U udaljenom finskom selu, muškarac dobija novac, a ne daje ništa zauzvrat. Svakog mjeseca, skoro 560 eura stiže na njegov račun u banci, bez ikakvih obaveza. Novac može da koristi za šta god želi. Ko je davalac? Vlada iz Helsinkija. Ovaj uvod više liči na triler ili na rijaliti emisiju, ali priča Juhe Jarvinena je mnogo uzbudljivija.
On je ljudski pokusni kunić u eksperimentu koji bi mogao da pomogne da se oblikuje budućnost zapadnog svijeta.
Prošlog Božića, Jarvinen je izabran od države kao i dvije hiljade nezaposlenih za probni eksperiment univerzalne osnovne plate. Univerzalna osnovna plata (UOP) je politika davanja ljudima novca, a ne uzimanja ništa zauzvrat. To je ideja koja je zaintrigirala i ljevičare kao što su Berni Senders i plutokrate iz Silikonske doline kao štos u Mark Zukerberg i Ilon Mask.
U dugoj recesiji nakon kraha banaka, to je jedna od alternativa koja nema ukus kao da je podgrijana.
Teško da iko u ovom trenutku može da zna kako će to izgledati u stvarnosti, ali Finska je prva evropska država koja je pokušala. To nije "čisti" UOP koji bi svima, pa čak i milijarderima, davao isti startni novac.
Finska neće objavljivati rezultate projekta dok se dvogodišnji pilot projekat na kraju 2018. godine. Do tada ćemo se oslanjati na svjedočenja korisnika programa kao što je Jarvinen. Zato moram da odem do Helsinkija, a zatim da vozim pet sati kako bi se sreo sa njim.
Kada pitate Jarvinena kakvu razliku je napravio besplatan novac za njega, i on vas odvede u njegovu radionicu. U njoj je oprema za pravljenje filmova, tabla na kojima crta koncept za umjetničku verziju Airbnb, i mala sobica u kojima pravi šamanske bubnjeve koje prodaje i za do 900 eura.
Sve to radi dok pomaže svojoj ženi da odgajaju njihovo šestoro djece. Besplatan novac ga je motivisao da radi više nego ikad.
Ništa od toga ne bi bilo moguće UOP. Do ove godine, Jarvinen je bio na socijali. Iako je imao gomilu ideja, nije mogao da realizuje nijednu zbog straha od birokratske rigidnosti.
U slučaju o kome se puno pisalo prošle godine, nezaposleni Finac Kristijan je uhvaćen kako pravi i prodaje drvene gitarske trzalice. To je više bilo nešto čime se zanima, nego što je htio da od toga pravi biznis, i zarađivao je oko 150 eura mjesečno od toga.
Ali, vlasti je naljutilo to što je umjesto da prolazi treninge i obuke, troši vrijeme da pravi trzalice.
Isti je slučaj bio i sa Jarvinenom, do ove godine. Bio je zarobljen u ponižavajućem sistemu koji mu je omogućavao da se jedva prehrani i što je još gore, bez tračka nade da će ispuniti svoje snove.
Šta je donijelo promjenu? Nije novac u okviru UOP, jer 560 eura u Finskoj je manje od petine od prosječne plate u privatnom sektoru. "Morao bi da budeš mađioničar da bi preživio sa toliko novca", priča Jarvinen koji nema problem da za sebe kaže da je siromašan.
Međutim, oslobođenje je bilo u uklanjanju uslova za dobijanje novca. Ako tako žele, Finci koji koriste UOP mogu samo da uzmu novac i ne urade ništa drugo. U Jarvinenovom slučaju, taj novac ga je oslobodio osjećaja i straha od kompletne bijede, što ga je oslobodilo da radi ono što misli da treba.
Zvuči jednostavno, jer jeste jednostavno. Ali je fantastično za nekoga ko dođe recimo iz Velke Britanije, pune skandala vezanih za socijalna davanja.
UOP projekat je uvela vlada desnog centra koja ima svoje programe štednje, uključujući smanjenje troškova za finansiranje obrazovanja i socijalnih davanja.
Ministarka socijalnog rada i staranja Pirko Matila kaže da ne može da shvati da postoji politički otpor ka tome da se siromašnima da novac pod argumentom da će ljudi samo sjedjeti kući.
"Ja vjerujem da finski građani zaista žele da rade", kaže Matila.
Uporedimo taj pristup sa onim u Britaniji koja ima sličnu socijalnu politiku kao ostatak Evrope. Koji god da je koncept prevladao u nekom trenutku, ostavljao je sistem sa dva toksična stava.
Prvi, da je siromaštvo proizvod ličnog moralnog neuspjeha i da se svijet dijeli na uspješne i na grebatore, te da je siromaštvo trulo voće razbijenih porodica, bolesti zavisnosti ili dugova.
Nijedan od tih ljudi, niti njihove partije, nisu mogle da prihvate da partije slične njima ideološki, siromaštvo jednostavno definišu kao manjak novca.
Iz toga proističe i drugi stav, a to je da je ideja socijalne sigurnosti sistem koji izvlači novac i daje ga lijenštinama na dnu društva.
Tretiranje siromašnih kao kriminalaca u nastajanju, socijalni sistem predstavlja kao dio kriminalnog sistema. To znači da treba proglasiti ljude koji umiru sposobnima za rad. To ostavlja nemoćne ljude u strahu od naredne procjene njihove sposobnosti za rad, a nezaposleni se kažnjavaju bez valjanog razloga.
I sve to nema skoro nikakvog smisla. Birokratija pojede sve što je ušteđeno reformama, i toliko je života uništeno, a da je jedva išta ušteđeno.
Da je to filozofija bila u Finskoj, nikada ne bi krenuli u ovaj eksperiment, i Jarvinen ne bi mogao da sanja o desetinama šema za poslovne ideje.
Finsko rješenje treba pratiti po svaku cijenu, a ne zlostavljati ljude samo zato što su siromašni.
Autor je kolumnista Gardijana.
Preveo i priredio Srdan Kosović
Bonus video:
