za kontraobavještajne i bezbjednosne studije i član je upravnog odbora Međunarodnog muzeja špijunaže u Vašingtonu.
Galerija
Bonus video:
