Prizor elegantne plavuše iz visokog društva koja miriše na francuski parfem dok u zatvoru sa maksimalim obezbjeđenjem uči zatvorenike da pletu zaista liči na scenu iz nekog filma. Međutim, to je ono što sam zatekao u Žuiz de Fori, gradu srednje veličine u jugoistočnoj brazilskoj pokrajini Minas Gerais.
Samo prije nekoliko godina, Rakel Gimaraeš koja sada ima 32 godine počela je sa majkom da štrika odjeću. Sa svojom trikotažom su postigli uspjeh i kako je rastao broj narudžbi, bilo im je potrebno još radnika, ali nisu mogli da ih nađu dovoljno.
Gimaraeš te kreacije u okviru svog brenda "Doazel" prodaje širom Brazila, kao i u posebnim prodavnicama u San Francisku, Njujorku i Tokiju
Prvo je zatvorskoj upravi predstavila ponudu da žene koje izdržavaju zatvorsku kaznu obuči da izrađuju njenu odjeću. Međutim, nakon razgovora sa upravnikom Andreom Andirešom, došli su do zaključka da bi bilo produktivnije raditi sa muškarcima koji su tamo zatvoreni, mada se ta ideja u početku činila pomalo bizarnom.
Tamošnji zatvorenici imaju nasilnu prošlost i pitanje je bilo da li bi muškarci, koji su na zatvor osuđeni zbog krivičnih djela kao što su oružana pljačka, šverc droge i ubistvo, mogli naučiti da pletu. Gimaraeš i Andireš su preuzeli taj rizik i ostvarili odlične rezultate.
Gimaraeš objašnjava zatvoreniku kako se plete
Danas 18 zatvorenika ručno izrađuje odjeću. Na taj način ne samo da zarađuju novac, nego im se i kazne skraćuju za po jedan dan za svaka tri dana koja provedu štrikajući. Gimaraeš te kreacije u okviru svog brenda "Doazel" prodaje širom Brazila, kao i u posebnim prodavnicama u San Francisku, Njujorku i Tokiju.
Kada sam došao u zatvor kako bih započeo svoju priču, stražari su mi prvo oduzeli mobilni telefon. U brazilskim zatvorima zabranjeno je unošenje mobilnih telefona, uprkos činjenici da svako zna da ih mnogi zatvorenici imaju.
Takođe su mi zabranili da fotografišem zatvor spolja bez posebnog odobrenja upravnika. Objasnili su mi da mogu da slikam samo unutrašnjost prostorija u kojima zatvorenici pletu.
Rakel je tokom razgovora sa zatvorenicima opuštena, saosjećajna i teško je povjerovati da je iko u toj ćeliji počinio krivično djelo toliko ozbiljno da su ga smjestili u zatvor sa maksimalnim mjerama bezbjednosti
Tri do zuba naoružana čuvara i dva zatvorska advokata otpratili su me na mjesto gdje su zatvorenici pleli. Prostorija je izgledala kao ogromna zatvorska ćelija. Stražari su zatvorenicima kazali da sam došao, predstavljajući me kao novinara koji tu pravi priču o njihovom radu.
Jedan od advokata donio je formular na kojem su se svi zatvorenici potpisali, dajući mi tako dozvolu da ih fotografišem. Predstavio sam se i pitao da li bih mogao da ih slikam i niko nije imao ništa protiv.
Sa zatvorenicima sam proveo dva dana, mada je prvoga dana vrijeme skraćeno, pošto je atmosfera u zatvoru odjednom postala napeta. Meni se činilo da je počela zatvorska pobuna jer su osuđenici vikali i udarali u vrata svojih ćelija.
Stražari koji su mene čuvali kazali su mi da brzo izađem jer mi u tom momentu nisu mogli garantovati bezbjednost. Pokupio sam opremu i otišao, ali sam na putu ka glavnoj kapiji shvatio da to neće biti pobuna o kojoj će mediji izvještavati.
Inače bih pokušao da ostanem unutra i propratim događaje. Ispostavilo se da je u pitanju samo problem koji je izazvao jedan zatvorenik koji je bio bolestan i zahtijevao je da ga vode u bolnicu. Bio sam impresioniran solidarnošću među zatvorenicima. Podrška koju su svi dali bolesnom kolegi izazvala je da čuvari na njega brzo obrate pažnju.
Drugog dana mog boravka u zatvoru, tamo je bila dizajnerka Rakel. Bilo je nevjerovatno vidjeti pored zatvorenika nju koja je izgledala kao "barbika" kako razgovara sa njima i uči ih da pletu.
Bila je opuštena, saosjećajna i teško je bilo povjerovati da je iko u toj ćeliji počinio krivično djelo toliko ozbiljno da su ga smjestili u zatvor sa maksimalnim mjerama bezbjednosti.
Završio sam priču fotografijama zatvorenika kako izlaze iz ćelije za pletenje da bi se vratili u svoje ćelije gdje će ih zaključati ili otišli u dvorište na nekoliko minuta, što oni zovu "sunčanje".
Jedan čuvar mi je prišao i šapnuo da ne stojim preblizu vratima ili rešetkama pored zatvorenika. Strahovao je da bi me mogli povući i uzeti za taoca.
Jedino o čemu sam ja mogao da razmišljam je kontrast te atmosfere sa atmosferom unutar ćelije za pletenje gdje osuđenici imaju priliku da se socijalizuju, podignu samopoštovanje i možda vrate u društvo kao nove osobe.
Prevela: Danka Vraneš-Redžić
Galerija
Bonus video:
