Paljenje automobila, prijetnje, psovanja, pljuvanje, mučki udarci, napadi na službenike dok su na poslu ili ispred svojih kuća, ranjavanje šefa sprovodničke službe - samo su dio problema sa kojima se posljednjih godina suočavaju zaposleni u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS).
Paljenje automobila službenika Darka Jovanovića posljednji je u nizu napada.
I dok policija tvrdi da čini sve kako bi otkrila ko je prije nekoliko dana, u cik zore, došao do Jovanovićeve kuće u Martinićima i zapalio automobil njegovog rođaka, iz Sindikalne organizacije UIKS-a najavili su da će se 3. decembra sastati sa svim zainteresovanim zaposlenima, kako bi se odredili prema “ovako teškoj bezbjednosnoj situaciji”.
“Hitno je potrebno preduzeti sve mjere da se zaustavi ova spirala nasilja. Mora se pod hitno povećati broj zaposlenih, koji će biti primani prema sposobnostima, a ne pomoću moćne sprave - (partijske) članske karte, da se hitno pokrene kvalitetna obuka za sve zaposlene, da se izvrše sve neophodne izmjene zakona i akata koji određuju rad UIKS-a i konačno da se menadžment UIKS-a proizvede u UIKS-u od sposobnih kadrova, umjesto što ga već decenijama uvozimo iz drugih organa”, rekao je predsjednik Sindikata UIKS-a Predrag Spasojević.
Pokušavajući da opiše stanje u toj bezbjednosnoj ustanovi, Spasojević je pitao koja je razlika između plemenske zajednice i države, navodeći da u plemenskoj zajednici plemenski starješina održava red i da se zna “ko kosi, a ko vodu nosi”.
“U državi učite školu i starješina je školovan čovjek, kosač polaže licence, a nosač vode je nekvalifikovan. U plemenskoj zajednici nosač vode ne može postati preko noći starješina, dok u organizovanoj državi nosač vode može najviše postati kosač, a u ekstremnim slučajevima visoko pozicioniran uz starješinu. Nažalost, Crna Gora nije organizovana država, možda je organizovano nešto drugo ali država nije. Pošto je u pitanju privid, koji treba održati, nosači vode kupuju i plagiraju diplome i radove, te zaposjedaju ne samo visoke položaje uz starješinu već postaju starješine preko noći, uz pomoć jedne veoma moćne sprave - članske karte”, kazao je Spasojević.
Istakao je da kada oni sa zaposjednutih pozicija dobijenih uz pomoć partijskih knjižica krenu da upravaljaju sistemom koji je veoma osjetljiv, prvo strada čovjek:
Svi u UIKS-u se nalaze na liniji vatre, sa jedne strane zatvora je rafalnom paljbom ubijen čovjek dok je čekao da uđe u posjetu, sa druge strane zatvora je ubijen čovjek dok je bio na redovnoj šetnji koju imaju osuđenici, puca se sa svake strane.
“U ovoj situaciji su to zaposleni u UIKS-u, zatvorenici pa čak i posjetioci. Pa da krenemo redom, svi u UIKS-u se nalaze na liniji vatre, sa jedne strane zatvora je rafalnom paljbom ubijen čovjek dok je čekao da uđe u posjetu, sa druge strane zatvora je ubijen čovjek dok je bio na redovnoj šetnji koju imaju osuđenici, puca se sa svake strane. Kolega je krenuo na posao, opet rafal - ranjen čovjek u nogu, parking ispred zatvora, bum, bum, nema više automobila, dvorište službenika opet bum, parking ispred zgrade, bum, plamen, opet bomba, pretučena cijela smjena, kolega u invalidskoj penziji, bejzbol palice lome automobil, opet gori automobil, prijetnje, psovanja, pljuvanje, mučki udarac, kuvarica je na podu, napadnut službenik sa metalnom palicom, sam u paviljonu pritisnut uz zid, čeka šta će odlučiti osuđenici, srećom naiđe kolega, pretučen ispred kuće, napadnut na treningu”, opisao je Spasojević sve što se zadnjih godina dešava u zatvoru, ali i izvan njega onima kojima tamo rade ili borave.
Spasojević je rekao da se nada da se premijer Duško Marković, zainteresovao za njihove probleme i da će mu posljednje paljenje automobila potvrditi da je “sve što smo mu prenijeli na sastanku upravo istina”.
“Imamo li državu ili je privid”?
Nabrajajući što su sve preživajeli službenici Uprave za izvršenje krivičnih sankcija, Spasojević je rekao da bi o pojedinačnim slučajevima prijetnji i napada na njegove kolege “mogao pisati do ujutro”.
“Za zaposlene u UIKS-u država je privid, jer ‘država’ kaže: ‘To što si napadnut i lakše povrijeđen nije vrijedno naše zaštite, tuži sam po privatnoj tužbi’. I kao po običaju, bavimo se posljedicama umjesto uzrocima. Nije važno više ko je kriv za pojedinačan slučaj, postavlja se pitanje šta činiti da sve ovo prestane? Vapaj zaposlenih u UIKS-u niko ne čuje, tražimo već preko pet godina da se donese Akt o procjeni rizika i da se donesu hitne mjere na otklanjanju istih. Zakonska obaveza, ali avaj, imamo li državu ili privid”.
Bonus video:
