Završio je četiri razreda osnovne škole, zna više od 30.000 stihova u osmercu i desetercu, autor je stotinak pjesama koje čuva u glavi, čita Dostojevskog, Šolohova, Mana, Jesenjina, Njegoša, najdrža istorijska ličnost mu je čuveni sovjetski maršalGeorgij Žukov, glumio je u dvadesetak amaterskih pozorišnih predstava.
Ima 93 godine, a počeo je, kako reče, da stari tek prije tri godine, kada su pomalo počele da ga izdaju noge i oči i da ponešto zaboravlja.
Zove se Milosav Papić i za njega kažu da je najstariji guslar na Balkanu.
Žvi u selu Koravlice, 55 kilometara od Nikšića, u koje, ako vam je lična karta istekla, morate otići sa pasošem jer se prelazi granica sa Bosnom i Hercegovinom, pa ponovo ulazi u Crnu Goru.
“Ne znam šta bih bolje tražio u ovim godinama. Rođen sam 1925. i tek sam počeo starati od devedesete. Mogao sam da kosim, kopam, pješačim, a od tada počele da slabe noge, ruke, oči, ponešto se i zaboravlja. Ali, uglavnom sam dobro. Ništa me ne boli. Možda ima još starijih guslara od mene ali, eto, još mogu nastupati i zapjevati. A počeo sam da guslam kada sam imao sedam godina”.
Milosav za “Vijesti” priča da su se, kada je počinjao da gusla, pjevale pjesme o dinastijama, majci Jugovića, Kosovskom boju, o pogibiji kralja Aleksandra.
Mijenjala su se vremena, a sa njima i repertoar, a čilom starcu uvijek je smetalo pjevanje “po narudžbini”.
“Kako su se mijenjali vladari, tako su se i pjesme ‘farbale‘ i uljepšavale. Narod je čudnovat, povodljiv, a te guslarske pjesme su mnogo nerealne. Ima tu svega i svačega, a ja šund i očigledne laži nikada nijesam htio da pjevam. A ima i veljih pjesama koje će uvijek trajati i koje će ostati kao vrijednost”.
Papić kaže da su Njegoševa djela jedna od tih vječnih vrijednosti, da ih zna napamet i rado citira.
Mada su i Njegoševi stihovi doživjeli “prepravke”.
“Idem putem i pjevam, a ako mi se koji stih ne slaže - onda moram da ugradim novi”.
Najpoznatiji stanovnik sela Koravlica snimio je “Kosu Ivaković” sedamdesetih godina prošlog vijeka za “Jugoton”, nastupao je na mnogim festivalima, guslao u hotelu “Moskva” i u beogradskom Domu sindikata.
Nastup u Domu sindikata posebno pamti.
“Bilo je to prije tridesetak godina, za 9. maj, datum koji je značajniji i od Hristovog rođenja jer je tada poražen fašizam. Pjevao sam moju pjesmu. ‘Smrt fašizmu dični Beograde, ponositi slobodarski grade, prestonico bratskih naroda, živjela nam junačka sloboda…’. Svi su aplaudirali i vraćali me dva-tri puta na bis”.
A za 9. maj je nekoliko puta Sovjetskom Savezu, a kasnije Rusiji, slao telegram čestitke. I to u stihu.
Ljubav prema Rusiji je “platio” 1948. kada su ga odstranili iz partije i poslali na prinudni rad. Ali, kaže da ne žali zbog toga.
Žali jedino što su došla “neka smutna vremena”.
“Bio sam protiv ovog rata. I sinu sam rekao da ne ide. Dva puta su dolazili da ga uhapse, meni su prijetili da me treba ubiti što sam kazao – nemojte da pravimo jade, da se ubijamo, da palimo i rušimo. Uvijek sam ljude dijelio samo na dobre i loše”.
Milosav je 1941. godine branio zemlju od okupatora, a 1945. učestvovao u obnavljanju porušenog.
Radio je 15 godina kao putar na cesti od Deleuše do Vraćenovića i guslao.
“Nikada nijesam bio takmičarskog duha, sa guslama ništa zaradio nijesam i, evo, živ sam, zdrav. Svoje pjesme čuvam u glavi, ni jednu nijesam zapisao. Nijesam slavoljubiv. Skoro sam čitao Jesenjina. Kaže mu majka – ‘strašno mi je krivo sine što ti je slava kleta postala drugom, milije bi mi bilo da si orući njivu išao za plugom’”, kaže krepka starina, uzima gusle i tankim glasom “plete” stihove iz “pjesničkog napjeva” Branka Radičevića i Njegoša.
Sa suprugom Gospavom, ženom koju da je “lučom tražio”, bolju ne bi našao, narednog 29. novembra proslaviće 60 godina braka.
Izrodili su troje djece – dvije kćerke i sina, a imaju i šestoro unučadi i petoro praunučadi.Žao bi mu bilo da je umro, a da nije pročitao “Tihi Don”
Jedan od njegovih najdražih pisaca je Dostojevski, jer je najdalje “ušao u ljudsku dušu”. Milosav kaže da je pročitao sve ruske klasike i da nastavlja da čita.
“Imam kamp-kućicu koja je moja pokretna biblioteka i tamo se odmaram. Ove godine sam više od 50 knjiga pročitao. Žao bi mi bilo da sam umro, a da nijesam pročitao Šolohovljev ‘Tihi Don’. Odlična knjiga. Nedavno sam čitao i Bulgakova, kao i ‘Smrt u Veneciji’ od Tomasa Mana”.
Dobio je poziv i za glumačku školu, ali je odbio. Majka, Koravlice i sloboda, bili su važniji od svega.
“Bio sam vrsni glumac. Imao sam preko 20 glavnih uloga. Glumio sam i u ‘Balkanskoj carici’, a za Cankarevog slugu Jerneja dobio sam prvu nagradu na smotri kulturno-umjetničkih društava Grahova, Vilusa, Petrovića, Velimlja i Vraćenovića. Odmah su me pozvali u glumačku školu na Cetinju. Nijesam htio. Volio sam slobodu, život, ljubav”.
“Bogataši će se ugušiti u baruštini potrošačkog društva”
Papić ističe da nikada nije pristao da pjeva o Titu, ali ne može da izabere najdražeg vladara od onih koji su bili na čelu država u kojima je živio, jer mu nijedan nije bio po volji.
“Ovdje su samo čobani koji okreću stada, a gazde, koje drže novac i trguju s nama, su napolju. Ovo je lakrdija jedna. Sa jednih prsi - dvije crkve, dvije akademije, bogaćenje bez truda, siromašenje od ljute nevolje, neupućenosti. Ovi bogataši će se ugušiti u baruštini potrošačkog društva jer su se pregojili, dave se jer ne znaju šta da rade, a trebalo bi da driješe kesu i da uspostave zakon. U jednoj pjesmi sam napisao ‘vlast i novac mnogom obraz uze, teške li su sirotinjske suze’”, poručuje starina i ističe da je uvijek smatrao da nikada ne treba ići “za čaktarom, već za fenjerom”.Prađed Šćepan pomjerio granicu pozivom na dvoboj
Milosav priča da je Koravlica, zahvaljujući njegovom prađedu, u “zadnji čas“ ušla u sastav Crne Gore.
“Kada je Koravlica pripala Austro-Ugarskoj, moj prađed Šćepan Papić nije htio da prizna novu granicu. Otišao je U Bileću... i kazao generalu Grgociju da traži da njegovo selo pripadne knjaževini. Pozvao ga je na dvoboj, uz dogovor da ko pobijedi - pomjeri granicu. Nije Grgocije bio lud, vidio je da je Šćepan ‘lak’ na sablju... Posla depešu u Beč, reče za dvoboj i ovi poručiše da Koravlicu ‘iskruže’, pa ona nakon Berlinskog kongresa osta crnogorska. Tako smo ostali u ‘džepu’ i bez obzira na sve, valjalo nam je to kroz istoriju“.
Bonus video:
