To je bila loša godina za loše momke. Zaista, da je neko krajem 2010. prognozirao da će u sljedećih 12 mjeseci Mubarak iz Egipta i Ben Ali iz Tunisa podnijeti ostavke i da će se suočiti sa krivičnim gonjenjem, da će Gadafi, Kim Džong Il i Osama Bin Laden biti mrtvi i da će Ratko Mladić biti u zatvoru, niko mu ne bi vjerovao.
Mnogo toga je napisano o nenasilnim revolucijima koje su pokrenuli omladinski pokreti „Moć naroda“ u Tunisu i Egiptu. Njihovo jedinstvo, planiranje i nenasilna disciplina inspirisali su još nekoliko nenasilnih pokreta, postavši tako, nakon više decenija, prvi ozbiljni izazov za diktature i natjeravši lidere u Moroku, Jordanu, pa čak i u Burmi da obećaju reforme, pokrenu pregovore sa zabranjenim opozicionim partijama i reformišu ustave. Oni su ohrabrili desetine hiljada Rusa da protekle zime širom zemlje zahtjevaju slobodne i fer izbore u najvećim protestima od pada Sovjetskog Saveza.
Godina 2011. bila je godina kada je masovna nenasilna borba dokazala svoju vrijednost kao oruđe za zbacivanje brutalnih dugogodšnjih diktatura. Ipak, pokreti aktivista nisu bili tako uspješni kada se radi o uspostavljanju i održavanju demokratskih oblika vlasti.
Krajem prošle godine, više od 90 procenata registrovanih birača u Tunisu glasali su na prvim fer izborima u gotovo 30 godina. Istog mjeseca, međutim, na ulicama Kaira dogodile su se ružne scene sektaškog nasilja i obračuna vojske sa demonstrantnima. Ovaj iznenađujući kontrast treba da nas podstakne da se zapitamo zašto se to desilo.
Korisna analogija se može naći u riječima predsjednika Džona F. Kenedija iz 1961. kada je objasnio cilj američkog svemirskog programa – „spuštanje čovjeka na Mjesec i njegov bezbjedan povratak na Zemlju“. Čini se da su neke od ovih nenasilnih refolucija bile ograničene samo na zbacivanje režima bez mnogo razmišljanja o tome šta slijedi. Drugim riječima, fokusirali su se na spuštanje čovjeka na mjesec, ne vodeći računa o njegovom povratku.
Zbacivanje režima je samo jedna komponenta uspješne demokratske revolucije. Jednako neophodno je i stvaranje nove demokratske vlasti i njena zaštita od potencijalnih prijetnji pučem.
Kako objašnjavamo krhkost ili neuspjeh nekih od nenasilnih revolucija nakon tako hrabre borbe za zbacivanje diktature? Kako se desilo da aktivisti nisu uspjeli da isplaniraju strategiju za tranziciju ka demokratskoj vlasti i sredstva da se ta promjena održi?
Političke tranzicije je teško razumjeti, naročito spolja, ali postoji nekoliko koraka za koje je jasno da su obavezni u organizaciji uspješnog nenasilnog pokreta.
1. Dajte jasnu viziju sjutrašnjice
Prvo i najvažnije, pokreti moraju da imaju viziju šta žele da postignu. Oni treba da odgovore na pitanja: „Šta će, na kraju ove borbe, biti različito i ko će od toga imati koristi?“ Postoje mnogi aspekti ovog pitanja: Kako će se vršiti kontrola izvršne vlasti? Kako će se sistem pravosuđa zaštititi od korupcije? Jasna slika ovih stvari može da posluži ne samo kao smjernica u borbi protiv ugnjetača, nego kao i koristan plan za formiranje nove demokratske vlasti.
Neke od uspješnih priča mogu biti ilustrativne. Prodemokratski reformisti u Južnoj Africi su u ranoj fazi definisali principe za buduće društvo. Afrički nacionalni kongres (ANC) je 1955. poslao desetine hiljada volontera da u ruralnim predjelima sakupe „zahtjeve za slobodu“.
Rezultat ove masovne javne kampanje bila je čuvena „Povelja sloboda“ kojom se pozivalo na okončanje vladavine aparthejda i jednakost za sve građane. Ovo je, bez sumnje, pomoglo da se uspostave jasni principi za borbu koja je rezultirala uspostavljanjem današnje južnoafričke demokratije.
Onda je tu i primjer Srbije nakon nenasilne Buldožer revolucije u oktobru 2000. i zbacivanja Slobodana Miloševića. Vodeće snage pokreta, koje su uključivale Demokratsku opoziciju Srbije (DOS), nenasilni omladinski pokret Otpor i različite grupe civilnog društva, takođe su imale jasnu „viziju sjutrašnjice“.
Oni su je definisali u manifestu iz 1998. u kome je istaknuta potreba za slobodnim i fer izborima, medijskim slobodima, slobodi govora, dobrim odnosima sa susjednim Hrvatskom i Bosnom, kao i mapa puta ka članstvu u EU. Danas, nakon suočavanja sa mnogim izazovima (među kojima je bilo i ubistvo prvog demokratskog premijera Zorana Đinđića 2003) Srbija nastavlja da slijedi ove prvobitne ciljeve.
2. Održite jedinstvo
Tri principa - jedinstvo, planiranje i nenasilna disciplina - su ključni za uspjeh u nenasilnoj borbi protiv autokratskih režima. Stratezi pokreta za građanska prava u SAD su gradili na jedinstvu aktivista bijelaca i crnaca. Kampanja Harvija Milka za prava seksualnih manjina fokusirala se na jedinstvo „gej“ i „strejt“.
U Srbiji se 2000. udružilo 18 opozicionih partija i podržalo zajedničkog predsjedničkog kandidata Vojislava Koštunicu protiv diktatora Miloševića. Jedinstvo je bila ključna komponenta uspjeha u svakom od ovih slučajeva.
Ima mnogo primjera gdje su ovakve alijanse napuštene i vraćene stare podjele, ponekad samo nakon nekoliko nedjelja ili mjeseci pošto je narod „napustio ulice“. U Ukrajini, dvoje vodećih političara Narandžanste revolucije iz 2004. (koji su mirno zbacili staro rukovodstvo sovjetskog stila), Viktor Juščenko i Julija Timošenko, sukobili su se unutar novoizabrane koalicije.
Godine 2010. i Juščenko i Timošenkova izgubili su na predsjedničkim izborima od Viktora Janukoviča, njihovog prvobitnog protivnika u Narandžastoj revoluciji. Slično tome, u Egiptu se događalo vjersko nasilje protiv koptskih hrišćana, uprkos pobjedi nad Mubarakovom 30-godišnjom vladavinom.
Lekcija koju treba naučiti je da je izgradnja pokreta zasnovana na borbi protiv zajedničkog neprijatelja znači da poražavanje tog neprijatelja eliminiše razlog postojanja pokreta i umanjuje njegov kapacitet da ponovo izgradi sistem.
3. Igra nije završena kada se loši momak porazi
Mnoge nenasilne kampanje su propale jer nijesu išle dovoljno daleko: uklanjanje „loših momaka“ kao prepreke za promjenu je samo jedan, mada značajan, korak u jednom većem procesu.
Da bi se osigurao uspjeh, javnost mora razumjeti da se borba ne završava porazom tiranina i njegovim uklanjanjem s vlasti; završava se tek kada demokratska vlada dođe na svoje mjesto i kada bude sposobna da se odbrani od puča.
Nedavna iskustva pružaju primjere onoga što se može desiti kada demokratske revlucije ne uspiju da unaprijed predvide izazove. Tokom Kedar revolucije u februaru 2005, libanska omladina se ujedinila i mobilisala različite elemente libanskog društva.
Oni su uspjeli da izbace okupatorske sirijske trupe i da izdejstvuju ostavku prosirijskih vladinih zvaničnika - sve bez ispaljenog metka. Međutim, nakon ove mirne revolucije uslijedila je politička kriza i obnovljeno je sektaško nasilje, što je na kraju dovelo do uspostavljanja vlade pod kontrolom Hezbolaha, koja je i danas na čelu države.
U februaru ove godine demokratski izabrani predsjednik Maldiva, Mohamed Našid Ani, zbačen je u, kako se čini, puču koji su organizovale vojska i policija. Takav tok događaja zaprijetio je da negira upečatljivo uspješnu tranziciju koja je počela 2008, kada je nenasilni pokret zbacio dugogodišnjeg vojnog lidera te zemlje i utro put za nove predsjedničke izbore - što je bila možda i najizrazitija promjena ka demokratiji u muslimanskom svijetu tokom protekle decenije. Slučajevi poput ovih treba da služe kao priče upozorenja za prodemokratske aktiviste.
4.Održite zamah
Vakumi u vlasti su, po samoj njihovoj prirodi, prolaznog karaktera. Mogu se pojaviti mnoge grupe koje vrebaju da popune prazninu stvorenu u revoluciji. Snažne organizacije imaju najbolje šanse da ugrabe inicijativu. U nekim slučajevima, ta institucija može biti jedan od stubova prethodnog režima (poput oružanih snaga u Burmi i Egiptu).
Zbog toga, pokreti koji žele da uspiju treba da rano počnu sa razvojem strategije koja u obzir uzima sposobnosti ovih „stubova podrške“, kao i demografiju, infrastrukturu, greografiju i odnose sa spoljnim igračima. Najvažnije je obezbjediti snagu opozicionih figura i ljudstva koji će moći da uspostave funkcionalne odnose sa članovima ovih moćnih institucija. Ovakvi kontakti su od ključnog značaja za sprečavanje budućih borbi oko vlasti između ovih grupa.
U Egiptu, uspjeh 19-dnevnog „nenasilngo blickriga“ kojim je zbačen Mubarak, povukao se pred bezvlašćem kojim je dominirao Vrhovni savjet oružanih snaga (SCAF). Pokretačke snage koje su stajale iza Mubarakovog pada prošle zime - sekularne grupe omladine - potisnute su na margine.
Čini se da ovi prvobitni aktivisti sa trga Tahrir nisu uspjeli da predvide izazove koji su predstavljale dvije najorganizovanije institucije u Egiptu: vojska i Muslimanska braća. Sve veća distanca između Mubaraka i vojske – njegovog primarnog stuba podrške – trebalo je da upozori organizatore za trga Trahrir da planiraju odbranu od prijetnje da vojska uzurpira njihovu revoluciju.
Nasuprot tome, strategija Muslimanske braće je bila prilično učinkovita. Kao i vojska, oni su smatrali da se ne mogu uspješno suprotstaviti predsjedniku Mubaraku i strpljivo su čekali da nenasilni pokret porazi režim. I egipatska vojska i islamisti su jake, disciplinovane i iskusne grupe, spremne da iskoriste svaku priliku da dođu na vlast. Opet, ova potencijalna prijetnja je poznata među stanovništvom i prodemokratski aktivisti je trebalo da to unaprijed uzmu u obzir.
I za vojsku i za Muslimansku braću, gubitak zamaha nakon zbacivanja Mubaraka omogućio je priliku da iskoriste uspjeh moći naroda
I za vojsku i za Muslimansku braću, gubitak zamaha nakon zbacivanja Mubaraka omogućio je priliku da iskoriste uspjeh moći naroda i da ga preusmjere sa njegovih originalnih ciljeva ka sopstvenim ciljevima.
Prema tome, trebalo je da aktivisti nastave sa direktnim nenasilnim akcijama kako bi održali javnost mobilisanom i sposobnom da zahtjeva značajne tranzicione reforme, poput stvaranja prelazne nacionalne vlade, održavanja referenduma o novom ustavu, oslobađanja svih političkih zatvorenika, održavanja slobodnih i fer izbora i okončanja cenzure. Time što je raspustio mobilisanu javnost i napustio politički i geografski centar revolucije (Trg Tahrir), demokratski pokret je dozvolio stvaranje vakuuma koji su momentalno ispunili vojska i Muslimanska braća. Upravo to je bio momenat kada je mogla da se ostvari najveća i najtrajnija dobit.
5.Ne ulažite svu vjeru u nove elite
Jedan od razloga zašto uspješne nenasilne revolucije ponekad propadnu tokom tranzicije je naivno vjerovanje da stvarna politička promjena treba da bude u rukama elita i harizmatičnih pojedinaca. Lideri nenasilnog pokreta ponekad napuštaju scenu nakon zbacivanja diktatora i pošto se uspostavi nova vlada, samo da bi kasnije shvatili da su se prerano povukli.
Srbija je u to vrijeme imala 4.300 registrovanih buldožera i oko 6 miliona potencijalnih bagerista
Korupcija i zloupotreba novofrmirane vlasti može da ugrozi pozitivna dostignuća uspješne nenasilne revolucije. Skoro deset godina nakon gruzijske Ružičaste revolucije 2003, koja je donijela do tada neviđene reforme u malu bivšu sovjetsku državu, predsjednika Mihaila Sakašvilija optužuju da je pribjegao autoritarnim metodama.
Demokratski pokreti treba od prvog dana da drže novoizabrane vlade pod pritiskom javnosti i pozivima na odgovornost. Slučaj Srbije je opet poučan. Samo nekoliko nedjelja nakon poraza Miloševića, pojavile su se stotine bilborda na ulicama Beograda sa slikama buldozera (simbola revolucije) i porukom „Pazite šta radite – gledamo vas".
Srbija je u to vrijeme imala 4.300 registrovanih buldožera i oko 6 miliona potencijalnih bagerista. Dakle, poruka koja je bila upućena novoizabranoj vladi bila je jasna: „Ne zaboravite da vlada treba da odgovara narodu“. Na kraju krajeva, apsolutna vlast, apsolutno korumpira. Čak iako nenasilna revolucija dovede demokratsku vlast, civilno društvo mora da ostane oprezno i da kontroliše svaku buduću vlast. Tada će doći demokratija.
Događaji iz 2011. pokazali su da nenasilna borba može da bude efektno oruđe za smjenu autokrata
Događaji iz 2011. pokazali su da nenasilna borba može da bude efektno oruđe za smjenu autokrata. Osnovne tehnike takve borbe – prije svega ključni princip jedinstva, planiranja i nenasilne discipline – sada su poznati demokratskim aktivistima širom svijeta.
Isti strateški pristup sada treba da se primjeni na problem tranzicije. Čim aktivisti uspiju da pobjede diktatora, nađu se suočeni sa stalnom nestabilnošću, vjerskim konfliktima, vojnim pučevima ili političkom korupcijom. Ipak, iskustvo nam pokazuje da ovi problemi mogu da se predvide ili da im se uspješno suprotstavi ukoliko se njima pozabavi na početku procesa planiranja.
Sprečavanje kontrarevolucionarnih pučeva, uspostavljanje demokratske vlasti kroz slobodne i fer izbore i izgradnja trajnih demokratskih institucija su sve djelovi dugotrajnog procesa – procesa koji je definitivno manje „seksi“ od suprotstavljanja nepopularnom diktatoru. Ipak, uspješni pokreti moraju da imaju strpljenja, usredsređenosti i hrabrosti da nastave da izgradnju novih društava i pošto se svjetla i kamere ugase.
Prevela Danka Vraneš Redžić
Galerija
Bonus video:
