Alatin Čakidži je najzloglasniji mafijaš u Turskoj. Decenijama je terorisao rivale i ljude sa drugačijim političkim stavovima. Kao jedna od vodećih figura neofašističke paravojne grupe „Sivi vukovi”, koja je u prošlosti iskaljivala bijes na ljevičarima, Kurdima, i alavitima, vjeruje se da je odgovoran za najmanje 41 političko ubistvo. Poslat je u zatvor zato što je naručio ubistvo bivše supruge, koja je ubijena pred njihovim sinom. Veliki broj ljudi je odahnuo kada se jedan od najopasnijih protivnika turske demokratije našao iza rešetaka. Ipak, oslobođen je zajedno sa desetinama drugih mafijaša u okviru prošlogodišnje amnestije usljed pandemije koronavirusa. Od tada se njegov glas sve češće čuje u turskoj politici.
Nedugo nakon oslobađanja, Čakidži je posjetio svog saveznika Devleta Bahčelija, lidera ultradesničarske ekstremističke stranke MHP koji je u proteklih nekoliko godina postao uticajni koalicioni partner u vladi predsjednika Tajipa Erdogana.
Prijateljstvo Bahčelija i Čekidžija traje decenijama. Obojica su postali poznati krajem 1980-ih kao pripadnici „Sivih vukova”, koji su sada omladinsko krilo MHP i poriču bilo kakvu političku ili nasilnu aktivnost.
Tokom tog mračnog i krvavog perioda turske istorije, obavještajna služba se udružila sa mafijom da bi izvodila političke atentate. O dubini saučesništva države u organizovanom kriminalu govori saobraćajna nesreća 1996, koja je ostala upamćena kao Susurluk skandal. Poginuli su jedan poslanik, zamjenik šefa istanbulske policije i vođa „Sivih vukova” Abdulah Čatli, koji su bili u istom automobilu.
Nakon decenija koje su proveli skrivajući se, u zatvoru, ili su se bili pritajili, akteri iz tog perioda se hrabro ponovo vraćaju u javni život.
Čakidži je u novembru prijetio smrću opozicionom lideru Kemalu Kiličdarogluu. A kada su hiljade studenata izašle na ulice Istanbula početkom godine da protestuju protiv imenovanja Erdoganovog čovjeka od povjerenja na funkciju rektora renomiranog Bosforskog univerziteta, on je demonstrante nazvao teroristima.
Sastaje sa sa političarima, a na društvenim mrežama se hvali da ima prijatelje na visokim položajima. U oktobru se na Instagramu pojavio u društvu jednog bivšeg ministra i visokih vojnih zvaničnika u ljetovalištu Bodrum. Fotografiju je postavio jedan bogati biznismen povezan da Erdoganovom strankom Pravde i razvoja (AKP).
Preporod ultradesnice nakon pokušaja puča
Erdogan je dugo sprovodio vjerski program. Međutim, nakon pokušaja puča 2016. u kojem su učestovali sljedbenici sveštenika Fetulaha Gulena, okrenuo se ultranacionalistima.
„Gardijan” ocjenjuje da iznenadna rehabilitacija mafije u javnom životu ukazuje na novi politički ambijent u koje država u najboljem slučaju toleriše, a u najgorem prihvata, osobe kriminalne prošlosti.
Bahčelijeva stranka je Erdoganov problematičan saveznik. AKP i MHP, kako navodi „Gardijan”, vjeruju u različite vidove nacionalizma - prva u islamistički, a druga u sekularni, što ih dovodi u sukob povodom značajnih domaćih i spoljnopolitičkih pitanja. Međutim, jedan od najznačajnih načina na koji su turski politički savezi transformisani nakon pokušaja puča je preporod turske ultradesnice kao istaknute političke snage.
„Pošto je otuđio većinu drugih potencijalnih političkih partnera u posljednjih 20 godina, i kako popularnost AKP i dalje opada, predsjednik sad nema drugog izbora osim da se drži MHP ako želi da opstane na vlasti”, ocjenjuje britanski dnevnik.
MHP može privući samo oko sedam odsto podrške u anketama, ali se njegov značaj uveliko povećao posljednjih mjeseci - kao i uticaj veterana „Sivih vukova” poput Čakidžija, navodi „Špigl”. „Bilo da se radi o sukobu oko prirodnog gasa sa Grčkom, borbi protiv terorizma ili odnosu prema manjima, politika vlade je pod sve većim uticajem MHP”, piše njemački list. Uticaj desničarskih ekstremista bio je vidljiv sredinom marta, kada je državni tužilac, na insistiranje Bahčelija, najvišem sudu u zemlji podnio zahtjev za zabranu druge po veličini turske opozicione partije, ljevičarske prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP).
Erdogan je dosljedan u naporima da izbjegne zabranu stranaka. Njegova konzervativna AKP je skoro zabranjena 2008. Na kraju je, međutim, popustio pod Bahčelijevim pritiskom, kažu poznavaoci političkih prilika u Ankari. „Bahčeli je uzeo za taoca najmoćnijeh čovjeka u Turskoj”, kaže turski novinar Čan Dundar.
„Erdogan nosi bubanj, ali Bahčeli udara ritam.”
Mnogi Evropljani vide turskog predsjednika kao nekog modernog sultana, koji u Turskoj može da radi sve što poželi. On, zapravo, nikad nije bio dovoljno snažan da sam upravlja državom.
„Špigl” podsjeća da je na početku vladavine sarađivao sa liberalima, praveći korake na pripremi zemlje za članstvo u EU i otvarajući Tursku za strane investitore. Kasnije je ušao u savez za islamističkim pokretom Fetulaha Gulena, koji sa Erdoganom dijeli prezir prema sekularnoj eliti. Erdogan i Gulen su zajedno zatvorili stotine opozicionih aktivista, osuđujući ih kao teroriste u seriji suđenja koja su bila predstave za javnost. Kada je Gulenov pokret postao previše moćan, pokušao je da izgladi situaciju sa Kurdima, pokrenuvši istorijski mirovni proces. Međutim, nakon uspjeha HDP na izborima 2015, i njima je okrenuo leđa. Jedini partneri koju su mu ostali bili su ultranacionalisti.
Tajni vladari
Predsjednikovi ljudi od povjerenja kažu da se Erdogan i Bahčeli, zapravo, ne podnose. Erdoganovi korijeni su iz islamističkog pokreta Mili-Goruš, koji su 1980-ih i ‘90-ih ugnjetavali desničarski ekstremisti i kemalisti u državnom aparatu. „Špigl” ocjenjuje da Erdogan nije strastveni nacionalista i da mu je zajednica muslimana - uma - važnija od nacije. Kada je došao na vlast 2003, obećao je da će raskinuti sa mrežama desničarskog ekstremizma u vojsci, policiji i pravosuđu, takozvanom „dubokom državom”.
„Duboka država” je sada, međutim, moćnija nego ikad prije, piše „Špigl”. Pošto Erdogan nema dovoljno svojih lojalista, sljedbenike Gulenovog pokreta u pravosuđu, policiji i vojsci, zamijenio je lojalistima iz „Sivih vukova” nakon pokušaja puča 2016, kaže poslanik Mustafa Jeneroglu, bivši član rukovodstva AKP koji se kasnije priklonio liberalno-konzervativnoj Stranci demokratije i progresa (DEVA).
„Erdogan je upravo one snage protiv kojih se borio godinama pretvorio u tajne vladare zemlje”, rekao je Jeneroglu.
Oni koji se usude da kritikuje MHP, dobijaju prijetnje, ili, poput opozicionog političara Selčuka Ozdaga, batine.
Ozdag, zamjenik lidera konzervativne Stranke za budućnost bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua, osmjelio se da ukaže na nedosljednosti u Bahčelijevoj političkoj platformi. U januaru ga je palicama napalo nekoliko muškaraca ispred njegovog stana u Ankari, i pretuklo tako da je završio u bolnici.
Početkom marta, 25 muškaraca je napalo novinara Leventa Gultekina ispred njegove kancelarije u Istanbulu nakon što je ideologiju MHP okarakterisao kao „bolest”.
Ozdag smatra da je situacija u Turskoj danas slična onoj iz 1980-ih i ‘90-ih, kada su desničarske ekstremističke grupe, posebno „Sivi vukovi”, progonili svoje neprijatelje.
Erdogan toleriše desničarske ekstremiste i uprkos hapšenju desetina hiljada opozicionih aktivista u Turskoj tokom proteklih nekoliko godina, napadi na poslanike i novinare prolaze nekažnjeno. I mafijaškom bosu Čakidžiju dozvoljeno je da nekažnjeno širi poruke mržnje.
Stalo mu je samo do reizbora
„Erdogan očigledno ne može priuštiti da uvrijedi MHP. Ekonomija Turske je zapala u krizu, koju je pandemija koronavirusa pogoršala. U međuvremenu, podrška Erdoganovoj AKP u anketama je opala na samo 30 procenata. Njegov reizbor za predsjednika u potpunosti zavisi od podrške desničarskih ekstremista”, piše „Špigl”.
A reizbor je, ocjenjuje se u komentaru, sve do čega je predsjedniku stalo i svi njegovi politički ciljevi su u drugom planu, posebno pomirenje sa Kurdima.
U jednom trenutku, Erdogan je dao više prava Kurdima nego bilo koji turski predsjednik prije njega. Podstaknut ultranacionalistima, međutim, sada se vratio ratobornoj politici iz 1990-ih. Vjeruje se da Erdogan i Bahčeli pokušavaju da čitav kurdski pokret izguraju iz turske politike.
Sljedeći predsjednički i parlamentarni izbori zakazani su za 2023. Upućeni u političke prilike u Turskoj vjeruju da bi Erdogan i Bahčeli mogli raspisati prijevremene izbore već ove jeseni kako bi izbjegli mogućnost dodatnog pogoršanja ekonomske krize. Samo tri dana nakon što su tužioci podnijeli zahtjev za zabranu HDP, Erdogan je smijenio guvernera centralne banke i povukao Tursku iz Istanbulske konvencije o zaštiti žena od nasilja.
„Izgleda kao da Erdogan ponovo koristi istu strategiju koja mu je donijela pobjedu na prošlim izborima: radikalnu polarizaciju turskog društva”, zaključuje „Špigl”.
Narodni idoli
Napadi usred bijela dana na političare, novinare i advokate koji kritikuju MHP podsjetili su na bezakonje 1980-ih.
Rajan Gingeras, profesor na Pomorskoj akademiji u Kaliforniji i autor knjige „Heroin, organizovani kriminal i stvaranje moderne Turske”, pak, smatra da je današnji politički kontekst veoma različit.
On je za „Gardijan” izjavio da su mafijaši poput Čakidžija postali narodni idoli za tursku desnicu.
„Povratak tih likova nam govori da se u Turskoj stvara novi politički ambijent, u kojem su ti ljudi oslobođeni zločina iz prošlosti, a AKP uviđa da prihvatanje tvrdog nacionalističkog stava MHP ne nanosi štetu njihovom političkom projektu, nego im čak može pomoći”.
Bonus video:
