Šesdesetih godina prošlog vijeka Ferruccio Lamborghini uspješno je proizvodio traktore. Kako bi ublažio svoju glad za brzinom i adrenalinom kupio je sebi Ferrarija, koji je tada bio nedodirljiv na vrhu auto- sporta. Dok su se svi oduševljavali Ferrarijima, Ferruccio je bio pun kritika u vezi svog novog vozila, pa je pun razočarenja odlučio da ode kod Enca i u lice mu saopšti svoje mišljenje o njegovim automobilima.
Ovaj, nimalo prijatni susret dvojice konstruktora završio se sa Encovom preporukom kolegi da se vrati svojim traktorima i da mu ne pametuje o sportskim automobilima. U inat Ferrariju, Ferruccio je odlučio da počne proizvoditi sportska kola sa samo jednom namjerom, biti bolji od Ferrarija. Već sa prvim modelom (350 GT) Lamborghini je pokazao da cilja na sam vrh auto- industrije.
Za dizajn zaslužan bivši dizajner noćnih klubova
Ferruccijeva želja bila je da drugi model bude nešto ekstra, nešto drukčije od svega do tad viđenog. Tada je šasija sa centralno smještenim motorom (iza vozača) bila rijetkost, a on je htio baš to. Inspiracija je bila konstrukcija Forda GT40, koji je tih godina počeo svoj pohod na Le Mans. Šasiju je razvio genijalac (baš zbog tog projekta) Giampaulo Dallara.
Gazda je za promociju novog modela, te 1966. godine, odabrao Salon automobila u Ženevi, tako da je na kraju za rješenje dizajna ostalo samo tri mjeseca. Taj zahtjevni zadatak dodijeljen je Nucciu Bertoneu, a ovaj ga je proslijedio svom glavnom dizajneru, Giorgettu Giugiaru, koji je nacrtao par skica, ali nakon svađe sa Bertoneom, ovaj daje otkaz i odlazi u Ghiju. Bertone projekt predaje Marcellu Gandiniju kome je, vjerovali ili ne, specijalnost bila uređenje noćnih klubova!
Bez obzira na sve teškoće, automobil je bio gotov i spreman za predstavljanje na vrijeme i kako je planirano. Cijelo vrijeme razvoja naziv modela je bio P400. Ferruccio je i tu htio nešto drugačije, a ne samo šifru. Pošto je rođen u znaku bika, a i volio je bikove, odlučio se za ime Miura, po slavnom španskom toreadoru Don Eduardu Miuri. Od tada do danas svi Lamborghiniji nose imena vezana za špansku koridu.
Remek- djelo vrhunskih performansi
I tako je u Ženevi osvanula revolucionarna Lamborghini Miura P400. Slovo P je bila skraćenica od riječi Posteriore (nazad), i označavala je, kako tada tako i danas, poziciju motora u odnosu na vozača, a broj 400 je govorio o zapremini motora u decilitrima, tačnije 3. 929 kubnih centimetara. Brutalni V12 motor sa 350 "konja" i težina koja je bila manja od jedne tone rezultirali su fenomenalnim performansama (6, 3 do "stotke" i 275 km/ h).
Dizajn je bio senzacionalan. Zbog same činjenice da je to bio prvi putnički bolid sa centralno smještenim motorom, (Ford GT40 je prvenstveno bio trkački automobil za staze) oblik je bio drukčiji od svih ostalih GT- a do tada. Osim zavodljivim oblikom karoserije, Gandini je i detaljima poput prednjih svjetala ili otvora za ventilaciju, ovaj automobil odmah uvrstio u sve knjige o automobilskom dizajnu. Jednostavno, remek- djelo.
Prodaja je počela u proljeće 1967. godine. Bogati kupci jedva su dočekali i do kraja 1968. godine proizvedeno je 474 Miura. Taj rezultat možda se nekima neće činiti kao uspjeh , ali treba uzeti u obzir da je tu bila riječ o još uvijek novom, malo poznatom proizvođaču i da je Miura bila jedan od najskupljih automobila tog vremena (74. 500 DM).
Problematična upravljivost
Bio je to prekrasan, brz, ali i nestabilan automobil. Miura se zbog lakog prednjeg kraja pri visokim brzinama ponašala kao avion u poletanju, a to je bilo sve, samo ne bezbjedno. Automobil je morao na doradu. Modifikovana verzija, P400 S, predstavljena je krajem 1968. godine. Najveća promjena je stigla u obliku nove zadnje osovine. Modifikacije su donijele i veću težinu, ali Miura S i pored 20 "konja" veće snage, nije mogla brže od prethodnika. Po pričama, i ovog Lamborghinija je bilo sigurnije gledati nego voziti.
Nakon 140 proizvedenih Miura S, 1971. godine stiže još jedna dorađena Miura, P400 SV. Pošto je Dallara krajem 60- ih prešao u De Tomaso, za modifikaciju Miure (S, SV) bio je zadužen njegov bivši šegrt, Stanzini. Kod Miure SV, motor je pojačan na 385 KS, promijenjena je i prednja osovina, samoventilirajuće disk- kočnice su dobile sigurniji sistem podmazivanja, tamo gdje je Miura S imala lažnu kožu, Miura SV je dobila pravu, a i volan više nije bio drveni već kožni. Jedino što se moglo doplatiti bili su klima i radio. Sa ovom posljednjom modifikacijom napokon su stigle i sigurnije vozne karakteristike, pa mnogi smatraju da je tek u SV varijanti Miura postala kompletan sportski automobil.
Čekajući na novu Miuru
Proizvodnja je službeno prestala krajem 1972. godine, ali je napravljen još po neki primjerak do 1974 (ukupno 150 Miura SV).
Iako su mnogi priželjkivali da se Bertoneova studija iz 1968. godine, Miura Roadster počne serijski proizvoditi, zbog nedostatka novca u Lamborghiniju do toga nikada nije došlo. Danas postoje samo rijetki primjerci ovog automobila, koji imaju visoku kolekcionarsku vrijednost.
Walter Da Silva, dizajner koji je vratio Alfu Romeo na stare staze slave modelima 156 i 147, nakon što je postavljen za šefa Audijevog dizajnerskog centra (pod Audijevim okriljem, između ostalih, nalazi se i Lamborghini), ostvario je san brojnih zaljubljenika ove velike italijanske marke. Njegova studijska Miura jasno prati crte originala, čime je Da Silva dao svoju, modernu viziju ovog bezvremenskog ljepotana.
Na žalost, nova Miura nikada nije doživjela serijsku proizvednju, ali nikad ne reci nikad.
Bonus video:
