Dva puta nedjeljno, grupa tražilaca azila uglavnom iz Afrike, se skuplja na fudbalskom terenu u Hong Kongu i trenira za meč protiv lokalnog tima.
Tim su nazvali "All Black FC" i prvi je tog tipa u bivšoj britanskoj koloniji, a pruža rijetku priliku za izbjeglicu iz više od 10 država da se integrišu sa lokalcima.
"Dok igram fudbal, osjećam se jako uzbuđeno. Srećan sam", priča Solomon, koji nakon toga uzima loptu, dribla između čunjeva i šutira na gol.
Tim je prije godinu dana osnovao Medard Koja, fudbalski trener iz Centralnoafričke republike.
On je primijetio da njegovi prijatelji imaju problema da postanu dio društva u Hong Kongu i smatrao je da bi fudbal mogao da pomogne kao jedinstveni jezik da se ta barijera premosti.
"I ako si iz Afrike, i ako si iz Evrope, iz Azije, kada dođeš da igraš fudbal samo dođeš da uživaš, da trčiš zajedno, skačeš i padaš zajedno", priča Koja, obučen u žuti dres "All Black FC", sa sloganom "Srca lavova".
Solomon je bio službeno u Hong Kongu prije tri godine, kada ga je otac upozorio da je previše opasno da se vrati u Gambiju, u zapadnoj Africi. Solomon je odlučio da zatraži azil, i sada je jedan od 11 hiljada koji čekaju odgovor vlast.
Vlasti su međutim odobrile samo 52 od 8 hiljada zahtjeva od 2009. godine.
Oni kojima je azil odobren dobijaju 154 dolara mjesečno u kuponima za hranu i nepunih 200 dolara za stan u jednom od najskupljih svjestkih gradova.
Hong Kong ne čini puno da im olakša da se skrase u gradu, priča advokat ljudskih prava Robert Tibo.
"Hong Kong ima istoriju marginalizovanja azilanata jer ne mogu da dobiju stalno prebivalište i da se smjeste, sele i jednostavno budu dio zajednice", priča Tibo za Rojters.
Zato je atmosfera na utakmica potpuno drugačija. "Ne smeta nam ni to što rade niti njihove ličnosti. Samo pričamo o fudbalu", kaže Erik Li, lokalac kome su dva igrača "All Black FC" pomogli kada se povrijedi.
"Kad igramo fudbal smo kao porodica".
Koja kaže da tim želi da promoviše solidarnost i pruži nadu drugim azilantima koji se suočavaju sa neizvjesnom budućnosti kod kuće.
"Prije nego što smo počeli ovo da radimo, većina nije ništa radila, nije imala šta da radi. Sada osjećaju da su dio nečega, to im daje nadu.
Galerija
Bonus video:
