Nauka je još podijeljena oko toga da li su polne razlike ukorijenjene u biologiji ili kulturi, međutim mnogi u državnim švedskim predškolskim ustanovama daju sve od sebe da izađu iz njihovih okvira. Državni program podstiče vaspitače i direktore da prihvate uloge socijalnih inžinjera i da „djeluju protiv tradicionalnih polnih uloga i šablona“.
U mnogim švedskim predškolskim ustanovama normalno je da vaspitači izbjegavaju da oslovljavaju djecu sa dječaci i djevojčice, umjesto toga koriste riječ „prijatelji“ ili zovu djecu po imenu. Igre su osmišljene tako da sprečavaju djecu da se svrstavaju prema polu. Polno neutralna zamjenica „hen“, uvedena je 2012. i brzo je postala dio švedske mejnstrim kulture, što se, kako tvrde lingvisti, nikada nije desilo u nekoj drugoj zemlji.
Ostaje nejasno kako ova metoda podučavanja utiče na djecu.
U jednom od rijetkih naučnih napora da se ispitaju efekti metoda, objavljenom u „Žurnalu eksperimentalne dječje psihologije“ prošle godine, zaključeno je da određena vrsta ponašanja nestaje kada djeca pohađaju „polno neutralne“ predškolske ustanove.
Na primjer, djeca u ovim ustanovama ne ispoljavaju snažnu tendenciju da se igraju sa drugarima istog pola i manje je vjerovatno da će praviti pretpostavke zasnovane na stereotipovima. Međutim, naučnici su utvrdili da nema nikakve razlike u tendenciji da se primjećuje pol, što ukazuje da je to genetska predispozicija.
Švedski eksperiment o polnoneutralnim obdaništima počeo je 1996. u malom gradu Trodje u blizini Baltičkog mora. Čovjek koji je to započeo, Ingemar Gens, nije vaspitač već novinar koji se bavio antropologijom i teorijom polova, nakon što je proučavao Šveđane koji preko pošte naručuju nevjeste sa Tajlanda. Imenovan za okružnog „eksperta za jednake mogućnosti“, Gens je želio da raskrsti sa normama o stoičkoj švedskoj muževnosti lišenoj emocija.
Smatrao je da su obdaništa pravo mjesto za to. Švedska djeca provode veći dio života u državnim predškolskim ustanovama, koje nude njegu do 12 sati dnevno od uzrasta od jedne godine.
Dvije škole su predstavile novu polnu strategiju. Dječaci i djevojčice su razdvajani tokom jednog dijela dana i podučavani vještinama koje se povezuju sa suprotnim polom. Dječaci su masirali jedni drugima stopala i učili da plešu. Djevojčice bi izlazile bose po snijegu i podsticane su da viču kroz otvoren prozor. „Pokušali smo da pokažemo dječacima ono što su djevojčice već znale i obratno“, kazao je Gens.
Našao se na meti brojnih kritika, ali to se moglo očekivati.
„Govorili su da indoktriniramo djecu“, kazao je. „Ja kažem da uvijek indoktriniramo djecu. Sam odgoj je indoktrinacija“.
Od vaspitača je traženo da gledaju snimke sebe sa djecom, da prepoznaju suptilne razlike u načinu na koji se ophode sa djevojčicama i dječacima. Mnogi su uvidjeli da koriste više riječi i složenije rečenice kada razgovaraju sa djevojčicama.
Helena Bagstrom, koja je radila u jednoj od škola, prisjeća se da je gledala snimak sebe u garderobi dok pomaže djeci da se obuku kako bi izašli vani. Šokirala se kada je vidjela da je mahom pomagala dječacima da se obuku i izađu, dok se od djevojčica očekivalo da se obuku same.
„U početku je bilo teško uvidjeti šablon“, kaže ona. „Što smo duže gledali, bili smo užasnuti onim što vidimo“.
Od strategije odvajanja dječaka od djevojčica se kasnije odustalo u korist „polno neutralnog“ pristupa u cilju suzbijanja razlika. Dječaci bi se igrali kuhinje, a djevojčice bi uvježbavale da uzvikuju „ne“. Švedska je 1998. u državni školski program uvela stavku kojom se zahtijeva da se sve školske ustanove „suprotstave tradicionalnim polnim ulogama i šablonima“ i da ohrabruju djecu da istražuju „izvan ograničenja stereotipnih polnih uloga“. Usvajanje ove prakse u velikoj mjeri varira, i uglavnom zavisi od direktora ustanove.
Tradicionalisti naravno protestuju, žaleći se na liberalno ispiranje mozga. Ekstremno desničarska Švedska partija demokrata, koja je osvojila 13 odsto glasova 2014, obećala je da će ukinuti podučavanje koje „teži da promijeni ponašanje sve djece i mladih ljudi i njihov polni identitet“.
Međutim, u političkoj sredini duboko podijeljenoj oko imigracije, politika polne jednakosti uživa podršku najvećih švedskih partija, socijaldemokrata lijevog centra i Umjerenjaka desnog centra.
Kolumnistkinja i matematičarka po imenu Tanja Bergkvist, jedna od rijetkih koja redovno napada ono što naziva „švedskim polnim ludilom“, kaže da se mnogi Šveđani ne slažu sa ovom praksom, ali da se plaše da je kritikuju u javnosti. „Ne žele da drugi pomisle da se protive jednakosti“, kazala je.
U Trodjeu, prvi talas predškolaca koji je pohađao rodno neutralna obdaništa je sada u dvadesetim godinama.
Elin Gerdin, 26, dio je tog talasa i ona sada studira kako bi postala vaspitač. Sa dugom kovrdžavom kosom veoma je ženstvena i kaže da je to njen izbor. Često se prisjeća svoj najranijeg obrazovanja. Njeni prijatelji su počeli da dobijaju djecu i objavljuju njihove fotografije na internetu. Polno razvrstavanje u društvu počinje tako što su djevojčice odjeveno u roze a dječaci u plavu odjeću. Elen kaže da je njena odgovornost da ukaže roditeljima da griješe. „Mi smo grupa djece koja raste i koja će imati djecu. Moramo razgovarati sa njima o tome. Nije lako promijeniti cijelo društvo“, kaže ona.
Taj proces je počeo u obdaništu u Sifareru gdje se djeca u skafanderima igraju u snijegu u dvorištu.
Oto, 3-godišnji dječak, ispod skafandera nosi haljinu. On voli da nosi haljine jer mu se sviđa kako lepršaju kada se okreće i to ovdje nije neobično. Do sada, niko u Otovom životu - njegovi baba i djed, dadilja niti drugari – nijesu mu rekli da dječaci ne nose haljine. Njegova majka Lena Kristijanson, 36, kaže da bi voljela da tako bude što je moguće duže.
Jedna od vaspitačica Izabel Sanberg priča o promjeni kod dvogodišnje djevojčice koju su roditelji uglavnom dovodili u helankama i svijetlo roze haljinama. Djevojčica se uvijek brinula da se ne isprlja, a ukoliko bi joj drugo dijete uzelo ugračku, ona bi tiho jecala. „Prihvatala je skoro sve. Kao da se izvinjavala što zauzima prostor“.
Onda je jednog jutra djevojčica stavila šešir i pažljivo poređala torbe oko sebe pripremajući se da krene na imiginarnu ekspediciju. Kada je jedno od djece pokušalo da uzme jednu od torbi, ona je podigla dlan i uzviknula „ne“ tako glasno da je vaspitačici odzvanjalo u glavi.
To je nešto što su uvježbavale.
Do kraja mjeseca postala je prilično glasna i neuredna. Njeni roditelji nijesu bili oduševljeni i kazali su da je i kod kuće postala neposlušna.
Međutim, vaspitačica kaže da ima dosta iskustva u objašnjavanju misije roditeljima. „Ovo je nešto što radimo ovdje i od toga nećemo odustati“.
Bez karnevala zbog kostima superheroja i princeza
Jedno obdanište u Norveškoj je 2016. godine otkazalo tradicionalni maskenbal navodeći da podstiče rodne stereotipove, budući da se dječaci oblače u kostime mačo superheroja a djevojčice u lepršave haljine princeza.
Renate Kvivesen, upravnica Vikaasen obdaništa u Trondhajmu kazala je da nije u skladu sa njihovim sistemom vrijednosti da organizuju događaj na kojem djeca „smatraju da je važno uklopiti se u određene polne uloge“.
Odluka uprave obdaništa naišla je na protivljenje onih koji su osjetljivi kada je u pitanju uticaj polne politike na odgoj njihove djece.
Jedna od onih koji se ne slažu sa odlukom da se otkaže maskenbal bila je Sara Askim, majka trojice dječaka porijeklom iz Švajcarske. „Cijenim to što pokušavaju da djeci otvore vidike”, kazala je ona.
„Drago mi je kada se djevojčice igraju sa autićima a dječaci sa kuhinjskim posuđem. Ali ja neću oblačiti moje dječake u haljine. Mislim da u jednom trenutku moramo priznati da postoji razlika između dječaka i djevojčica“.
Prevela i priredila: Nada Bogetić
Bonus video:
