5:45: Budilnik je zvonio još oko četiri. Andrea Krautkremer (54) kaže da, otkako je pandemija, više ne spava dobro. Nakon što se spremi, odlazi u bolnicu Marijenhof u Koblencu. Njen cilj je na drugom spratu: odjeljenje za intenzivnu njegu.
Ona radi već duže od 30 godina kao specijalizovana medicinska sestra za intenzivnu, trenutno sa skraćenim radnim vremenom. Zbog sve većeg fizičkog i psihološkog stresa, kaže, više ne želi da radi puno radno vrijeme. Ali naglašava: „Volim svoj posao!“ U svlačionici oblači plavu odjeću kakvu nose svi na odjeljenju.
6:00: Velika prijavnica je još uvijek u polumraku. Iz hodnika se vide pacijenti koji leže iza velikih staklenih prozora. Zauzeto je 11 od 12 kreveta za intenzivnu njegu za teške slučajeve. Tri pacijenta imaju kovid 19.
„Borba za preživljavanje“
Oko Božića je, prisjeća se Andrea Krautkremer, pritisak bio ogroman.
Kao nikada prije. U nekim danima radilo se o „golom preživljavanju“. Moguća je bila samo osnovna medicinska njega. Da je to uvijek tako, „onda više ne bih bila ovdje“.
U martu 2021. bilo je manje pacijenata s kovidom. Ali zato su se kreveti punili hitnim pacijentima sa srčanim ili moždanim udarima, i zato što su rađene dugo odlagane operacije, kaže Kurt Simon.
On je šef dvije jedinice intenzivne njege i srećan je što ima dovoljno ljudi – što se ne podrazumijeva s obzirom na hronični nedostatak osoblja za intenzivnu njegu u Njemačkoj.
Specijalizovane medicinske sestre poput Andree Krautkremer završile su dvogodišnju intenzivnu obuku nakon uobičajenog školovanja i praktičnog iskustva u jedinici intenzivne njege.
Krizne situacije noću
Danas se u krevetima 1 i 2 nalaze pacijenti s kovidom 19 koji su na respiratorima.
Pacijent u krevetu 4 je „u vrlo lošem stanju“, izvještava noćna služba prilikom primopredaje.
Pacijent u krevetu 8 istrgnuo je u delirijumu cijevi iz ruke. Hitna pomoć je dovela muškarca za kojeg se smatra da ima koronu, on je smješten u jednoj od soba za izolaciju u koje se ulazi kroz bezbjednosnu komoru.
Kolege u jutarnjoj smjeni raspravljaju o tome ko može da preuzme koje pacijente i zadatke.
Andrea Krautkremer preuzima vođstvo smjene, brinuće se o dvoje pacijenata i uvodiće jednu studentkinju u posao.
Brzi testovi
Prije prvog kontakta s pacijentom ona odlazi na brzi test korone.
Takođe se testiraju se i pacijenti i rodbina. To je dobar osjećaj, kaže.
Većina ostalih kolega je vakcinisana, ona je u to vrijeme bila u karantinu.
7.00 sati: Andrea Krautkremer i studentkinja obilaze Hansa Finka (ime promijenjeno) u krevetu broj 6.
Amputirana mu je lijeva noga. Sestra pregleda rane i nadgleda, smanjuje dozu jednog lijeka i razgovara s pacijentom. Objašnjava studentkinji na šta bi trebalo da pazi.
Uz krevet pacijenta s kovidom 19
7.30: U komori na ulasku u sobi broj 11, gdje leži Martin Faber (ime promijenjeno) oblači zaštitnu odjeću, stavlja kapuljaču, dva para rukavica i vizir preko svoje maske FFP2. Danas će ga obići četiri puta.
Gospodin Faber je u ranim pedesetim. Ima leukemiju i tu je već tri dana.
Njegova majka umrla je od kovida 19 u januaru, u susjednoj sobi.
„Dobro jutro, gospodine Faber, kako je prošla noć“, sa osmjehom pozdravlja svog pacijenta.
„Dobro“, odgovara on ispod maske za disanje preko usta i nosa. On od juče leži na stomaku kako bi mu pluća bila slobodnija.
Njegov respirator se zove Eliza, i samo je jedna od mašina koje osoblje na intenzivnoj njezi moraju da poznaju. Eliza prati se puls, pritisak i zasićenost kiseonikom. A tu su i uređaji za infuziju.
Andrea Krautkremer uzima EKG-elektrode s leđa Martina Fabera kako bi mogao da se okrene.
Stalno provjerava kontrolne monitore. Pita ga da li mi nešto treba, dok izvodi stotine pokreta i provjerava izmjerene vrijednosti. Nježno ga pere prethodno ugrijanim krpama za jednokratnu upotrebu i sprema krevet. To je u zaštitnoj odjeći naročito naporno.
Faber joj kaže da bi volio konačno da se oženi, po mogućnosti odmah. I priča joj o svojim mačkama. One, kaže, vole da mu leže na stomaku i sigurno će opet to da rade „kad se vratim kući iz bolnice“.
8.15 sati: Da bi mogao da doručkuje, Andrea Krautkremer Martinu Faberu podiže s lica masku za disanje.
On uzdiše s olakšanjem: "Oh, to je dobro!" Sestra na intenzivnoj njezi odmah mu stavlja tanku cijev kojom druga mašina sada ubacuje kiseonik u nos.
Pacijent doručkuje i telefonira. Kad je doručak završen, Andrea Krautkremer ponovo sve posprema.
Uređaji za nadzor neprestano aktiviraju alarm, Faber kašlje.
Čim se vratila u svoju sobu, zove Faberova partnerka i pita kako je Martin.
„Možete da pozovete u svako doba“, kaže Andrea Krautkremer. Rodbina je veoma važna za pacijente, naglašava: „Oni nedostaju pacijentima“.
Umiranje je dio života
9.20 sati: Andrea Krautkremer pali svjetlo na prijavnici. Govori tiho: „Nažalost, sada imamo umirućeg pacijenta u krevetu 4“. Terapija je zaustavljena, dvoje rođaka je s njim, to je dozvoljeno samo onima koji umiru.
Toplo svjetlo lampe je signal – „da bi bilo malo mirnije“, objašnjava ona. „Ne možete da radite na intenzivnoj njezi ako ne možete da prihvatite da je umiranje dio života.“
10.00 sati: Ljekari i medicinske sestre stoje uz krevet 1 u kojem je pacijent koji ima koronu. Njegovo stanje je vrlo ozbiljno. Sestra na intenzivnoj njezi, koja je zapravo još na specijalizaciji, već tri sata je s njim u sobi za izolaciju. Pacijentu se stavlja cijev za hranjenje kroz trbuh. U dušnik mu se umeće cijev za snabdijevanje kiseonikom.
Ali pacijent ipak umire dva dana kasnije. Andrea Krautkremer i njene kolege to su često doživjeli: „Činite sve što je u vašoj moći – ali ni to nije dovoljno.“
Ona se za svakog pacijenta nada. Ali pogotovo kod pacijenata s kovidom postoje „loša iskustva, jer jednostavno ne znate kako će sve da se razvijaju“.
Kad oni koji omalovažavaju koronu i protivnici maski protestuju, kao nedavno u mjestu gdje ona živi, onda je bijesna: „To me jako, jako ljuti“.
10.15: Andrea Krautkremer donosi Martinu Faberu nove ljekove i radi analizu krvi. Šećer je povećan, ona ubrizgava insulin. Kratko savjetovanje s ljekarom jer su vrijednosti na respiratoru loše.
11.30: Otvaraju se vrata sobe u kojoj je umro pacijent. Rodbina napušta intenzivnu njegu s torbom preminulog.
12.20: Vrijeme je za nove ljekove i hranu. Andrea Krautkremer ponovno skida masku gospodinu Faberu. On je zbog respiracije jako žedan.
Onda joj na mobilnom telefonu pokazuje fotografije svojih mačaka. Andrea je strpljiva. „Stvarno su lijepe mačkice“, kaže. Šali se s njim, govori o svojim životinjama. Nekoliko minuta normalnosti. Martin Faber djeluje opušteno. Zatim se opet zakašlje. Sestra mu pomaže da se vrati u ležeći položaj. Alarmni uređaji pište.
13:15: Stigla je druga smjena. Nakon izvještaja u velikoj grupi, Andrea Krautkremer svoje pacijente predaje pojedinačno sestrama koje preuzimaju brigu o njima.
„Isisavanje snage“
Nekoliko dana kasnije ona priča da je te nedjelje još jedan pacijent umro. Tri smrti nedjeljno nisu izuzetak, kaže, „a ako imate peh, onda i u jednom danu“.
Mnoge koleginice su došle do granica izdržljivosti. Briga za teško bolesne ljude, mnogo posla, strah od zaraze – mnogo je stvari odjednom „koje vam isisavaju snagu“.
Vjenčanje na odjeljenju intenzivne njege
Kad su ljekari savjetovali Martina Fabera da više ne odlaže vjenčanje, bolnički sveštenik je pozvao službenika iz matičnog ureda. Matičar je došao u bolnicu.
Pastor Martin Zaurbir nabavlja crvene ruže, tim njegovatelja donio je pjenušavo vino. Suprug jedne od sestara nabavio je ukrase za vjenčanje: prozorsko staklo ukrašeno je srcima od drveta i svečanim vrpcama, a mlada je na zaštitno odijelo stavila ukrase od bijelog papira.
Matičar govori preko portafona. Njih dvoje jasno potvrđuju: da. Svi su u suzama. U januaru je pastor Zaurbir bio uz majku Martina Fabera dok je umirala.
Vrijednosti Martina Faber su se nakon toga popravile, kaže sveštenik, ali potom su se opet naglo pogoršale. Nedjelju dana nakon vjenčanja je umro.
Majka Martina Fabera trebalo je da bude sahranjena kad njen sin izađe iz bolnice. Sada je porodica zatražila od bolničkog sveštenika da zajedno sahrane majku i sina.
Bonus video:
