Smrt argentinskog državnog tužioca Alberta Nismana otvara staro pitanje: da li argentinska vlast želi da zataška informacije koje bi mogle da rasvijetle dva teška zločina iz moderne istorije te države?
Državni tužilac nađen je mrtav u svom stanu – na 13. spratu zgrade u četvrti Puerto Madero u Buenos Ajresu. Prema navodima istražitelja, Alberto Nisman ležao je u kupatilu, u lokvi krvi, a pored njegovog tijela nalazili su se pištolj kalibra 22 milimetra i jedna čaura. „Sve ukazuje na samoubistvo“, rekao je na argentinskoj televiziji Serhio Berni, državni sekretar u Ministarstvu za bezbjednost.
Vivijana Fein iz Državnog tužilaštva, rekla je da ne može da se isključi ni mogućnost da je njen kolega „bio prinuđen da se ubije“. Među hiljadama Argentinaca koji su, čuvši za smrt poznatog državnog tužioca, izašli na ulice noseći transparente na kojima piše „Ja sam Nisman“, mnogo je i onih koji su ubijeđeni da je ovo ubistvo koje je samo kamuflirano kao samoubistvo.
Neprijatelji pomirenja na Bliskom istoku
Alberto Nisman bavio se istragom bombaškog napada na zgradu argentinsko-izraelskog udruženja AMIA (Asociación Mutual Israelita Argentina) u Buenos Ajresu izvršenog 18. jula 1994. godine. Tom prilikom ubijeno je 85, a ranjeno 300 ljudi. Bio je to najteži teroristički napad u istoriji Argentine (drugi po broju žrtava bio je napad na izraelsku ambasadu u argentinskoj prijestonici iz 1992, kada je ubijeno 29 ljudi).
Njegovi tačni motivi do danas nisu rasvijetljeni. Zvanična istraga je tek u novembru 2005. pokazala da je atentator bio, tada 21-godišnji, Libanac Ibrahim Husein Bero. Odmah poslije atentata, pojavile su se pretpostavke da iza njega stoje Iran i Hezbolah.
Taj napad bio je dio čitave serije atentata na institucije Izraela u svijetu koji su izvedeni tokom 1994. godine. Jedan takav napad je, na primjer, bio izveden u londonskoj četvrti Kensington, gdje je u jednom automobilu pred izraelskom ambasadom eksplodirala bomba i raznijela fasadu zgrade.
Malo kasnije, ista stvar se desila i pred sjedištem jevrejskih organizacija u londonskom Finčliju. Sve se dešavalo u jeku sastanka izraelskog premijera Jichaka Rabina i jordanskog kralja Huseina u Vašingtonu – kod američkog predsjednika Bila Klintona. Neprijatelji pomirenja, prije svega pripadnici Hezbolaha, izvodili su svoje akcije uglavnom uz novčanu podršku Teherana.
Sporazum kao kulisa
Godine 2006, argentinske vlasti predale su Interpolu nalog za hapšenje devet osoba osumnjičenih da su organizovale atentat u Buenos Ajresu iz 1994. Među njima su bila i imena bivšeg predsjednika Irana Alija Akbara Hašemija Rafsanđanija, ministra spoljnih poslova Alija Akbara Velajatija i bivšeg iranskog ambasadora u Argentini Hadija Solejmanpura. Interpol njih trojicu nije želio da uvrsti u listu za hapšenje, tako da je na njoj ostalo šest imena, među kojima su bivši šef Hezbolaha Imad Fajez Mugnija i bivši šef iranske tajne službe Ali Falahidžan.
U februaru 2013, Argentina je sa Iranom potpisala specijalan Sporazum o rasvjetljavanju napada na centar AMIA. Sporazum je predviđao i saslušavanje visokih iranskih političara za koje se smatralo da znaju ponešto o tom terorističkom činu. Poslije 19 godina zataškavanja, izgledalo je da su stvari pokrenute sa mrtve tačke.
„Učinili smo veliki korak u slučaju koji je praktično bio u zastoju“, rekla je argentinska predsjednica Kristina Fernandez de Kirhner. „Istorijski korak“, dopunjavao je ministar spoljnih poslova Hektor Timerman (koji je inače jevrejskog porijekla). Međutim, ankete među građanima Argentine pokazale su da malo ko vjeruje u te priče i da veliki broj ljudi smatra da je savez sa Iranom samo pokušaj da se sve zataška još bolje nego do tada.
Poslovi sa Iranom
Čini se da je tog mišljenja bio i pokojni Alberto Nisman. Prije samo nekoliko dana, on je iznio teške optužbe na račun argentinske predsjednice Kristine Kirhner, tvrdeći da je ona sabotirala istragu i gonjenje glavnih optuženih za atentat.
Samo nekoliko sati prije nego što je o svojoj novoj optužnici trebalo da govori u argentinskom parlamentu, njegov život se ugasio u kupatilu luksuznog apartmana u Puerto Maderu. Dva dana prije toga, u subotu (17.1.) uveče, u razmjeni telefonskih poruka sa svojom prijateljicom, novinarkom Natašom Nibjeskikvjat, napisao je: „moglo bi se desiti da umrem zbog ove priče“ – misleći na novi razvoj događaja u istrazi.
Godinama je Nisman bio trn u oku argentinske predsjednice zbog svog insistiranja na rasvjetljavanju atentata iz 1994. I on je spadao u ljude koji ne vjeruju da je sporazum sa Iranom bio sklopljen da bi se unaprijedila istraga; više puta je i javno rekao da je pravi cilj tog sporazuma oslobađanje iranskih funkcionera optužbi.
Razlozi zbog kojih Kirhnerova nastoji da održi što bolje veze sa Teheranom su – ekonomske prirode: Iran je spreman da prodaje Argentini naftu sa popustom. To mnogo znači predsjednici države koja troši mnogo više energije nego što sama može da proizvede i ima budžetski deficit od sedam milijardi pezeta (više od 700 miliona eura).
Bonus video:
