Italijanske desničarske stranke imaju dobre izglede da osvoje najviše glasova na septembarskim parlamentarnim izborima. Razlog: glasači su frustrirani. Neki čak demokratiju u Italiji klasifikuju kao "nepotpunu".
Otprilike mjesec dana uoči izbora, Đorđa Meloni, glavna kandidatkinja postfašističke stranke "Braća Italije", stupa na pozornicu u Ankoni u pokrajini Marke. Svojim sljedbenicima govori sat vremena, a njih se ovoga puta okupilo oko 2.000. Meloni se protivi globalizaciji i kritikuje EU, mada za sada ne poziva na izlazak Italije iz Unije. Ona sebe i svoju stranku proglašava za jedine prave predstavnike Italijana. Kaže da, za razliku od ljevice, ona govori o aktuelnim problemima ljudi. Trudi se da djeluje ozbiljno i odlučno, ali i ženstveno.
Tako je izgledao zvanični početak predizborne kampanje "Braće Italije", iako su plakati velikog formata s portretom Đorđe Meloni već nedjeljama vidljivi u svim italijanskim gradovima. Njihov slogan je "Pronti" - spremni. Spremni za vladanje.
Samo dan kasnije, i Mateo Salvini iz desničarske Lege krenuo je u svoju predizbornu kampanju - takođe u Markeu, ali u gradu Pezaro. U kašulji zavrnutih rukava Salvini je odgovarao na pitanja novinara, obećavao pravednije poreze, veću bezbjednost za građane i radna mjesta.
U potrazi za stabilnošću
Obećanje da će se jasno reći "popu pop, a bobu bob" i da će zemlja konačno dobiti toliko željenu stabilnost - to je ono čime desnica u Italiji želi da pridobije birače u ovoj izbornoj kampanji. I čini se da bi to moglo da im uspije: Braća Italije su trenutno najjača stranka, njihov desni savez zajedno sa Salvinijevom Legom i Berluskonijevom strankom "Forca Italia" ima dobre izglede da pobijedi na izborima u septembru.
Sve to, iako je Meloni u mladosti bila aktivna u jednoj neofašističkoj stranci i nikada se nije ozbiljnije distancirala od fašizma. I mada je Salvini prije nešto više od dvije godine, kada je rušio tadašnju vladu nadajući se da će sam postati premijer, tražio od Italijana da mu daju potpunu vlast. To je jasna asocijacija na fašističkog diktatora Benita Musolinija.
Komplikovan izborni zakon
Sve to ne mora da znači da će se Italija razviti u diktaturu, ako državom bude upravljao desničarski savez - ali pokazuje koliko je u toj zemlji demokratija u krizi. Aktuelni "Indeks demokratije" britanskog časopisa "Ekonomist" vidi Italiju kao "nepotpunu demokratiju".
Na toj listi, svaka zemlja je klasifikovana na osnovu pet različitih faktora - izbornog procesa i pluralizma, funkcionisanja vlade, političke participacije, političke kulture, građanskih prava. Italija je tu na 31. mjestu, iza Bocvane, a ispred Zelenortskih ostrva (na toj listi je inače Srbija na 69. mjestu, Hrvatska na 56, a BiH na 95. mjestu. Na posljednjem, 167. mjestu, je Avganistan).
Postoje strukturni problemi zbog kojih su mnogi Italijani skloni jakom vođi na čelu države: izborni zakon toliko je komplikovan da čak ni oni koje to zaista zanima često ne razumiju detalje. Zakon omogućava malim i mikro strankama da uđu u parlament preko koalicionih lista, što dovodi do velike fragmentacije političke scene. Zato se italijanske vlade obično sastoje od više stranaka, nestabilne su i rijetkost je da premijer na funkciji ostane čitav mandat. To, pak, dovodi do čestih prijevremenih izbora.
I još nešto je veoma važno: Italijani su odavno izgubili povjerenje u svoje političare. Oni stariji još se sjećaju velike korupcijske afere početkom devedesetih koja je zahvatila gotovo sve stranke i srušila kompletan politički sistem u zemlji. "Bunga-bunga" seks-skandal Silvija Berluskonija poznat je širom Evrope, ali i nakon toga se malo šta promijenilo. I posljednjih godina ima dovoljno primjera lošeg ponašanja i korupcije među visokopozicioniranim italijanskim političarima. Mnogi ih u zemlji vide kao zasebnu kastu, otuđenu od naroda.
Malo povjerenja u medije
Tu je i nedostatak povjerenja u medije, koji bi u demokratiji trebalo da kontrolišu politiku: samo 13 odsto Italijana vjeruje da tamošnji mediji nijesu pod uticajem politike, pokazalo je nedavno istraživanje Rojters-instituta i Univerziteta u Oksfordu. U Njemačkoj, recimo, više od 40 odsto građana smatra da njihovi mediji mogu slobodno da izvještaju.
To nepovjerenje u Italiji mogla bi da objasni činjenica da je medijski mogul Berluskoni u politici, a da posjeduje nekoliko televizijskih stanica i novina, isto kao i praksa da javna televizija Rai mijenja rukovodstvo prilikom svake promjene vlasti.
Desničarske stranke poput Braće Italije ili Lege koriste to nepovjerenje: veoma su aktivni na društvenim mrežama gdje nude navodno nefiltrirane informacije. S obzirom na to da su Melonini Braća Italije bili jedina velika opoziciona stranka vladi nacionalnog jedinstva dosadašnjeg premijera Marija Dragija, ona se profilisala i tvrdnjom da je Dragijeva vlada bila krajnje nedemokratska, jer se on nije kandidovao na prethodnim parlamentarnim izborima, već je na tu funkciju došao mutnim zakulisnim igrama različitih stranaka.
Taj narativ o nedemokratskoj vladi odvojenoj od naroda Meloni je ponovila i na predizbornom skupu u Ankoni. To da se premijer u Italiji načelno i ne bira direktno, već da se glasa za stranke i liste koje se potom dogovaraju o podjeli funkcija, a što znači da je Dragijevo imenovanje za premijera bilo i uobičajeno i potpuno legalno - Meloni svojim pristalicama ne spominje.
Bonus video:
