Na jednom peronu u Aušvicu 1944. godine, Helga Vajs i njena majka su prevarile jednog od najsurovijih ljudi u modernoj istoriji, Jozefa Mengelea, i uspjele da spasu svoje živote.
Vajsova, koja je bila tek ušla u pubertet, lagala je o svojim godinama, tvrdeći da je dovoljno stara da ode na prinudni rad.
Njena majka je ubijedila naciste pod komandom Mengelea da je Helga u stvari njena starija kćerka, i tako je poslata u barake za prinudni rad, a ne u gasnu komoru.
Ova priča je jedna od mnogih zabilježenih u dnevniku iz tog koncentracionog logora koja je prodata izdavačima širom svijeta na Frankfurtskom sajmu knjiga. Privatne spise Helge Vajs bi prvi put u Britaniji trebalo da objavi „Viking pres”, dok su prava za druge zemlje dobile izdavačke kuće iz cijelog svijeta.
Helga, umjetnica u ranim 80-im, je pominjala spise prilikom povremenih javnih nastupa, ali je sve do sada interesovanje javnosti za njenu priču uvijek bilo u sijenci uspjeha poslijeratne slikarke. Britanska izdavačica Venecia Baterfild je za postojanje dnevnika saznala prošlog ljeta, kada je umjetnica boravila u Londonu.
„Razgovarale smo ne više od 10 ili 15 minuta. Ona je nevjerovatna žena, divna i živahna“.
Baterfildova, koja je takođe objavila dnevnik Ane Frank, zatražila je da pogleda primjerak spisa u jednoj od preostalih Helginih svezaka. „Ono što je važno o dnevniku je to što je to Helgina realnost. Tamo ste sa njom. To je veoma drugačija stvar od memoara“.
Holokaust podmuklo napredovao
Prije nego što je Vajsova kao dijete poslata u tvrđavu u Terezinu koji su kontrolisali nacisti, svjedočila je o podmuklom progresu holokausta u Pragu. „Jedna stvar za drugom je bila zabranjivana: zapošljeni su izgubili svoja radna mjesta, zabranjeno nam je da idemo u parkove, na bazene, u sportske klubove.
Kada sam imala 10 godina zabranjeno mi je bilo da idem u školu,“ kazala je umjetnica za „Observer“. „Stalno bih pitala moje roditelje 'Što se dešava?', i bila bijesna na njih ukoliko bih pomislila da nešto pokušavaju da sakriju od mene, da me zaštite“.
Terezin, grad na sjevero-zapadom obodu Praga, bio je tranzitni centar gdje su češki Jevreji radili prije nego što bi bili poslati u istrebljivačke kampove. Njen dnevnik, koji počinje 1939, bilježi zvukove koji je i dalje progone, „prijeteće korake“, urlanje čuvara, lupanje vratima i histerično plakanje koje je uvijek zvučalo isto.“
„Ona je očigledno bila veoma pametna i prilično zrela“, kazala je Baterfildova. „U početku je bila zaokupljena školom, kao svako dijete u tom periodu. Zatim slijede užasna opraštanja, jer su njene prijatelje počeli da odvode u Terezin.
U svakom od tih trenutaka, Helga misli da joj se dogodila najgora stvar, i time vidite kako se ljudi navikavaju na loše stvari.“
Međutim, nisu sva sjećanja na Terezin bila bolna. Ona je tamo odrasla, prvi put se zaljubila, i provela jedno vrijeme sa oba roditelja, prije nego što je njen otac ubijen u Aušvicu. „Otac mi je rekao da, ma šta da se desi, moramo ostati ljudi, kako ne bi umrli kao stoka“, ispričala je umjetnica.
Sa majkom je 4. oktobra 1944. transportovana u Aušvic, gdje su se suočile sa Mengeleom, koji je usmjeravao djecu i starije žene ka gasnoj komori, a odrasle koji su bili u kondiciji u kamp na prinudni rad.
Zahvaljujući njenom izgovoru, ona je bila jedno od 150-1.500 djece od 15.000 poslatih u Terezin za koje se vjeruje da su preživjeli.
Bonus video:
