Na početku ovog vijeka, rečeno mi je, Ujedinjeno Kraljevstvo je sastavilo listu deset najvažnijih radnji koje bi trebalo preduzeti u slučaju vanredne situacije. Jedna od njih bila je spasiti čuvene Ticijanove slike smještene u Nacionalnoj galeriji. Zamislite samo da remek-djela kao što su “Noli me tangere” (“Ne dodiruj me”) (1514) i “Alegorija razboritosti” (oko 1550-65) dožive istu sudbinu kao blaga Nacionalnog muzeja Iraka u Bagdadu, koja su lopovi opljačkali nakon američke invazije 2003.
Briga britanske vlade za sigurnost Ticijanovih slika opovrgava tvrdnju da je visoka umjetnost mrtva. Klasične slike mogu djelovati kao besmislene u svijetu koji se guši u trivijalnostima i “content-u”, jer u vrijeme mira možemo priuštiti da budemo rasijani. Ali rat mijenja tu jednačinu. Kada zemlja ili nacija cijene svoju kulturnu individualnost jednako koliko i svoju teritoriju, prirodne resurse ili finansijske institucije, umjetnost može postati bojno polje. Razmotrimo ukrajinski “anti-Puškin zakon”, nazvan po ruskom pjesniku iz 19. vijeka Aleksandru Puškinu. Usvojen prošle godine, taj zakon omogućava uklanjanje ili uništavanje kulturnih spomenika vezanih za rusku i sovjetsku istoriju. Brojna umjetnička djela - uključujući slike, skulpture i knjige ruskih umjetnika - zabranjena su ili uništena kao simboli imperijalne, totalitarne ideologije. Ali, da pozajmim Taleranovu dosjetku vezanu za Napoleonovo pogubljenje vojvode od Anžijena, suštinsko “poništavanje” kulturnih artefakata druge nacije ili etničke grupe je gore od zločina; to je greška.
Šta umjetnost može da učini
Naravno, dok ruska vojska pustoši Ukrajinu, nijedan Rus ne bi smio Ukrajincima da govori kako da se nose sa svojom prošlošću ili grade svoju budućnost. Moje srce je ispunjeno tugom zbog smrti i patnje koju su vojnici iz moje domovine donijeli u Ukrajinu. Voljela bih da mogu da se izvinim ukrajinskom narodu u ime ruske nacije. U isto vrijeme, nisam jedina koji dovodi u pitanje mudrost kulturnog poništavanja. U jeku Hladnog rata 1955. Džordž F. Kenan, jedan od najvećih američkih diplomata, održao je govor u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku. “U stvaranju ljepote i u velikim monumentalnim djelima intelekta, i jedino tu”, primjetio je, “ljudi su uspjeli da pronađu neuništivi most između nacija, čak i u najmračnijim trenucima političkih ogorčenja, šovinizma i isključivosti”. Krize otkrivaju pravu, nenadmašnu moć umjetnosti.
Ali zašto je to tako? Za razliku od politike, autentična kultura nikada ne laže. Prije nego što političari uopšte mogu da artikulišu svoju agendu ili prave namjere, umjetnost će često već otkriti sve. Ruski autor Vladimir Sorokin objavio je 2006. kratki roman “Dan opričnika”, u kojem se carevina vratila i poslušnici vlasti vode glavnu riječ. Tada smo to odbacili kao čistu fikciju - apsurdnu distopiju. Danas je to ruska stvarnost. Vladimir Putin je ove godine po peti put inaugurisan kao predsjednik, a nezavisna misao sada se nasilno kažnjava.
Slično tome, distopijska fikcija Džordža Orvela danas se u Rusiji smatra priručnikom za preživljavanje. Kad sam posjetila jednu knjižaru u Sankt Peterburgu prošle godine, bila sam šokirana zastupljenošću romana “1984” u izlogu. “Moramo se sjetiti u kojem svijetu živimo”, kazao je prodavac iz knjižare.
Kenan je 1947. napisao sada već poznati komentar za časopis Foreign Affairs o onome što je nazvao “izvorima sovjetskog ponašanja”. Primjenjujući isti pristup, možemo pratiti rusko ponašanje danas unazad do Fjodora Dostojevskog. U pismu iz 1873. budućem caru Aleksandru III, ruski pisac je napisao: “Velike nacije koje su pokazale ... svoju veliku moć - one koje su unijele ... makar i jedan zrak svjetlosti u svijet - uspjele su jer su ostale ... drsko nezavisne”. Putin vidi ono što želi da vidi u takvoj retorici: kao “suverena civilizacija”, Rusija djeluje onako kako mora. Da je Putin bio bolji student, shvatio bi da je Dostojevski pozivao na nacionalnu nezavisnost ne iz želje za moći, već iz uvjerenja da jedinstveni doprinos svake zemlje dodaje vrijednost svijetu. Ali Putina takve poruke ne zanimaju. On insistira da slijedi imperijalno nasljeđe koje su u prošlosti uspostavili mnogi veliki umjetnici. Ta veza između politike i kulture je duboka. Kao što sam napisala u junu 2022: “Odbijanje dodira sa ruskom kulturom neće promijeniti Putinove kalkulacije niti će ga natjerati da povuče svoje snage iz Ukrajine. Ono što će biti efekat je da će odbaciti potencijalni izvor informacija o njegovim ciljevima i motivacijama”.
Utočište u oluji
Pokojni ruski disident filozof, Andrej Sinjavski (poznatiji po svom pseudonimu Abram Terc) proveo je veći dio šezdesetih godina prošlog vijeka u sovjetskom radnom logoru zbog kritikovanja komunističke države. U svojim memoarima “Glas iz hora” (1974) opisao je ljubav jednog zatvorenika prema umjetnosti: “Slušanje Betovenove ploče - ono što skromno praktikujemo nedjeljom jednako ozbiljno kao slobodni ljudi koji odlaze na koncerte ... jer ovdje su stvari kojih nema u izobilju ... tim više cijenjene i vrednovane, što rezultira tim da su stvari... nekada uobičajene ... odjednom postale dragocjene ...”. Umjetnost uvijek ima značaj, ali postaje još značajnija kada sloboda nestane. Prije pada komunizma, američki pisac Filip Rot primjetio je razliku između toga šta znači biti romanopisac na slobodnom Zapadu i biti romanopisac iza cenzurišuće Gvozdene zavjese: “[U Istočnoj Evropi] ništa ne prolazi i sve ima značaj; ovdje sve prolazi i ništa nema značaj”. Istina je. Ljudi u Rusiji, centru komunističke imperije iza Gvozdene zavjese, gledali su na kulturu drugačije nego ljudi na Zapadu. Kultura je bila naša sloboda. Bio je to bijeg - mrva duhovne, ako ne i fizičke, slobode koju je sovjetski sistem uskraćivao. Renomirani poljski novinar Adam Mihnik, jedan od vođa antiautoritarne Solidarnosti u osamdesetim godinama, učio je ruski u zatvoru kako bi mogao da čita Tolstoja i Dostojevskog na njihovom maternjem jeziku. To je opisao kao jedno od najvažnijih iskustava u svom životu. Dok je bježao u njihove zamišljene svjetove, oni su takođe uticali i oblikovali njegovo razumijevanje kako se bolje boriti protiv svojih komunističkih tamničara. Mihnik je 1985. napisao “Pismo iz zatvora u Gdanjsku”, objašnjavajući kako represija vodi tiranske vlade u slijepu ulicu samouništenja. Gvozdena zavjesa je pala nekoliko godina kasnije.
Sada se istorija u Istočnoj Evropi ponavlja. Na ovogodišnjem Salcburškom festivalu karte za čitanje pisama Alekseja Navaljnog iz zatvora brzo su rasprodate. Njegova pisma, poput onih koje je pisao Mihnik, su književni prozori u život u zarobljeništvu. Navaljni, kao i politički zatvorenici ranijih generacija, opisuje ljudsko stanje pod represijom i krizom.
U svojoj knjizi “Zapisi iz mrtvog doma”, iz 1862. godine, Dostojevski je opisao život u sibirskom radnom logoru, gdje je proveo pet godina kao kaznu za svoju povezanost s političkom grupom koja se protivila caru Nikolaju I. U svojoj knjizi “Jedan dan Ivana Denisoviča” iz 1962. Aleksandar Solženjicin je pisao o svom iskustvu u Staljinovom gulagu, gdje je proveo skoro deset godina. A u knjizi “Putovanje u vihor” iz 1967. Evgenija Ginzburg je detaljno opisala svoje vrijeme provedeno u tridesetim godinama prošlog vijeka u zatvoru Magadan, blizu Arktičkog kruga. Ova djela svjedoče o moći umjetnosti ne samo da dokumentuje represiju, već i da ponudi put ka preživljavanju. Pokazuju nam kako izdržati, a da ne izgubimo svoju ljudskost. Kroz neku vrstu alhemije, umjetničko djelo - bilo da je to slika ili skulptura, simfonija ili opera, roman ili pjesma - može reflektovati najbolje u nama. U Rusiji, bol je vječan i egzistencijalan. To čini život lošim, ali stvara uslove za remek-djela. Ovo je univerzalna istina, a ne ruska istina. Životi i umjetnost Betovena, Vinsenta van Goga, Sergeja Prokofjeva, Dmitrija Šostakoviča, Džejmsa Boldvina i Džamejke Kinkejd su dio istog fenomena. Najveća umjetnost, djelo koje najviše vrijedi sačuvati, izrasta iz bola u svim kontekstima i na svim kontinentima.
U potrazi za univerzalnim
Za svaku pohvalu Salcburški festival je odlučio da istakne dva djela ruske muzike, od Prokofjeva i Alfreda Šnitkea. Ovo je bio hrabar izbor, s obzirom na trenutni trend odbacivanja umjetničkih djela samo zato što su ih stvorili Rusi. Festival je takođe prikazao ne jednu, nego dvije operske produkcije zasnovane na djelima Dostojevskog: “Idiot” i “Kockar”, pri čemu je u programu istaknuta rečenica iz “Idiota”: “Samilost je najglavniji, pa možda i jedini zakon bića sveg čovječanstva”. U istom romanu Dostojevski tvrdi: “Ljepota će spasiti svijet”. Umjetnost svakodnevno spašava svijet, u svakom vijeku i za svaku generaciju. Ona će biti ono što ostane od nas kada nas više ne bude... Dok god ljudi žive, neki će stvarati remek-djela, manifestujući nesalomivi, kreativni ljudski duh koji u konačnici osigurava naš opstanak.
Kroz neku vrstu alhemije, umjetničko djelo - bilo da je to slika ili skulptura, simfonija ili opera, roman ili pjesma - može reflektovati najbolje u nama. U Rusiji, bol je vječan i egzistencijalan. To čini život lošim, ali stvara uslove za remek-djela. Ovo je univerzalna istina, a ne ruska istina
Uzmimo u obzir Vladimira Nabokova, ruskog pisca iz dvadesetog vijeka koji je postao klasični američki autor. U egzilu iz svoje domovine, on je ponovo napisao mnoga djela tragične ruske književnosti - uključujući djela Antona Čehova, Tolstoja i Dostojevskog - u vedrijem tonu. Većina ruskih pripovijesti govori o nepravednom društvu u kojem se ljudi stalno spremaju za smrt, pa je Nabokov oslobodio klasične ruske likove dajući im novi život u kojem patnja više nije norma. Prisjetimo se poznatog početka Tolstojeve “Ane Karenjine” (1877): “Sve srećne porodice liče jedna na drugu; svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način”. U “Ada ili strast” (1969) Nabokov ovo preokreće: “Sve srećne porodice su više ili manje različite, sve nesrećne su više ili manje slične”. Ovi ruski primjeri su poučni, s obzirom na geopolitičku šizofreniju te zemlje. Rusija je i evropska i nimalo evropska. Njena imperijalna, diktatorska, vizantijska politička struktura je zastarjela i fosilizovana. Ipak, kulturno, Rusija je uglavnom potomak Zapadne Evrope. Puškinova pisanja bila su amalgam ruskih tema i francuskih pjesničkih tehnika. Nikolaj Gogolj, ruski pisac ukrajinskog porijekla, stvarao je satirična remek-djela oslanjajući se na priče njemačkih romantičara poput E. T. A. Hofmana. Tolstojev “Rat i mir” (1869) je djelimično napisan na francuskom.
Ljepota i sloboda
Umjetnost ne može spriječiti tiraniju ili rat, ali može raskrinkati izgovore za njih. Čak i kada većina ljudi u Rusiji osjeća da ne može da se bori protiv despotizma, ruska umjetnost nikada ne ostaje neutralna. Ona uvijek teži boljem društvu, boljem čovječanstvu i ljepoti. Da su Putin i njegovi saradnici u Kremlju naučili lekcije koje je umjetnost podučavala o prošlim diktaturama, Rusija bi možda bila pošteđena svoje trenutne nesreće. Ali vladari su većinom loši učenici. Oni ne cijene kulturu i kreativnost jer ih vide kao prijetnju. U suprotnom, Staljin i Putin ne bi uništavali remek-djela i zatvarali umjetnike.
Dok se protivim uništavanju i zabrani ruske umjetnosti u Ukrajini, takođe prepoznajem da je Kremlj još više u ratu s ruskom kulturom. Svaki umjetnik ili intelektualac koji ne podržava Putinovu ratobornu politiku je ućutkan. Despoti vole samo kulturku (“sažetu kulturu”) koja ukazuje na njihovu sopstvenu veličinu, ali najbolje od ruske umjetnosti je antiteza tome. Oslanjajući se na univerzalna iskustva nepravde, ona dokazuje da ugnjetavanje i konfrontacija neizbježno propadaju.
Da su Putin i njegovi saradnici u Kremlju naučili lekcije koje je umjetnost podučavala o prošlim diktaturama, Rusija bi možda bila pošteđena svoje trenutne nesreće. Ali vladari su većinom loši učenici
Tridesetih godina prošlog vijeka Ana Ahmatova je razljutila Staljina pišući “Rekvijem”, proročku pjesmu o njenoj i odlučnosti njenih savremenika da nadžive vladavinu diktatora. Nekoliko decenija kasnije, Solženjicinov “Arhipelag Gulag” (1973) je imao veću ulogu u dovođenju do moralnog kolapsa komunizma nego većina političara kasnog sovjetskog doba. U 21. vijeku, ruski umjetnici nastavljaju tradiciju ukazivanja na totalitarnu okrutnost. U svojoj usmenoj istoriji iz 2013. godine “Second hand vrijeme”, u Ukrajini rođena, a u Bjelorusiji nastanjena nobelovka Svetlana Aleksijevič opisala je fizičke i duhovne ožiljke autoritarizma prije i nakon raspada Sovjetskog Saveza devedesetih godina prošlog vijeka. Gledajući na Kremlj danas, možemo se zapitati: “Zar oni zaista ne znaju kako se ova priča završava?”. Umjetnost će uvijek imati posljednju riječ.
Nina Hruščova je profesorica međunarodnih odnosa i koautor knjige “Putinovim koracima: Potraga za dušom imperije kroz jedanaest ruskih vremenskih zona”. Članak preuzet sa project-syndicate.org.
prevod: S. STRUGAR
Bonus video:
