Koautor autobiografije Donalda Trampa je prošle nedjelje u članku za „Njujorker“ rekao da kada bi danas pisao „The Art of the Deal“ (Umjetnost dogovora), to bi bila potpuno drugačija knjiga sa drugačijim naslovom: „Sociopata“.
Ovako nasloviti nečiju životnu priču je ozbiljna optužba, koju vrijedi razmotriti. Ulozi su veliki. Toni Švarc, autor bestselera, je rekao da „istinski vjeruje da ako Tramp pobijedi i dobije šifre za nuklearne napade, vrlo je moguće da će to dovesti do kraja civilizacije.“ U tom svjetlu, Švarc kaže da mu je „jako žao“ što je „šminkao svinju“.
To mi djeluje kontradiktorno optužbi da je sociopata jer je poznato da svinje pokazuju znake empatije. Ako svinju zovnete po imenu, doći će i igrati se sa vama, uzvraćajući ljubav kao pas. Pa šta je onda, svinja ili sociopata?
Trampov ljekar Harold Bornstin je u svom zvaničnom ljekarskom izvještaju napisao „Mogu sa sigurnošću reći da će (Tramp) biti najzdravija osoba koja je ikada izabrana za predsjednika.“
Bornstinova spremnost da iznese ovakvu tvrdnju ukazuje na to da Tramp možda nije podvrgnut legitimnom pregledu. Pošto ljekar nije živio od 1789. da bi lično provjerio zdravlje svakog predsjednika, čini se da bi mogao odobriti naš pokušaj procjene njegovog pacijenta „na daljinu“.
A u kontekstu izbora gdje Tramp ljudima iznova dijeli etikete koje su se pokazale kao efektne - „Mali Marko,“ „Lažljivi Ted“ i „Korumpirana Hilari“ - da li bi „Donald sociopata“ bio intelektualno pošten ekvivalent?
Etiketiranje ljudi iz daljine je svakako pogrešno, posebno kada je u pitanju mentalno zdravlje. Mnogi psiholozi i psihijatri kažu da njihov posao nikad ne bi mogao da se radi iz daljine i nikad ne bi trebalo pokušavati uspostaviti dijagnozu bez standardnog pristupa jedan na jedan. Mnogi to smatraju neetničnim. Međutim, zbog određenih ublažavajućih okolnosti, vrijedi pokušati.
Psihijatri često donose procjene na osnovu manje činjenica o životima i akcijama ljudi nego što danas kolektivno znamo o Donaldu Trampu. Naš pokušaj čini legitimnim i to što sociopatija i psihopatija - koje su slične - nisu formalna psihijatrijska dijagnoza. Pojmovi „sociopata“ i „psihopata“, koji se često koriste kao uvreda, definišu se različito, ali se uglavnom svode ne nedostatak „savjesti“.
Nešto što je najbliže psihopatiji ili sociopatiji u Dijagnostičkom i statističkom priručniku (DSM) - knjizi koja definiše svaku mentalnu bolest i pokazuje kako bi stručnjaci trebalo da uspostavljaju dijagnozu - je ili Narcisoidni poremećaj ličnosti ili Antisocijalni poremećaj ličnosti.
Klinika Mayo definiše Narcisoidni poremećaj ličnosti kao „naduvani osjećaj sopstvene važnosti, duboku potrebu za divljenjem i nedostatak empatije za druge. Međutim, iza ove maske ultrasamopouzdanja krije se krhko samopoštovanje koje je ranjivo i na najmanju kritiku“. Psiholog Ben Mihaelis je za Trampa rekao da je „udžbenički primjer Narcisoidnog poremećaja ličnosti“. Psiholog Džordž Sajmon je rekao da je Tramp „tako klasičan primjer da arhiviram njegove video klipove za upotrebu na radionicama jer nema boljeg primjera tih karakteristika“.
Za obuhvatniju procjenju tvrdnje o sociopatiji, možda je ilustrativnije razmotriti Antisocijalni poremećaj ličnosti, koji je usredsređen na prevaru, manipulaciju, ignorisanje prava drugih i nepreuzimanje odgovornosti za sopstvena djela.
Prema DSM-u, Antisocijalni poremećaj ličnosti ima osoba koja ispunjava dva kriterijuma o načinu na koji funkcioniše u svijetu, i kriterijume o ličnim karakteristikama. Kod ovog posljednjeg, osoba mora pokazivati još dvije osobine: antagonizam i dezinhibiciju.
Antagonizam se može karakterisati neprijateljstvom, manipulativnošću, obmanljivošću ili neosjetljivošću.
Neprijateljstvo: Stalno ili često osjećanje ljutnje; ljutnja ili razdražljivost zbog manjeg omalovažavanja ili uvrede; zlobno ili osvetničko ponašanje.
Kao jedan od primjera, moderatorka debate na Foks njuzu Megin Keli je rekla da je „možda precijenila njegovu sposobnost kontrolisanja bijesa“ kada ju je, u odgovoru na pitanje koje je doživio kao nefer, Tramp nazvao „kalašturom“ kojoj „krv šiklja iz očiju, iz svih djelova tijela“.
Novinar Mekej Kopins je napisao Trampov portret u kojem je njegovo ljetovalište Mar-a-Lago opisao kao „fini, iako malo staromodni hotel“, čime je navukao njegov bijes. „Često je na Tviteru pisao o meni nakon obavljivanja teksta, govoreći da sam „nepoštena prostačina“ i „smeće bez kredibiliteta“, prisjeća se Kopins. „Dvije godine je dizao dreku kako sam ništavilo, luzer ili 'samo još jedan folirant'“.
Manipulativnost: Često vrdanje radi uticaja ili kontrolisanja ljudi; zavođenje, šarmiranje, slatkorječivost ili ulagivanje da bi se ostvarili ciljevi. Mislim da se to može definisati i kao politika. To nije šala.
Stiv Bejker, psihoterapeut i specijalista za Narcisoidni poremećaj ličnosti, napisao je da „smo dostigli tačku gdje očekujemo da se naši političari ponašaju kao psihopate“. Psihopatske crte vidimo kao prihvatljive, možda neophodne i čak korisne atribute političara. „Tramp je, međutim, više od 'političkog psihopate' - on je zaista, potpuno, očigledno psihopata“, kaže Bejker.
Obmanjivanje: Nepoštenje i varanje; pogrešno predstavljanje sebe; uljepšavanje ili izmišljanje prilikom predstavljanja događaja.
Prema sajtu Politifact, koji se bavi provjeravanjem tačnosti informacija koje iznose političari, 56 odsto Trampovih izjava su lažne ili uglavnom lažne. Devetnaest odsto su totalna laž. Neke od njih još ponavlja. Prošlog vikenda je u emisiji „60 minuta“ ponovo rekao da se od početka protivio ratu u Iraku. Fact Checker „Vašington posta“ i Politifact su dokazali da je to laž, a BuzzFeed je čak objavio intervju iz 2002. u kojem je Tramp podržao invaziju.
Neosjetljivost: Nedostatak brige ili osjećanja za probleme drugih; nedostatak krivice ili kajanja zbog negativnih ili štetnih efekata svojih djela na druge; agresija; sadizam.
Tramp bi zabranio imigraciju muslimana, uključujući izbjeglice i ljude koje Islamska država ugnjetava i ubija. Nakon pucnjave u Orlandu, tvitovao je „Hvala na čestitkama što sam bio u pravu povodom radikalnog islamskog terorizma“. O ovome možda najbolje govori njegova nespremnost da se izvini za bilo šta, čak ni novinarki Keli.
Drugu od dvije crte ličnosti, dezinhibiciju, karakteriše impulsivnost, neodgovornost i preuzimanje rizika.
Kada je Tramp trebalo da predstavi svog kandidata za potpredsjednika Majka Pensa prošle nedjelje, njegov govor se odužio u 28 minuta samopromocije, što je usisalo energiju i pažnju mase. Dejvid Bruks je u „Njujork tajmsu“ napisao da je to bilo „najčudnije predstavljanje potpredsjednika u novijoj političkoj istoriji“. Tramp je govorio više nego duplo duže od čovjeka kojeg je predstavljao i čak odbio da ostane na bini i sa divljenjem je zurio dok mu je Pens laskao. „To je bilo kao da mladoženja na vjenčanju izgubi interesovanje kada se pojavi mlada“.
Jedna od obaveza predsjedničkog kandidata je da otkrije prihode od poreza, što Tramp nije učinio.
Na stranu rizični poslovni potezi tokom decenija, sami čin nastavka trke za predsjednika predstavlja rizik.
Ranije ove godine, Economist Intelligence Unit, istraživačka firma britanskog časopisa „Ekonomist“, svrstala je Trampovo predsjedništvo u prvih deset globalnih rizika, povezano sa „rastućom prijetnjom od džihadističkog terorizma koji destabilizuje globalnu ekonomiju“.
Drugi domen Antisocijalnog poremećaja ličnosti je funkcionisanje ličnosti, koje uključuje dva kriterijuma. Prvo, jedan od sljedeća dva: Identitet: Egocentrizam; samopoštovanje proisteklo iz ličnog uspjeha, moći ili zadovoljstva.
Samovođenje: Postavljanje ciljeva na osnovu ličnog zadovoljenja; odsustvo prosocijalnih unutrašnjih standarda povezanih sa neuspjehom da se uklopi u zakonito ili kulturno normativno etičko ponašanje.
Tramp je prilično iskren u vezi sa tim. Bogat je i moćan i njegovi poslovni poduhvati su motivisani prvenstveno tim ciljem. „Nikad ne gubim! Nikad nisam bio gubitnik. Volim da pobjeđujem“!
„Generalno, mnogi kandidati za predsjednika su velikim dijelom vođeni egom“, rekao je psihijatar Robert Klicman za „Veniti fer“, pošto je pojasnio da ne može komentarisati Trampovo mentalno stanje a da se nije sreo sa njim.
„Nadam se da to ne isključuje njihovu motivaciju da vladaju imajući na umu najbolji interes javnosti kao cjeline. Ipak, za neke kandidate, to bi mogla biti prijetnja“.
Posljednji element uspostavljanja dijagnoze Antisocijalnog poremećaja ličnosti je poremećeno međuljudsko funkcionisanje u jednom od dva domena:
Empatija: Nedostatak brige za osjećanja, potrebe i patnju drugih; nedostatak kajanja nakon što povrijedimo nekoga.
Prisnost: Nesposobnost za uzajamno prisne odnose zato što je eksploatisanje primarni način ophođenja, uključujući obmanu i prisilu; upotreba dominacije ili zastrašivanja za kontrolisanje drugih.
Domen prisnosti je van djelokruga javne rasprave, iako je nekima bilo uputno to što je Melanija Tramp, kada je govorila o suprugu u ponedjeljak veče, možda koristila tuđi govor. Nije rekla ništa o njemu kao mužu, ljubavniku ili ocu njihovog djeteta. Njihova ćerka Tifani je u utorak bila nešto ilustrativnija, rekavši da joj je otac pisao bilješke u đačkoj knjižici.
Korištenje dominacije ili zastrašivanja za kontrolisanje drugih, pak, stalno je prisutno kod Trampa. To radi posebno novinarima. Jednom je novinarki „Njujork tajmsa“ Gejl Kolins poslao kopiju njene kolumne, zaokružio njenu fotografiju i napisao „pseće lice!“.
On pokušava da zastraši ne samo medije, nego i demonstrante na mitinzima, implicirajući da podržava nasilnu odmazdu i javno komentarišući da će platiti sudske troškove jednom osumnjičenom za napad.
Poremećaji ličnosti su, da naglasimo, dijagnoza koju uspostavljaju stručnjaci. Svako povremeno pokazuje neke od tih znakova, što možda može dovesti do toga da ljudi nepravedno vrednuju sebe i druge, kao što Džon Ronson upozorava u „Testu za psihopate“. Ipak, ako bi baratali više empirijskim metodama od prostog etiketiranja ljudi poput „odvratni gubitnici“, „korumpirani“ ili „lažljivci“, možda bi dijagnoza bila preciznija. Među složenim kognitivnim i bihevioralnim konceptima, osnovna načela nisu izvan poimanja i razmišljanja običnog birača. Moglo bi biti korisno da oni koji žele toliko vlasti i dalje budu pod lupom psihologije i psihijatrije.
„Siguran sam da želi da me ubije tim malim rukama“
Stepen neprijateljstva koje Tramp pokazuje nije prisutan samo u posljednje dvije godine, jer se osvetnički ponašao i privatno. Krajem 1980-ih, satirični časopis „Spy“ je počeo da koristi Trampa kao simbol nakinđurene dekadencije i razmetljive vulgarnosti Njujorka u to doba. Urednik Grejdon Karter je jednom primijetio da Tramp ima male prste i časopis ga je predstavio kao „kratkoprstog prostaka.“
Iako je „Spy“ prestao da postoji prije više od deset godina, Tramp i dalje pominje tu uvredu. „Slao bi mi slike, isječke iz časopisa, a posljednji put je to uradio u aprilu“, rekao je Karter ranije ove godine. „Zlatnom olovkom, zaokružio je svoje prste i rukom napisao, ‘vidiš, nisu tako kratki'”.
Karter mu je to odmah poslao nazad sa porukom da prsti jesu prilično kratki. „Znam da od toga dobija napade. Znam i da je to postalo dio čitave retorike tokom kampanje i siguran sam da želi da me ubije tim malim rukama“.
Prevela i priredila: A. Šofranac
Bonus video:
