Li Ok-Seon priča o tome kako ju je na ulici u gradu Busanu na jugoistoku korejskog poluostrva napala skupina muškaraca. Naizgled bez emocija. Dogodilo se to jednog kasnog poslijepodneva, negdje između 17 i 18 sati, prisjeća se. Zgrabili su je i ugurali u vozilo.
Odvezli su ju u tzv. „mjesto za utjehu“ na sjeverozapadu Kine. Li Ok-Seon tada je imala 14 godina. Nije ni slutila da će svoju domovinu ponovno vidjeti tek gotovo šest decenija kasnije. Kao ni to da će njeni roditelji nakon mnogo godina prestati da vjeruju u njen povratak i da će je proglasiti mrtvom. A još je manje slutila kakve ju muke očekuju.
Li Ok-Sean je u vojnom bordelu u pokrajini Đilin provela tri godine, sve do kraja Drugog svjetskog rata. Svakodnevno je prisiljavana na seks s japanskim vojnicima. Ova 86-godišnja starica ne želi pričati o detaljima, svoja sjećanja sažima u jednu jedinu rečenicu:
„To nije bilo mjesto za ljude, to je bila klanica.“ Kada to izgovara, njen glas zvuči tvrđe. Te tri godine su obilježile cijeli njen život: „Rat se odavno bio završio, drugi su oslobođeni, ali ne i ja.“
Drugi naziv za seksualne robinje
Ovo nije bio usamljen slučaj. Tačan broj djevojčica i žena koje su doživjele sličnu sudbinu kao Li Ok-Sean nije moguće utvrditi. Bernd Stever, istoričar sa Univerziteta Potsdam, za Dojče vele kaže kako pouzdanih brojki nema, ali da se procjenjuje da ih je bilo oko 200.000. Prema njegovom mišljenju, ustaljeni pojam „žene za utjehu“ („comfort women“) stvara krivu sliku: „To je pogrešno. To su bile prisilne prostitutke.“
„To nije bilo mjesto za ljude, to je bila klanica.“ Kada to izgovara, njen glas zvuči tvrđe
Djevojčice i žene nisu otimane samo u Koreji koja je tada bila pod japanskom okupacijom. Žrtve su dolazile i iz drugih zemalja, recimo iz Kine, Malezije i Filipina. Na cijeloj teritoriji koja se tada nalazila pod japanskom vlašću bila su otvarana tzv. „mjesta za utjehu“, odnosno bordeli koji su trebali povećati borbenost japanske vojske i zaštititi žene s osvojenih područja od silovanja. Za one koje su se našle u nekom od tih „mjesta za utjehu“, većinom maloljetnice, bila su to mjesta patnje. Mnoge od njih nisu preživjele. Procjenjuje se da je dvije trećine njih umrlo prije nego što se rat završio.
Ćutanje zbog srama
„Često su nas tukli, prijetili nam, ranjavali nas noževima“, prisjeća se Li Ok-Seon. „Bile smo stare 11, 12, 13 ili 14 godina i nismo vjerovale da neko doć da nas spasi.“ Ona kaže da su djevojčice i žene cijelo vrijeme bile odsječene od spoljnog svijeta. „Mnoge djevojčice su oduzele sebi život. Utopile su se ili objesile“, priča. I dodaje da je i ona u jednom trenutku pomišljala na samoubistvo, ali da se ipak predomislila: „Najjednostavnije je reći: 'Najradije bih bila mrtva'. No neuporedivo je teže to stvarno i učiniti. To je veliki korak.“
Li Ok-Seon je preživjela rat. Nakon japanske kapitulacije u kasno ljeto 1945. vlasnici bordela su netragom nestali i njihove žrtve su odjednom bile slobodne. „Nisam znala kuda otići. Nisam imala novaca. Bila sam bez krova nad glavom, spavala sam na cesti“, priča. Nije znala kako bi došla do Koreje, a nije ni željela ići tamo. Sram je bio prevelik. „Radije sam željela da ostanem u Kini i tamo umrem. Kako sam mogla ići kući? Na mom je licu stajalo zapisano da sam 'žena za utjehu'. Ne bih više mogla moju majku pogledati u oči“, objašnjava Li Ok-Seon.
Prisilna prostitucija kao tabu tema
Upoznala je potom jednog muškarca koji je bio porijetlom iz Koreje, udala se za njega, brinula se o njegovoj djeci. „Smatrala sam svojom zadatkom vaspitati tu djecu čija je majka umrla.“ Dok to govori, nervozno se igra prstima i dodaje: „Ja nisam mogla imati djece.“ Zbog polnih bolesti poput sifilisa, koje je više puta dobila u bordelu, nakon oslobođenja se tako razboljela da je skoro umrla. Da bi povećali njene šanse za preživljavanje, ljekari su joj odstranili maternicu. U kineskom gradu Janji decenijama je živjela povučenim životom. Kaže da je suprug uvijek bio dobar prema njoj. Nasmiješivši se po prvi put, dodaje: „Inače ne bih tako dugo bila izdržala s njim.“
I druge preživjele djevojke i žene pokušale su nekako započeti koliko-toliko normalan život. Nisu se usudile govoriti o tome što im se dogodilo. Iz straha da će biti izolovane i da bi mogle nanijeti sramotu svojoj porodici. Prisilna prostitucija je bila apsolutna tabu tema.
Sram još uvijek postoji
Li Ok-Seon danas ponovo živi u Južnoj Koreji. Nakon smrti supruga, godine 2000, ipak je osjetila želju da se vrati u domovinu i ispriča svoju priču. Od tada živi u blizini Seula u kući koja je namijenjena smještaju bivših prisilnih prostitutki. Ondje je po prvi put dobila psihološku pomoć. I napokon novi pasoš.
Njeni su roditelji u međuvremenu umrli, ali joj je mlađi brat još živ. On joj je pomogao da rekonstruiše svoju prošlost. A onda je kontakt zamro. Dogodilo se upravo ono čega se Li Ok-Seon i pribojavala: njen brat više nije htio imati veze s njom jer se sramio što je njegova sestra bila „žena za utjehu“.
Japan odbija da se suoči s prošlošću
Tek 1991. godine je prva bivša „žena za utjehu“ ispričala svoju priču. To je ohrabrilo više od 250 žena koje su doživjele istu sudbinu. One su od japanske vlade zatražile izvinjenje i odštetu. Od tada se pred japanskim veleposlanstvom u Seulu svake srijede sastaju žrtve, članovi njihovih porodica i aktivisti za ljudska prava. Oni nose transparente i uzvikuju parole. No do sada nisu dobili ono što traže.
Japan i dalje odbija potpuno suočavanje s tim tamnim poglavljem svoje prošlosti, kaže istoričar Stever. Japanska vlada je, doduše, 1993. naručila studiju u kojoj se priznaje postojanje „žena za utjehu“ i sramotna uloga japanske vojske. Uslijedila su i izvinjenja, ali kako Stever kaže, uvijek se radilo o pojedinačnim izvinjenjima, ali ne i o priznavanju cijele krivice.
Takođe nije bilo ni službene isplate odštete. Nekoliko stotina žena je obeštećeno iz jednog privatnog fonda u koji je novac uplatila vlada. No, odštetu nisu dobile sve žrtve. A vjerovatno ni neće, budući da je 2007. japanski Vrhovni sud donio odluku da nemaju pravo na odštetu. I danas se još uvijek događa da, prije svega nacionalistički političari u Japanu opovrgavaju postojanje „žena za utjehu“. Ili da pogrešno predstavljaju što se dogodilo. Tako je sadašnji premijer Šinzo Abe za vrijeme svog prvog mandata u proljeće 2007. izjavio kako „nema dokaza da je na te žene vršen pritisak“. Kasnije se izvinio zbog te izjave.
Galerija
Bonus video:
