Sastanci njemačko-francuskog Savjeta ministara često nisu ni posebno uzbudljivi, a nisu ni produktivni. Šefovi država i vlada dvije najveće privrede Evropske unije se sastaju, dogovore oko zajedničkih kurseva jezika ili nešto slično što nije posebno važno, pa onda izjavljuju da se i dalje zalažu za „njemačko-francuski tandem“. Prije svega je riječ o simbolici. Ali, i to je važno za funkcionisanje EU.
To što je ovogodišnji Savjet ministara odložen za početak iduće godine, pokazuje koliko je dubok jaz između partnera. To ne uspijeva da prikrije ni posjeta njemačkog kancelara Olafa Šolca francuskom predsjedniku Emanuelu Makronu, koja je na brzinu zakazana za ovu srijedu (26.10). I mada razlike u mišljenjima između Berlina i Pariza nisu ništa neuobičajeno, one ovoga puta dolaze u najgorem mogućem trenutku.
Iz Jelisejske palate je saopšteno da odlaganje Savjeta ministara ne govori ništa o stanju njemačko-francuskih odnosa. Kao razlog je navedeno to da nisu svi ministri imali vremena, pa je zato vrijeme održavanja pomjereno. Mnogi su, međutim, to objašnjenje dočekali sa sumnjom. „Od 1963. godine, od kada ti sastanci na vrhu postoje, još nikada nijedan nije bio otkazan“, kaže za DW Štefan Zajdendorf, zamjenik direktora Njemačko-francuskog instituta (DFI), koji izdaje materijale za taj binacionalni sastanak.
„Novi šefovi država većinom moraju da prođu kroz proces učenja kako bi shvatili da su ti sastanci zaista važni za ’njemačko-francusku osovinu’. Tako je bilo kod bivšeg njemačkog kancelara Ludviga Erharda ili kod francuskog predsjednika Nikole Sarkozija“, podsjeća Zajdendorf. Jer, kako upozorava taj politikolog, u Evropi ne može da se primijeni američka doktrina prema kojoj jedna velika država sama preuzima vodeću ulogu, a ostale je slijede.
„Nijedna evropska zemlja nije dovoljno velika da bi se sama brinula za političku stabilnost. Potreban nam je načelni dogovor između Njemačke i Francuske, čije su pozicije uvijek najudaljenije jedna od druge. Onda ostale države-članice mogu da se orijentišu prema tom srednjem putu“, objašnjava Zajdendorf.
Obje strane daju prednost samostalnom djelovanju
No, trenutno se čini da obje strane daju prednost samostalnom djelovanju. Berlin je nedavno usvojio paket pomoći zbog rastućih cijena gasa i struje vrijedan 200 milijardi eura, bez da je prethodno o tome informisao Pariz. To bi bilo za očekivati, jer jedna takva finansijska injekcija može da poremeti tržišne mehanizme. Osim toga, Njemačka je zajedno s desetak drugih država, ali bez Francuske, nedavno na jednom sastanku članica NATO potpisala dogovor o projektu za zajednički protivvazdušni odbrambeni sistem, tzv. „European Sky Shield Initiative“ – i to iako Francuska zajedno sa Italijom već radi na protivraketnom sistemu „Mamba“.
Makron je potom na sastanku na vrhu EU prošle nedjelje, zajedno sa Španijom i Portugalijom, najavio izgradnju novog gasovoda između Barselone i Marselja koji bi služio i za transport vodonika. To je zamjena za planiranu poveznicu između Španije i Francuske preko Pirineja, koju podržava Berlin.
„Obje strane idu na živce jedna drugoj“, zaključuje Zajdendorf. „Njemačka smatra da može da postigne multilateralne dogovore s manjim zemljama mimo Francuske, a Francuska još od Makronovog govora 2017. na Univerzitetu Sorbona čeka da se Njemačka izjasni za veći stepen evropske integracije.“ U tom govoru se Makron, između ostalog, založio za zajednički budžet eurozone i bližu suradnju na području odbrambene i poreske politike.
Kriza u najgorem mogućem trenutku
„Mi nemamo vremena za tako nešto. U Evropi je rat, a predstoji nam i energetska kriza“, kritikuje u razgovoru za DW Sofi Pornšlegel, analitičarka iz briselskog trusta mozgova Evropski centar za politiku. „Ako budemo imali sreće pa ne bude hladno, ovu zimu ćemo još i da preguramo. Ali dugoročno nam je potrebno evropsko rješenje za visoke cijene energenata, recimo fond solidarnosti. Jer, ako više sebi ne možemo da priuštimo energiju, to onda vodi u ekonomsku krizu i rast nezaposlenosti.“ Prema mišljenju, Pornšlegel, sadašnje podjele u Evropi idu na ruku ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, jer EU čine nesposobnom za djelovanje.
Žak-Pjer Gugen, stručnjak za Njemačku s pariskog Instituta za međunarodne i strateške odnose (Iris), dodaje da je ova kriza između dvije zemlje dublja nego ijedna do sada. „Taj spor je između ostalog i zato ozbiljan, jer druge, manje zemlje, poput Poljske ili baltičkih država, dovode u pitanje vodeću ulogu njemačko-francuskog tandema“, kaže Gugen za DW.
Svjetlo na kraju tunela?
Za Ronju Kempin iz berlinske Fondacije nauka i politika (SWP), aktuelne razlike u mišljenjima imaju dublje korijene: „Makron već dugo želi da EU djeluje u manjim tematskim grupama i skeptičan je prema širenju na istok prije nego što se reformiše način funkcionisanja EU. Za Francusku je Unija prije svega sredstvo za povećanje moći“, smatra ta ekspertkinja za njemačko-francuske odnose. „Nasuprot tome, Njemačka je prije sklona da dâ saglasnost za širenje na istok, jer EU vidi kao element koji donosi transformaciju i mir.“
Stavovi dvije zemlje znatno se razlikuju i kada je riječ o odbrambenoj politici, kaže Kempin. Ona ističe da se Njemačka, doduše suprotno svojim uvjerenjima, odlučila za veće vojne izdatke, ali novac prije troši na direktnu kupovinu, nego na zajedničke evropske vojne projekte. To se Francuskoj ne dopada, upozorava Kempin.
Štefan Zajdendorf, zamjenik direktora Njemačko-francuskog instituta, ipak vidi svjetlo na kraju tunela: „Do sada su svi njemački i francuski šefovi država i vlada na kraju shvatili da ne mogu jedni bez drugih – čak i kada je iznalaženje kompromisa bilo veoma naporno.“
Bonus video:
