Na putu za Sarajevo, na 40. kilometru od Pljevalja, nalazi se selo Metaljka.
U vrijeme austrougarske okupacije, ovo je bila varošica sa uličnom rasvjetom i turistima koji su dolazili u vazdušnu banju namijenjenu za oporavak bolesnika.
Metaljka danas izgleda kao napušteno mjesto sa desetak objekata.
U njoj je odavno utihnuo žagor i više je ne posjećuju turisti.
Nekadašnje Državno oporavilište na Metaljci na preko 1.200 metara nadmorske visine sada je mjesto za ispašu, a na čarobno mjesto za dušu i tijelo, kako su ga u to vrijeme zvali, samo podsjećaju betonske ploče obrasle travom.
Prije više od vijeka, neko ko je razumio dragulje prirode nije žalio truda i novca da izgradi velelepnu zgradu, dovede vodu drvenim cijevima i izgradi savremeno odmaralište sa kompletnim komfornim sadržajem.
Preko cijele godine na oporavak su primani đaci osnovnih, srednjih i visokih škola, kao i odrasle osobe, ukoliko je bilo slobodnih mjesta. Školska djeca muškog pola primana su u julu, a ženskog u avgustu.
„Državno oporavilište pogodno je za oporavak slabunjavih, malokrvnih osoba i za rekonvalescente zaraznih bolesti. Oboleli od tuberkuloze u ma kom obliku i stepenu ne primaju se u ovu ustanovu, niti od akutnih zaraznih bolesti, te da ne boluju od vidljivih kožnih i živčanih bolesti i da nemaju većih telesnih mana“, napisano je u katalogu Državnog oporavilišta na Metaljci.
Na šest strana ilustrovanih fotografijama, navode se podaci o radu ustanove, načinu prijavljivanja, cjenovniku usluga, opremi, nadzoru, razonodi i zimskim sportovima.
Za razonodu predviđeni su bili izleti do bliže i dalje okoline, igre na igralištu, a po lošem vremenu sobne igre.
Korisnici su mogli da slušaju radio i koriste biblioteku, koja je za to vrijeme solidno bila opremljena.
Zimi je uprava preporučivala zimske sportove, naročito smučanje.
„Opskrbna taksa ostaje ista i u zimskim mjesecima, te je time data mogućnost i siromašnijim ljubiteljima zimskog sporta da se njime bave“, navodi uprava odmarališta u katalogu.
Zgrade oporavilišta izgrađene su bile od kamena „sa higijenskim, svijetlim i parketiranim sobama“. Oporavilište je imalo prostrane, lijepe spavaonice, dvije trpezarije, kupatila, vlastiti vodovod sa odličnom planinskom vodom i električno svjetlo iz vlastite centrale.
Imalo je svoj automobil koji je saobraćao između oporavilišta i željezničke stanice u četrdesetak kilometara udaljenog Goražda.
Raspadom SFRJ, odmaralište je, bukvalno, podijeljeno posred kuća, pa je jedan dio imanja pripao Crnoj Gori, a drugi Republici Srpskoj.
Ovo nekadašnje „čarobno mjesto“ danas izgleda kao proplanak obrastao šumom, gdje tišinu jedino remeti crvkut ptica i huk vjetra.
Mještani kažu da je to mjesto razrušeno 1943. godine prilikom njemačkog bombardovanja.
Poslije rata, kamen od kojeg je bio napravljen sanatorijum mještani su koristili za svoje potrebe.
Od nekadašnjeg poznatog odmarališta danas su samo vidljivi ostaci betonskih ploča, spoljnjeg mini bazena, ribnjaka ili fontane, stepenica ispod kojih se nalazio ulaz za mesaru i hladnu ostavu za meso i osjetljive namirnice.
Na šetalište koje je imalo drvorede, klupe za sanarenje i opuštanje podsjećaju ogromna stabla lipa, kestena, jasena koji dostižu i metar u prečniku.
Jedino je ostao čist planinski vazduh, koji širi pluća i krijepi čovjeka.
Ponijeti dopisnice za javljanje kući
Cjenovnik ili opskrbna taksa iznosila je za đake 17 dinara dnevno, a za visokoškolce i odrasle 30 dinara.
Za osobe koje dolaze na oporavak iz mjesta udaljenih najmanje 200 kilometara mogla se koristiti povlastica pri vožnji za koju je trebalo uzeti potvrdu o boravku.
Đaci su, kako je navedeno u katalogu, sa sobom bili obavezni da ponesu „4 para rublja, 4 para čarapa, 2 para obuće i čisto odijelo, gornji kaputić, 4 džepne maramice, 1 par papuča, pribor za čišćenje zuba i češalj i da ponesu po nekoliko dopisnica za javljanje kući“.
Bonus video:
