Nekih 15 dana kasnije, 26. maja 1992. oko 16 časova, gledao sam TV. Bilo je toplo i otvorio sam prozor. Vidio sam izbjeglicu kako nosi dijete i neke srpske stanovnike iz zgrade ispod. Tada sam opsovao zbog onoga što sam vidio i zbog sveukupne situacije. Mora biti da su me prijavili i sljedećeg jutra Zoran Gašović i Mladen Tolj s nadimkom Gaga došli su u stan i počeli da me ispituju. To je bio moj stan. Rekli su mi: ‘Nemoj da nas tjeraš da te izbacimo!’ Pročitao sam im imena s uniformi, a nisam ih odranije znao. Zoran je htio da me odvedu, ali je Mladen rekao da sam u depresiji zbog kućnog pritvora i da bi trebalo da mi bude oprošteno. Otišli su i niko nije više došao do 7. septembra 1992. godine”, ovako je svjedočio Zijad Okić, zidar iz Hadžića pred Haškim tribunalom u junu 1997. godine, na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću.
U svjedočenju, koje su “Vijesti” otkrile pretragom javnog dijela baze Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, Okić je opisao kako je mjesece proveo u svojevrsnom kućnom pritvoru u Hadžićima nadomak Sarajeva, a potom i kako su ga s porodicom odveli na razmjenu...
U iskazu je na nekoliko mjesta pomenuo okrivljenog policajca iz Nikšića Zorana Gašovića, protiv kojeg je Specijalno državno tužilaštvo 19. juna ove godine podiglo optužnicu zbog zločina protiv čovječnosti počinjenog na području Hadžića u Bosni i Hercegovini tokom 1992. godine.
Gašović je u to vrijeme imao 21 godinu i bio je pripadnik civilne policije bosanskih Srba, a kako tvrdi SDT u optužnici, “učestvovao je u vršenju ubistava i vršio porobljavanja, prinudna preseljavanja, mučenja, proganjanja na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, protivpravna zatvaranja lica i druge slične nehumane postupke”...
“Tog dana (7. septembra 1992, op.a) Zoran Gašović, opet u uniformi, došao je u 9.30 časova s djevojkom u kamuflažnoj uniformi. Nisam je znao, ali sam kasnije otkrio da znam njenu majku Slavu, koja mi je bila koleginica, a rečeno mi je da je njen nadimak Beba. Zoran je prvi progovorio i rekao da imamo pola sata da se obučemo ja, žena i djeca, pokupimo stvari i pođemo na mjesto okupljanja ispred vrtića. Rečeno nam je da ćemo biti razmijenjeni i da će nas autobusi odvesti do Kobiljače. U mojoj ulici su svi Muslimani i sa ženama i djecom nas je bilo oko 200”, naveo je on pred Tribunalom.
Okić se sjetio i čovjeka, s nadimkom Trifko da je glavni, a da su u pratnji tokom prevoženja na razmjenu bili Rade Veselinović, Trbić, Zoran Gašović - sve policajci.
“Tog dana su nas držali u autobusima od 13 do 20 časova, ali nije došlo do razmjene i smjestili su nas u veliku sportsku salu, gdje nismo imali na čemu da spavamo. Sljedećeg dana autobusi su došli u 9 i otišli smo opet na tačku za razmjenu, ali se ona ponovo nije dogodila. Srbi iz Komisije za razmjenu su bili ljuti i htjeli su da ubiju ljude iz prva dva autobusa. Ja to nisam čuo, ali mi je supruga rekla da je Srbin ušao u njen autobus, psovao ‘balijske majke’ i prijetio smrću”, naveo je Okić, koji je napomenuo da su u hali držani 12 dana, te da su hranu dobijali svakog trećeg dana...
U bazi Mehanizma, “Vijesti” su pretragom pronašle i dokument odnosno izjavu nekadašnjeg novinara iz Hadžiča Adema Balića, koju je dao vlastima BiH još 17. februara 1993. godine, a koji je takođe pomenuo Gašovića kao policajca u logoru sportske dvorane u tom mjestu.
“Nikada i niko dok sam bio zatvoren u sportskoj dvorani u Hadžićima, a i kasnije, nije vršio nikakvo saslušanje, niti sam potpisao bilo kakvu izjavu. Spiskove zatvorenika u prvo vrijeme je vodio Gašović Zoran na jednom papiru, dok su kasnije ustrojili bolju evidenciju u jednoj svesci u koju su upisivali sve zatvorenike. Nju je donosio Simo Kuzman i davao meni da upišem sve novopridošle zatvorenike”, naveo je on.
Ročište za kontrolu optužnice SDT-a održano je 11. juna kada je Gašovićev advokat Danilo Mićović tražio da vijeće sudije Nenada Vujanovića, zbog nedostatka dokaza, obustavi postupak protiv policajca iz Nikšića za ratne zločine.
Mićović je tražio da se dokazi koje su prikupili istražni organi u BiH izuzmu iz spisa predmeta “kao pravno nevaljani”.
Vanraspravno krivično vijeće sudije Vujanovića krajem naredne sedmice saopštiće odluku da li će potvrditi optužnicu SDT-a ili prihvatiti prijedlog odbrane i odbaciti tužilački akt.
Ratni zločini počinjeni u Hadžićima, gdje je oko 700 osoba prinudno mjesecima držano u logorima sportske hale i Garaže, gdje je prema optužnici, Gašović učestvovao u masovnom progonu Bošnjaka i Hrvata iz Hadžića, zatvaranju ljudi u koncentracionom logoru i deportaciji oko 200 Bošnjaka u kasarnu Lukavica, od kojih je strijeljano oko 60 ljudi.
U Hadžićima se svake godine obilježava dan pred spomenikom u tom mjestu na kome piše:
“Sjećajmo se preko 500 građana Hadžića, logoraša, sapatnika, žrtava ratnog zločina i genocida tokom agresije na BiH 1992-1995. godine. Da se ne zaboravi, da se ne ponovi.”
“Hadžići, zločin bez kazne”
Skoro 30 članova dvije porodice iz Hadžića pobijeno je tokom rata u egzekucijama, a za većinu ubistava, kako su pisali 2017. godine mediji u BiH, navodno se veže i ime Zorana Gašovića.
“U Hadžićima je 59 grobnica. Tokom rata kao nestali vodilo se skoro 250 lica. I danas se traga za 90 Hadžićana. Ovaj zločinac je 26. 6. 1992. godine iz logora izveo, pa potom nakon što su ih krvnički tukli, strijeljao Aliju Bašića (mog oca), Aliju Kovačevića i Ramiza Hrgića. Njihova tijela su ekshumirana 1999. godine na padinama Igmana. I u kantonalnom MUP-u i u kantonalnom tužilaštvu postoje i zabilješke i izjave svjedoka, kao i na sudovima”, piše u knjizi “Hadžići, zločin bez kazne”.
Bonus video:
