Živimo u doba tjeskobe. To je doba ljutnje, strepnje, straha, zbunjenosti, podjele, polarizacije i sve većeg nepovjerenja i prezira prema institucijama. Zahvaljujući širenju digitalnih tehnologija, mi smo i gledaoci i gladijatori. Možemo da mijenjamo uloge u tren oka, jureći naprijed-nazad između sjedišta za publiku i suve, prašnjave arene.
Platforme društvenih meža su postale Koloseum dvadeset prvog vijeka. U tim digitalnim arenama - malim i velikim, lokalnim i međunarodnim - nova borba se odvija skoro svaki dan, i iako se takmičari često mijenjaju, jezik gnušanja i nepovjerenja ostaje konstantan. Međutim, dok su brutalni i krvavi spektakli zabavljali stare Rimljane, predstave koje mi moderni gledamo samo nas još više ljute.
Bitna je etimologija riječi. Anger (ljutnja) potiče od staronordijskog angr, što označava nevolju, bol, tugu, agoniju, povrijeđenost. Ljutnja je direktno povezana sa onom vrstom boli koju mnogi od nas, na istoku i zapadu, sada osjećaju, iako je možda ne bismo izrazili tim terminima. U osnovi bučnih svađa i prožimajuće tišine, koja ih pokreće, jeste ta jednostavna istina da patimo.
Ne tako davno, u svijetu je vladalo drugačije raspoloženje. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, optimizma je bilo u izobilju. Ali, to je bio optimizam koji se opasno graničio sa samozadovoljstvom. Istorija se, tvrdili su mnogi komentatori, može kretati samo u jednom pravcu: linearno, naprijed. Njen luk će se neizbježno saviti ka pravdi. Tada smo lako koristili izraze poput “biti na pravoj strani istorije”. Pretpostavljalo se da će sjutra biti demokratskije, inkluzivnije, ravnopravnije i međusobno povezanije nego juče.
Najveći optimisti tih dana bili su tehnovizionari. Njihov polet nije poznavao granice. Kad god su napuštali Silikonsku dolinu i učestvovali na međunarodnim konferencijama ili kulturnim i književnim festivalima, samouvjereno su nas ubjeđivali da su informacije postale čisto zlato. Bilo je to sve što nam je trebalo da izgradimo bolju budućnost. Očekivalo se da će sa sve više informacija, ljudi sigurno praviti ispravne političke izbore. Da će brzo širenje informacija srušiti diktature i donijeti prijeko potrebne društvene promjene.
Rast digitalnih platformi bi donio demokratske ideale do najudaljenijih krajeva svijeta. Čak i one zemlje koje su zaostajale u demokratizaciji prije ili kasnije bi morale da se pridruže “civilizovanom svijetu”. Na početku Arapskog proljeća, ovo raspoloženje je bilo toliko rasprostranjeno da su mnogi uzeli zdravo za gotovo da Fejsbuk ima pozitivan uticaj na svijet. Stručnjaci su pozdravili postizbornu pobunu u Iranu 2009. godine kao “Tviter revoluciju”.
Otprilike u isto vrijeme, jedan mladi egipatski par nazvao je svoju novorođenu ćerku Fejsbuk. Nekoliko mjeseci kasnije, jedna porodica u Izraelu dala je svom trećem djetetu ime Lajk. Često razmišljam o toj djeci, Fejsbuku u Egiptu i Lajku u Izraelu. Kakav smo im svijet dali?
Buka i bijes
Širenje informacija, naravno, nije ni garantovalo ni proizvelo demokratiju. Danas živimo u svijetu u kome ima previše informacija (a kamoli slučajnih dezinformacija i zlonamjernih, sistemskih dezinformacija), ali vrlo malo znanja i još manje mudrosti. To su potpuno različite stvari, a fokusirajući se isključivo na informacije, zanemarili smo znanje i napustili mudrost.
Informacije se odnose na brzinu, nepovezane isječke podataka, brojeva. Kada smo bombardovani s toliko informacija, ne obrađujemo ono što čitamo ili čujemo. Stalno preopterećenje informacijama daje nam iluziju da imamo znanje o bilo čemu i skoro svemu.
Malo po malo, zaboravili smo kako da kažemo: “Ne znam”. Ako nam neki problem nije poznat, lako možemo da ga izguglamo i u narednih pet do deset minuta ćemo se snaći da kažemo nešto o tome. A ako odvojimo još nekoliko minuta, možemo čak i ubijediti sebe da smo stručnjaci - iako ti isječci informacija ne predstavljaju znanje.
Kako možemo smanjiti količinu informacija kojima se svakodnevno bavimo, a povećati svoje znanje i na kraju svoju mudrost? Za znanje je potrebno da usporimo i da se čuvamo dogmi, ne samo sopstvenih. Moramo da ustanemo i napustimo sjedišta za publiku i suve, prašnjave arene. Za znanje su potrebne knjige, čitanje različitih disciplina, sporo novinarstvo, temeljne analize, brižljivi razgovori, izbjegavanje ishitrenih osuda. A mudrost od nas zahtijeva da sjedinimo um i srce. Za mudrost nam je potrebna ne samo čisto racionalna analiza, već i emocionalna inteligencija, empatija, osjećaj poniznosti i saosjećanja.
Potrebno je da čujemo priče jedni drugih i obratimo pažnju na tišine.
Korijeni mudrosti
Na početku pandemije, kada je Londoncima bilo dozvoljeno da izlaze u šetnju po javnim parkovima, počela sam da primjećujem znakove postavljene ponegdje. “Kada se sve ovo završi, na koji način želite da se svijet promijeni?” pitali su. Prolaznici su ispod pitanja pisali odgovore. Neko je napisao: “Kada se sve ovo završi, želim da živim u svijetu u kome se mogu čuti”.
Tužna je ironija da se u doba kada bi svi trebalo da imamo glas zahvaljujući digitalnim platformama i neizbježnom, nezaustavljivom širenju liberalne demokratije, dogodilo gotovo suprotno. Milioni ljudi širom svijeta osjećaju da se njihov glas ne čuje. U toj zaglušujućoj kakofoniji, znaju da se ne čuju.
Naš svakodnevni život je prepun negativnih emocija koje ne znamo kako da obradimo ili gdje da ih usmjerimo. Ali, ne volimo da pričamo o tome, svakako ne u Ujedinjenom Kraljevstvu, mojoj usvojenoj zemlji, gdje se izražavanje emocija smatra znakom slabosti. I svakako ne u mojoj domovini, Turskoj, gdje mnogi jednostavno pretpostavljaju da su žene emotivna bića, dok su muškarci racionalniji (što je, naravno, čista glupost).
Ljudska bića svih uzrasta i polova su emotivna stvorenja. Kada se povezujemo jedni sa drugima, to radimo kroz priče i emocije. Ono u šta vjerujemo ili za šta se borimo zavisi od priča i emocija. A ono što pamtimo i ponesemo sa sobom čak i kada su nam iščupani korijeni, pamtimo kroz priče i emocije.
Ako postoji jedna stvar koja je daleko destruktivnija od bilo koje emocije, to je nedostatak svih emocija - obamrlost, ravnodušnost, letargija duha
Uvijek sam svaku emociju smatrala izvorom sirove energije, poput minerala koji se može preraditi u različite forme, metala koji se može izlivati u različite oblike. Umjesto da pokušavamo da potisnemo emocije, čini se da je zdravije, a možda i malo mudrije, prepoznati njihovo postojanje, otvoreno razgovarati o njima i stvoriti inkluzivne prostore u kojima možemo razumjeti i istražiti kako je naše mentalno zdravlje narušeno.
U redu je ne biti u redu u doba kao što je naše. U redu je osjećati se zabrinuto ili nezadovoljno pred svim onim što se dešava. Ključno pitanje nije da li smo ljuti ili uznemireni, uplašeni ili frustrirani, već šta ćemo da uradimo sa tim osjećanjima. Da li možemo da pretvorimo sirove emocije u nešto pozitivno i konstruktivno, kako za sebe kao pojedince, tako i za naše zajednice i društva?
Na kraju krajeva, ako postoji jedna stvar koja je daleko destruktivnija od bilo koje emocije, to je nedostatak svih emocija - obamrlost, ravnodušnost, letargija duha. Trenutak kada postanemo toliko neosjetljivi na poplavu informacija da jedva registrujemo šta se dešava u drugom dijelu svijeta, ili u susjedstvu, jeste trenutak kada smo potpuno odvojeni i nepovezani. A to je daleko opasniji nivo. Nalazimo se na raskrsnici. Odluke koje donosimo danas imaće dugotrajne posljedice po planetu, po naša društva i po naše individualno i kolektivno mentalno zdravlje. Ovo bi moglo biti doba tjeskobe, ali nas od doba apatije dijeli samo kratak i sudbonosan korak. Moramo se potruditi da ga ne napravimo.
Tečna vremena
Prije mnogo godina, kada sam živjela i pisala romane u Istanbulu, intervjuisala me je jedna američka intelektualka koja je u gradu istraživala “žene pisce na Bliskom istoku”. Lijepo smo razgovarale, a usput mi je uz blagi, ljubazan osmijeh rekla da je razumljivo da sam feministkinja: ja sam Turkinja i bila sam u Turskoj. Iz načina na koji je govorila bilo je jasno da ne vidi razlog zašto bi ona trebalo da bude feministkinja: ona je iz Amerike, zemlje u kojoj su ženska prava već ostvarena i gdje je demokratija bila čvrsta, stabilna i sigurna.
Ipak, od 2016. ovaj dualistički pogled na svijet postao je nekoherentan. Nakon breksita, izbora Donalda Trampa, uspona populističkog nacionalizma širom Evrope i dalje, erozije liberalne demokratije i pojave “neliberalnih demokratija” koje koketiraju sa autoritarizmom, u ovaj duboko ukorijenjeni dualitet nisu više sigurni ni njegovi najvjerniji zagovornici.
Pred nama su ogromni globalni izazovi, od kojih se nijedan ne može riješiti retorikom nacionalizma, izolacionizma, tribalizma ili grupnog narcizma
Sada znamo da ne postoji nešto poput “čvrste” zemlje. Svi mi živimo u tečnim vremenima, da upotrijebim termin koji je skovao pokojni sociolog i politički mislilac Zigmunt Bauman. Istorija ne mora nužno da napreduje linearno. Ako su ovo tečna vremena, čini se da se struja ubrzala sa pandemijom, klimatskom krizom i širenjem i produbljivanjem nejednakosti - društvenih, digitalnih, rasnih, rodnih, klasnih.
Ovo je trenutak kada nam je potrebno globalno sestrinstvo, globalna solidarnost. Feminizam nam je potreban svuda, kao što svuda treba da brinemo o ljudskim pravima i slobodi govora i pravima manjina. Bilo da smo zubari, studenti, inženjeri ili pjesnici, šta god da radimo i gdje god da živimo, nemamo luksuz apatije.
Od mogućnosti još jedne pandemije do ekološke katastrofe, od sajberterorizma do izbjegličke krize, pred nama su ogromni globalni izazovi, od kojih se nijedan ne može riješiti retorikom nacionalizma, izolacionizma, tribalizma ili grupnog narcizma.
Moramo se povezati sa prirodom i razumjeti našu odgovornost prema našoj planeti. Moramo se povezati jedni sa drugima i nastojati da postanemo angažovani, uključeni, obrazovani i mudri građani. Povezivanje je naš jedini put naprijed.
Priče nas spajaju, a neispričane priče i ukorijenjene tišine nas razdvajaju.
Oni na vlasti možda ne čuju naše glasove. Ali, mi nismo bez moći i glasa. Sposobni smo da mijenjamo svijet.
Copyright: project-syndicate.org
Autorka je turska spisateljica
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
