Nema kraja priči o Sokolu, Sokolskim kršima i brdskim predjelima na zapadu Zetske ravnice. Polagano stvaramo sliku o gornjezetskom zaleđu u Stefaničinom dobu, kada je do sazdanja Cetinja trebalo da prođe još tri decenije i kada je političko središte bilo bliže ravnici, na njenim rubnim djelovima. Pripovijest nas je dovela do “nemogućih” pobjeda Stefanice Crnojevića nad višestruko brojnijim vojskama despota Đurđa Brankovića tokom 1452. i 1453. Ti zaboravljeni događaji porodili su mnoštvo pitanja. Kako je gospodar Gornje Zete uopšte opstao pred tolikom silom? Sa kojim je to snagama Stefanica uspio da potuče despota čak tri puta?Šta je problematično Ivan Božić tvrdi da je Stefanica u ljeto 1452. pobijedio despotovog vojvodu Altomana zahvaljujući značajnoj mletačkoj pomoći („Istorija Crne Gore 2, 227). Ali, to je proizvoljno tumačenje. Jer, Božić izvlači zaključak na osnovu jednog kurtoaznog detalja u Stefaničinom pismu mletačkom duždu. Doduše, Stefanica u tom dokumentu iz 1460. zbilja kaže kako “pobjedu ostvarismo uz vašu pomoć”. Ali je s obzirom na cilj obraćanja (novac) jasno da je u diplomatskom duhu, preuveličavao mletačke zasluge.Vjerodostojnost Međutim, u istom izvještaju nalazimo mnogo pouzdaniji i uvjerljiviji podatak. Stefanica saopštava duždu kako je sa svojim sinovima proveo svu zimu 1459/1460. na straži, čuvajući gornjozetske klance (Stefanica kaže “vaše klance”), pa ga moli za podršku u vidu mletačkih posada od po 30 ljudi koje bi čuvale Žabljak i Sokol. Da bi zvučao ubjedljivije, osvrće se na dotadašnju mletačku pomoć i kaže kako su mu samo jednom iz Kotora poslali 300 ljudi koji su ga ubrzo napustili zbog gladi i velike zime ne precizirajući kada je to bilo i gdje su boravili. Dakle, rečenica na koju se Božić oslanja je vrlo neodređena i teško se može dovesti u vezu sa bitkom iz sredine 1452. u kojoj je Stefanica potukao Altomana. Iz nje se još manje može zaključiti da su mletačke snage bile ključan faktor u tom boju.Nepravda Stoga i dalje ostaje pitanje kako je Stefanica uspio da tokom 1452. i 1453. tri puta potuče višestruko brojnije vojske despota Đurđa Brankovića? I to upravo u momentu kada se nad Evropom nadvijala sjena velikog otomanskog trijumfa. Jer, prve dvije bitke (početkom ljeta i u septembru 1452.) dogodile su se nepunu godinu pred veliku tursku opsadu Carigrada (1453), dok je treća uslijedila odmah nakon njegovog pada!?
Ulaz u Žabljak Crnojevića
Nije zgoreg da pomenemo da su u toj opsadi vizantijske prijestonice učestvovali i rudari iz Novog Brda koje je Đurađ Branković poslao sultanu, budući da je bio njegov vazal. Dakle, istorijski je kuriozitet da Stefanica 1452-1453. ne samo što nije nestao sa istorijske scene, već je uspio da ovlada najvećim dijelom Zetske ravnice i učvrsti svoju vlast. Ne treba biti naročito umno obdaren, pa shvatiti da se radi o jednom od najvećih zetskih (crnogorskih) stratega i voskovođa, čija je veličina potpuno gurnuta u sjenu.Veličina Sve ovo u prvi plan izbacuje pitanje o Stefaničinim vojnim mogućnostima 1452-1453. Sa kolikim je snagama raspolagao u tim kritičnim godinama? Ivan Božić piše da je na području Gornje Zete, bez Crmnice, na isteku crnojevićkog doba bilo oko 2800 kuća, pa kaže „da se ne može nikako vjerovati da ih je u vrijeme Stefanice Crnojevića bilo više, ali da ih vjerovatno nije bilo ni mnogo manje jer su se glavni talasi doseljenika iz udaljenih krajeva već bili zaustavili“ (Istorija Crne Gore 2, 281). „U tom bi slučaju ... teritorije same Crne Gore u užem smislu riječi (krajevi oko Lovćena i Cetinja), Rijeke Crnojevića, Pješivaca, Župe, Bjelopavlića, Malonšića, Kuča, Hota, Pipera i Klimenata imale oko 3500 kuća ili oko 27.000 do 30.000 stanovnika", kaže Božić (isto). Situacija oko 1450. godine se nije mnogo razlikovala od one koju nalazimo na isteku crnojevićkog doba, kada su nastajali turski popisni defteri. Prema Dragoju Živkoviću, Stefaničina država je 1455. godine imala oko 30.000 stanovnika. Ta situacija je u smislu vojnih mogućnosti vjerovatno bila slična onoj iz 1474. kada se Ivan Crnojević kod Skadra pojavio sa vojskom od osam hiljada ljudi (izvještaj Domenika Malipijera, “Sazdanje Cetinja”, 1984).Realno stanje Ali, ove procjene imaju malo veze sa našom pričom. Jer, Stefanica Crnojević je do septembra 1452. godine kontrolisao mnogo manju teritoriju. Većina “katuna” i “družina” koji se pominju u njegovom ugovoru s Mlecima iz 1455. su se tri godine ranije još nalazili pod vlašću despota Đurđa Brankovića dovoljno je pomenuti Malonšiće, Lužane, Tuze, Mataguže i Hote. Štaviše, neki od ovih kasnijih Stefaničinih podanika čiji su se glavari 1455. okupili na Vranjini, aktivno su učestvovali u Altomanovoj kaznenoj ekspediciji (1452), kada su opustošena Stefaničina sela.
Pogled na Grbavce i Divan-grad na kamenom brijegu
Dakle, brojka od 51 “katuna” i “družine” sa vranjinskog ugovora ne odražava stanje iz sredine 1452. godine. Stefanica je u trenutku Altomanovog pohoda bio u mnogo nepovoljnijem položaju. Brojnost njegove vojske tada nije bila ni blizu cifri od 8000 vojnika s kojima se Ivanbeg 1474. pojavio pod Skadrom.Mogućnost Moramo se osvrnuti na još jedan važan događaj. Nekoliko mjeseci prije Altomanovog udara, Stefanica je (u drugoj polovini 1451) krenuo u obračun s rođenom braćom Đurašinom i Kojčinom. Izgleda da im je tada preoteo posjede. O tome govore detalji iz pregovora koje je Stefaničin poslanik i carinik Radoslav sredinom 1451. vodio u Kotoru. Mleci su mu saopštili da će Stefanici priznati vlast nad posjedima “koje je oteo braći i koje će ubuduće oteti”. Ali, potpuno je nepoznato kako se okončao taj sukob. Stvari postaju još zagonetnije kad se podsjetimo da su uz Kojčina i Đurašina bili i šestorica odraslih i vojno sposobnih sinova, koji su sigurno pretendovali na posjede i položaje. O Stefaničinoj braći i bratanićima više nema pomena u dokumentima, pa možemo samo da nagađamo da li je sve bilo okončano 1451. ili su se (što je vjerovatno) obračuni nastavili i u narednim godinama možda čak i do iza 1455?Zagonetna odsutnost Na ovo ukazuje zagonetan detalj sa samog ugovora iz 1455. Naime, upadljivo je da u opštezetskom zboru koji se okupio na Vranjini prilikom potpisivanja ugovora sa Mlecima nije bilo glavara sa podlovćenskih prostora (Katunska nahija) gdje su se najvjerovatnije nalazili posjedi Stefaničine braće i gdje je njihov uticaj bio jak. Neki su ovaj izostanak tumačili “udaljenošću”, dok su drugi, poput Ivana Božića, to objašnjavali okolnošću da su podlovćenski krajevi još ranije priznali mletačku vlast, odnosno, da je Stefanica na Vranjini okupio samo glavare iz “nesigurnih” predjela koji su donedavno bili pod despotovom vlašću. Neobično je da niko ovaj izostanak nije doveo u vezu sa sukobom među samim Crnojevićima, koliko god to bilo uvjerljivo ili neuvjerljivo. Poenta je u mogućnosti da je podjela među braćom mogla postojati i nakon 1451. dakle i u momentu Altomanovog pohoda u ljeto 1452. Ukoliko su Đurašin i Kojčin tada još kontrolisali dio gornjozetskih katuna, onda Stefanica nije mogao računati na pomoć sa te strane. Što je dodatno umanjivalo njegove snage.Strateški faktor Dilema zbog toga postaje još veća. Kako je Stefanica uopšte uspio da sa malobrojnim ljudstvom tri puta pobijedi nadmoćnije vojske?
Pogled sa crkvišta Sv. Đorđa ka Žabljaku Crnojevića
To je ona ista nedoumica koja je vezana za davnašnje zetske pobjede (Stefana Vojislava nad Grcima 1040. i 1042), kao i za kasnije crnogorske pobjede nad turskim vojskama! Ovdje se moramo osvrnuti na starog crnojevićkog i crnogorskog “saveznika” to je onaj presudni strateški faktor na koji vizantijski pisac Jovan Skilica ukazuje u svojim bilješkama, kada sa sjetom opisuje kako je Georgije Provatas 1040. godine zaglavio u zetskim “gudurama, jarugama i besputnim mjestima”. Dakle, govorimo o činiocu koji je na ovom tlu oduvijek bio ključan. Upravo su planinski i brdski bedemi omogućavali Stefanici da igra značajnu ulogu u tadašnjim vojno-političkim nadgornjavanjima. Poenta je, da je sa svojih teritorija imao lak pristup svim mjestima na primorju kao i prema Zetskoj ravnici dok su gospodari primorja i ravnice jedino mogli da sa čežnjom gledaju na visoke planine i brdske lance. Neprohodnost brdsko-planinskog dijela Gornje Zete je vazda bila nerješiva enigma za osvajače. U prvom trenutku izgleda kako o tome nije teško stvoriti sliku, ali to je zabluda. Iz današnje perspektive ne možemo ni da naslutimo koliku je to prepreku činilo napadačima. Jer, u tom dobu su kroz brda samo ponegdje vijugali uzani kaldrmisani putevi koji su predstavljali najveću zamku za napadače. Na njima je osvajačka vojska uvijek morala biti razvučena, zbog čega je i postajala laka meta. U slučaju zasjede nije bilo mjesta za pregrupisavanje, jer teren, naprosto, nije dozvoljavao takav manevar.Rijedak detalj Sa prirodom terena su povezani i detalji o “čuvanju klanaca”, koje nalazimo na dva mjesta u dokumentima. Tako se u kotorskom izvještaju iz jula 1452. opisuje kako je nekoliko mjeseci ranije Stefanica morao da ostavi dio svoje vojske sa sinom Đorđem radi “čuvanja klanaca” od opasnosti koja je “prijetila ozgora”. U pismu mletačkom duždu iz 1460. Stefanica pominje kako se od “Nikoljdana prošle godine” (početak decembra 1459) nije vidio sa sinovima Ivanom i Đorđem. Kaže kako su sva trojica stalno u brdima “a da niko od nas nije vidio jedan drugoga ni naše kuće samo da bismo održali straže na Vašim klancima, koji bi bili bez nadzora da se mi povučemo” (“Sazdanje Cetinja”, 1984). “Svi ljudi koji su sa mnom iz moje su zemlje”, nastavlja Stefanica. “Malo smo imali pomoći od vašeg kotorskog rektora ... a moji ljudi s kojima sam ostao ne mogu sami da se pomognu, jer su cijelo vrijeme na straži, i ja sa svojim sinovima sam u škripcu”.
Crkva Sv. ilije i Lješanska nahija s vrha Velje gore
Možemo pretpostaviti da je ovaj opis dužine boravka “u klancima” donekle bio pretjeran da bi proizveo što jači utisak i naveo dužda da odriješi kesu. Stefanica i njegovi sinovi su i prije i kasnije bili na istom poslu “u klancima”. Očito su često morali da drže straže nad važnim drumskim prolazima usred krša i to u isto vrijeme na različitim stranama.
(Kraj)
Galerija
Bonus video:
