Noću bi se prisjećao uspomena: svaki put kada padne noć, kada čuvar udari palicom po gvozdenim vratima, kada svih 30 ljudi s kojima dijeli ćeliju ode na spavanje.
Svako je dobio po jedno ćebe. Jedini izvor svjetlosti i indikator vremena bila je špijunka.
Sjećao bi se svih večeri uz roštilj sa prijateljima i ponavljao uspomenu na trenutak kada je dobio prvo dijete, Jasina. Često bi išao u šetnju ulicama kroz svoj kraj Baba Amra ili hodao poljima i brao kajsije. U trenucima delirijuma nadao se da je njegova stvarnost samo loš san i da će biti kod kuće kada se probudi.
Njegova sjećanja bila su maglovita. Ćebe je bilo prekratko i nije moglo da pokrije njegova stopala.
Osjetio je kako se bol vraća. Povrede od mučenja nanijete nekoliko sati ranije bile su i dalje svježe, dok su se ostale rane gnojile. Njegovi najgori strahovi odvraćali su mu pažnju od povreda. Da li su zlostavljali njegovu ženu i majku kao što su prijetili, čak i nakon što je potpisao priznanje koje nije ni pročitao? Da li njegova porodica leži mrtva negde ispod ostataka bombardovane kuće? Jecao je s glavom u podlaktici. Buka, čak i šapat, bili su kažnjivi.
Mizjed Kalid Tahad, zatvorenik broj 72, izdržao je preko 365 takvih noći.
Dan u životu zatvorenika broj 72
"Odgovorite, ko je predsjednik Sirije, ko je vaš bog?", drali bi se čuvari. "Bašar al Asad, gospodine! Živio naš predsjednik!" – zatvorenici bi uzvikivali.
Mekan udarac vekni hleba bačenih na zemlju bio je znak da se okrenu i čuče. Jednu veknu dijelile su tri osobe uz nekoliko kašika jogurta.
Postojala je rutina u Asadovim ozloglašenim odajama za mučenje. Obroci su prekidani vrijeđanjima, eufemistički nazvanim – ispitivanje. Neke od najčešće korišćenih tehnika bile su vješanje o zglobove satima, krivljenje tijela da stane u gumu i bezbroj udaraca cijevima.
Mučenje u Siriji ima istoriju. Prema međunarodnoj organizaciji za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešnel, u vrijeme oca Bašara al Asada – Hafeza, koristilo se 35 različitih tehnika mučenja. Navodno je Hafez al Asad za neke saznao od nacističkog ratnog zločinca Alojza Brunera, koji je u Siriju pobjegao od suđenja za slanje stotina hiljada Jevreja u koncentracione logore u Drugom svjetskom ratu.
Bašar al Asad i nasljeđe njegovog oca
Broj 72 je znao da pomoć nije na putu. Bio je samo još jedan broj među hiljadama zatvorenika. Represija i korupcija bili su način života, a ljudi iz Homsa, kao što je Mizjed, morali su da se povinuju nadmoći režima. Talas protesta koji je pozivao na reforme raširio se arapskim svijetom 2010. godine. I Sirijci su ustali i usprotivili se režimu. Među njima bio je i Mizjed.
Protesti su izazvali gnijev onih na vlasti. U vrhu Asadove klike i tada je bio Džamil Hasan, šef obavještajne službe koji je upravljao najozloglašenijim ustanovama za pritvor u kojima su disidenti "ispitivani".
Kao da ponižavajući tretman hiljada zatvorenika nije bio dovoljan, general Hasan je u intervjuu 2016. godine izjavio da bi volio da se opoziciji suprotstavio još okrutnijim sredstvima.
Da je Bašar imao strogost njegovog oca u suočavanju sa ustankom, rat bi bio završen mnogo ranije, kaže Hasan podsjećajući na represiju Hafezovog režima nakon pobune koju su podstakla Muslimanska braća početkom 1980-ih.
Mizjed se ne sjeća ’82. Međutim, postao je svestan okrutnosti Asada mlađeg kada su se fotografije osakaćenih tinejdžera iz susjedne provincije Dara pojavile na televiziji. Mučili su ih zato što su nacrtali antirežimski grafit.
Mizjed kaže da je podržavao lokalno stanovništvo koje se naoružavalo kako bi zaštitilo grad Baba Amr od Asadovih ispada. Međutim, on tvrdi da nikad nije uzeo oružje u ruke i da je pomagao samo Slobodnoj sirijskoj armiji u njihovim građanskim i humanitarnim kampanjama.
Zatim ga je šrapnel pogodio u oko i ostao je djelimično slijep – to je bio rezultat Asadovog bombardovanja grada Baba Amr. Bio je na putu za bolnicu kada su ga zaustavila dva sirijska vojnika. "Zar ne znaš da je opasno voziti se ovih dana", upitao je jedan od njih. To je bila njihova vrsta humora.
Vječiti košmar
Oni su ga ispratili u zatvor Sajdnaja, jednu od ustanova za pritvor generala Hasana. To je bila prva stanica na njegovom dugom i bolnom putovanju. Prisjećajući se torture naređene od generala Hasana, on priča: "Mučili su me strujom tri puta dnevno. Jednom prilikom mi je spao nokat u momentu udara".
Zatim, jednog dana u februaru 2013. godine, pozvao ga je brigadir. Pustili su ga da se istušira i dali mu novu odjeću. Njegov prvi osjećaj bilo je olakšanje. Olakšanje od zaudarajućeg mirisa, od svakodnevnih muka. Tog dana, on je ponovo bio čovjek – čak i ako bi ga ubili.
Nije mogao da shvati zašto su ga pustili, ali sve se završilo iznenada. Kasnije je saznao za mogućnost da je pušten u okviru razmjene zarobljenika posredstvom ljudi iz Homsa. Pobunjenici su oslobodili dva Rusa nedjelju dana prije toga, u zamjenu za pobunjenike i njihove pristalice koji su još uvijek bili živi u zarobljeništvu.
Hodao je do Libana s porodicom, među hordama drugih ljudi koji su tražili sigurnost. Trenutno živi u izbjegličkom kampu u dolini Beka.
Sada, pet godina kasnije, rane su zarasle ali ožiljci su i dalje vidljivi kao dokaz zločina počinjenim nad njegovim tijelom.
On je, kaže, opljačkan. Uskraćen mu je bilo kakav osjećaj dostojanstva. Nema očiglednog puta do suda njegovim počiniocima. Rusija i Kina stavile su veto na potez UN da se sirijski režim uputi na Međunarodni krivični sud u Hagu.
Njemačka izdala nalog za hapšenje
Neočekivano, Njemačka je navodno izdala nalog za hapšenje Džamila Hasana u junu, tražeći univerzalnu nadležnost. Prema međunarodnom pravu, genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti mogu biti krivično gonjeni bilo gdje, bez obzira na to gdje su počinjena djela.
Međutim, za Mizjeda je to besmislen gest. "Neće ništa dobiti time. Mogu li da odu u Siriju i uhapse Hasana ili Asada", pita se on.
Mizjed sumnja da će iko od izvršilaca ikada platiti za svoje zločine. Šansa da se to dogodi je izgubljena zauvijek. "Oni [Zapad] mogli su da zaustave Asada da su željeli. Ali nije ih bilo briga", kaže Mizjeda dok otresa pepeo sa cigarete.
Bonus video:
