Prije 30 godina u proljeće 1989. godine, dok je najmnogoljudnija zemlja na svijetu hodala po samoj ivici slobode, kasno u noć u mom stanu u Pekingu primio sam telefonski poziv: kineska armija napada sopstvenu prijestonicu.
Studenti i radnici su bili postavili barikade na putevima kako bi blokirali vojsku, a ja sam sjeo na biciklo i užurbano krenuo prema pucnjavi. Došao sam do Trga Tjenanmen malo prije vojske, a onda sam gledao kako su vojnici iz automatskog oružja pucali na okupljene među kojima sam bio i ja.
Tada sam bio šef dopisništva „Tajmsa“ u Pekingu, i te večeri sam trčao okolo sa stisnutom bilježnicom u ruci umrljanom znojem i strahom, kako bi zabilježio užase koji su i dan danas urezani u mom sjećanju. Nikada ne možete zaboraviti prizore mladih ljudi, među kojima su najbolji i najpametniji, punih strasti i idealizma kako stoje ispred mitraljeza, a u sljedećem trenutku njihovo krvavo i beživotno tijelo pada na zemlju.
Do te večeri, milioni Kineza su sedam nedjelja slobodno marširali u stotinama gradova širom zemlje, odbacujući korupciju i tražeći veću demokratiju. Skulptori su napravili veliku statuu „Boginje demokratije“, kinesku verziju Kipa slobode. Nada se osjećala u vazduhu.
Tada su došli vojnici i zapucali ne samo na okupljene, već i na porodice koje su sa užasavanjem gledale sa terasa. Vojnici su pucali na kola hitne pomoći koja su spasavala ranjene. Zima je zahvatila Kinu, a u političkom smislu nikada je nije ni napustila.
Nesporno je da je Kina procvjetala u ekonomskom smislu, a čak su i kritičari poput mene svjesni da je životni vijek danas duži u Pekingu (82 godine) nego u Vašingtonu (77). Deset odsto 15-godišnjaka koji odrastaju u najtežim uslovima postižu bolje rezultate u matematici nego deset odsto naprivilegovanijih njihovih vršnjaka u Sjedinjenim Državama.
Kina nije poput starog Sovjetskog Saveza, mada su obje zemlje vršile represiju nad svojim narodom. Kina zapravo spasava živote, svake nedjelje izgradi po jedan univerzitet i više je ljudi uzdigla iz siromaštva nego bilo koja druga zemlja u ljudskoj istoriji - međutim, kako je rekao jedan demonstrant 1989, krajnje je ljudski tražiti ne samo rižu, nego i prava.
Kad razmišljam o masakru u Pekingu, ne sjećam se samo divljaštva vlade već takođe i do tada neviđene hrabrosti najponiznijih građana. Nikada neću zaboraviti vozače rikši, jer kada god je nastupilo zatišje u pucnjavi, oni bi krenuli prema vojnicima da pokupe ranjene i da ih odvedu u najbližu bolnicu.
Naročito mi se u sjećanje urezao jedan krupniji vozač rikše. On je prevozio nekoliko krvavih ljudi i užurbano je okretao pedale.
Ugledao me je i skrenuo prema meni kako bih mogao da vidim brutalnost njegove vlade. Dok je prolazio, uzviknuo je: „Reci svijetu“! Suze su mu tekle niz obraze.
On je vjerovatno bio malo obrazovan čovjek sa sela, i možda nije umio ni da definiše demokratiju - ali je rizikovao svoj život za nju.
Te iste večeri, dalje na istoku, jedan sredovječni čovjek koji je radio kao vozač autobusa upotrijebio je autobus kako bi blokirao put i spriječio pun kamion vojnika da napadnu studente koji su protestovali. Jedan vojni oficir je izvukao oružje i uperio ga u glavu vozača i rekao mu: „Pomjeri autobus“!
Vozač je uzeo ključeve vozila i bacio ih što je dalje mogao u grmlje pored puta.
Kineska propaganda je izbrisala demokratski pokret i masakr iz istorije, tako da mnogi mladi Kinezi uopšte i ne znaju da je Komunistička partija masakrirala sopstveni narod.
Trideset godina je prošlo od te krvave noći. Peking je popunio rupe nastale od metaka duž Avenije vječnog mira i popravio štetu koju su tenkovi napravili na Trgu Tjenanmen. Kineska propaganda je izbrisala demokratski pokret i masakr iz istorije, tako da mnogi mladi Kinezi uopšte i ne znaju da je Komunistička partija masakrirala sopstveni narod.
Predsjednik Si Đinping se možda osjeća samouvjereno. Autoritarizam cvjeta širom svijeta. Američki predsjednik brani ruskog autokratu, saudijskog princa, filipinskog vladara koji sprovodi prljavi rat, mađarskog autoritarnog lidera i ostale.
Međutim, mi koji smo svjedočili „pekinškom proljeću“ uvjereni smo da će se vremenom, nepredvidivo, plima slobode ponovo pokrenuti. Paradoksalno je što je Komunistička partija pomogla da se posije sjeme njenog eventualnog raspada njegujući uspon obrazovane srednje klase koju je teže prevariti, zastrašiti i podmititi kako bi se potčinila.
Si možda misli da je trijumfovao sahranivši istoriju, stežući stisak u Hong Kongu, potiskujući religiju, gušeći internet, zatvarajući advokate i novinare i brišući istinu o onome što sam ja vidio prije tri decenije, međutim Kinezi često citiraju ono što je pisac Lu Sun kazao nakon jednog ranijeg masakra: „Laži napisane mastilom ne mogu da sakriju činjenice ispisane krvlju“.
Vjerujem da ćemo jednog dana svjedočiti dolasku slobode u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta. Ja zamišljam spomenik podignut na Tjenanmenu herojima iz 1989. godine, možda u obliku uplakanog vozača rikše sa ranjenim studentom.
„Ispravna odluka koja je donijela stabilnost države”
Kineski ministar odbrane Vei Feng kazao je juče da je krvavi napad na demonstrante okupljene na Trgu Tjenanmen bio „ispravna“ odluka, navodeći „stabilnost“ države od tada.
Odgovarajući na pitanje tokom Šangri la dijaloga u Singapuru poslije žestokog govora o Kini i međunarodnoj bezbjednosnoj saradnji, on je kazao da su protesti bili političko „previranje“.
Ovo je rijetka prilika da neko od kineskih vladinih zvaničnika prizna događaje od 4. juna 1989. budući da je to žestoko cenzurisano u Kini.
„Svi brinu o Tjenanmenu poslije 30 godina“, kazao je Vei juče. „Tokom tih 30 godina, Kina je pod Komunističkom partijom prošla mnoge promjene - da li mislite da vlada griješi u ophođenju prema četvrtom junu? Taj incident je zaključen. Vlada je odlučno zaustavila previranje“.
On je dodao da je razvoj Kine od 1989. godine pokazao da su akcije vlade bile opravdane. Protesti na Tjenanmenu su bili „političko previranje koje je centralna vlada morala da suzbije, što je bila ispravna politika“, kazao je on. „Zbog toga, Kina uživa u stabilnosti, a ako posjetite Kinu možete razumjeti taj dio istorije“.
Grupe za zaštitu ljudskih prava i očevici su kazali da je na stotine ili čak hiljade ljudi ubijeno na Tjenanmenu 1989. Kina nikada nije objavila tačan broj žrtava.
Povodom masakra, Komunistička partija Kine i vlada u Pekingu neće održati nikakve zvanične komemoracije.
Tekst je preuzet iz „Njujork tajmsa“ Prevela i priredila: Nada Bogetić
Bonus video:
