Kažu da život piše romane. Ako je to tačno, onda je život Nikšićanina Vlada Bulajića ispisao čitave tomove. Čovjek koji ovoga Božića puni 96 godina, koji je bio učesnik u Trinaestojulskom ustanku, ali i u vojsci Krsta Zrnova, jedno vrijeme ratovao i kao četnik, da bi rat završio kao partizanski vodnik, tri puta izbjegao strijeljanje (dva puta zbog 'neposlušnosti' jer nije želio da učestvuje u likvidacijama sunarodnika i jednom jer mu je suđeno kao četniku), a sve to vrijeme imao čist i naukaljan obraz, je svakako častan izuzetak.
Najstariji sin Anice i Jevta Bulajića, i jedini koji je u životu od sedmoro braće i sestara, danas ima troje djece, sedmoro unučadi i petoro praunučadi i nada se da će, kao većina njegovih predaka, sa ovoga svijeta otići naprečac.
Od stolara, preko ratnika, do šefa milicije
Osnovu školu završio je u Rudinama. Kaže da je bio kavgadžija, ali i odličan učenik i svake godine je za Vidovdan od učitelja Ilija Pajovića na poklon dobio knjigu. Kao odlikaš trebalo je da nastavi školovanje u nikšićkoj Gimnaziji, ali kako nije bilo stipendije, a roditelji nijesu imali novca da ga školuju, poslali su ga kod ujaka u Beograd. Tamo je završio za trgovca i nakon pola godine rada shvatio je da to nije za njega. Okrenuo se stolarskom zanatu koji je završio 1938.godine. Radio je u Pančevu, Beogradu, Novom Sadu i nakon šest godina odsustva vratio se u Grahovo, u Jabuke.
„Crnogorci su potcjenjivali zanatstvo i priznavali samo rukovodeća mjesta i fotelje, pa su otac i stric željeli da postanem makar podoficir. Otišao sam u Šibenik kao pitomac Vojne pomorske škole i nakon tri mjeseca obuke, premješten sam u Kumbor, gdje sam dočekao rat“, priča Bulajić.
Počeo kao skojevac, učestvovao u Trinaestojulskom ustanku, u bici za Pljevlja, bio i četnik i „zelenaš“, odbio naređenja i komunista i četnika da učestvuje u strijeljanju sunarodnika, ostao živ zahvaljujući tome što je mnogima pomogao da prežive i izbjegnu smrtne kazne.
Nakon rata bio je jedan od onih koji su poslati u oslobođeni Beograd da kao rukovodilac bude nosilac uspostavljanja narodne vlasti. Bio je komandir voda Šestog beogradskog rejona, zatim komesar i zamjenik komandira milicije, član partije, šef uprave policije Zemuna. Sa 25 godina su mu predviđali blistavu budućnost. Ali, njegov uspjeh je zasmetao njegovim Grahovljanima koji su odlučili da malo „pročešljaju“ po njegovoj prošlosti. Umjesto daljeg napredovanja, poslije deset mjeseci provedenih u Zemunu, prekomandovan je u Beograd, kao pomoćnik šefa uprave milicije Sedmog rejona.
Ubrzo je našao posao u firmi „Monument“, kao umjetnički dekorater i aranžer, a u slobodno vrijeme igrao je u KUD-u „Gradimir“. Kada je otišao kući na odmor, našli su da mu fali deset mjeseci za odsluženje vojnog roka, iako je iza sebe imao priznatih više od 25 mjeseci ratovanja, i poslali ga u Čakovec, u Sloveniju, na dosluženje.
„Iako je to bila oficirska škola i mogao sam da napredujem, jedva sam čekao da dođem kući. Bilo mi je dosta i vlasti i činova, jer sam vidio da se može lako uzletjeti, a još lakše pasti“, kaže vitalna starina. Želio je da se vrati za Beograd, ali je poslušao roditelje i otišao u Nikšić da traži posao.
Iz Željezare u penziju
Prvo je radio u Pčelarskoj stanici, kao stolar, a zatim prešao u Gradsko zanatsko preduzeće, gdje je upoznao životnu saputnicu Jelenu Ivović, sa kojom se oženio u maju 1949.godine i dobio kćerku Milijanu i sinove Milovana i Predraga. Iz Gradskog zanatskog preduzeća prešao je u Građevinsko „Crna Gora“, gdje je postao poslovođa, mada je kao radnik bolje zarađivao, jer se radilo po normi.
„Kao radnik Građevinskog učestvovao sam u izgradnji Željezare. Pravili smo barake za radnike. Nikada nijesam vidio takav elan kod ljudi. Svi su tada živjeli za Željezaru. Nikšić nikada neće biti onakav kakav je bio kada se ona gradila“, sa sjetom se Bulajić prisjeća vremena kada je velika čast bila postati radnikom najvećeg giganta u zemlji.
A on je, čim je Željezara počela da radi, 8.decembra 1956. godine postao njen radnik.
„Kada sam počeo da radim, bio sam šef zanatskih radova. Bio je ponos raditi u takvoj jednoj fabrici. Sa Željezarom je rastao i Nikšić. U početku je bilo preko 2.000 radnika. Otvarali su se novi pogoni i broj radnika je rastao iz godine u godinu“, priča Bulajić.
Onda počinje vrijeme industrijalizacije koje je, smatra on, bilo pogubno za mnoge.
„Pokazala se nestručnost jer su ljudi toga vremena htjeli da se što prije krene sa industrijalizacijom. Dovodili su ljude sa sela i to je bilo najveće zlo - raselili su sela i sve strpali u Željezaru. Imali smo toliko radnika da pojedini nijesu imali šta da rade“, kaže starina.
U Željezari je radio manje od dvije decenije. Penzionisao se 1974.godine, a željezarsku koru hljeba su nastavili da zarađuju kćerka Milijana i sin Milovan, koji su radeći u fabrici koju je i njihov otac gradio, zaradili penzije.
„Podrazumijevalo se da djeca kada završe školu odu u Željezaru da rade jer je ona bila gigant, prva teška industrija siromašne Crne Gore i njena perspektiva. Imali su i lijepu platu. Osjetio sam da dolaze teški dani za fabriku jer je polako počela da gubi tržište. Svjetski kapital ugušio je Željezaru koja je, kako se tada pjevalo, bila 'ogledalo Crne Gore'. Propadala je Željezara, ali i druga preduzeća, Jugoslavija, jedan sistem se polako rušio. Iz socijalizma smo se vratili u kapitalizam. Kada se nešto gradi teško je sve mobilisati, a kada se ruši tada se svi javljaju, svi hoće da uzmu po dio“.
Prije nekoliko dana novi vlasnik Željezare, turska kompanija Toščelik, obilježila je šest decenija od početka rada nekadašnjeg giganta crnogorske i jugoslovenske privrede. Vlasnik kompanije Fuat Tosjali toga dana je Bulajiću uručio priznanje kao najstarijem živom radniku Željezare.
„Drago mi je što su me se sjetili. Ne može Željezara biti ono što je nekada bila ali ako se okrenu savremenoj tehnologiji i uklope se u svjetsko tržište, ona ponovo može oživjeti. Doći će vrijeme da će Nikšić i Crna Gora opet zavisiti od Željezare“, smatra Bulajić koji je na 90. rođendan objavio knjigu „Moj životni put“.
Bonus video:
