Narodni univerzitet je programom predvidio prikazivanje filmova po selima na teritoriji opštine Nikšić i u tu svrhu nabavili su kinoprojektor od 16 milimetara, jednu prikolicu sa agregatom za struju, jer je tada rijetko koje selo imalo struju, i džip 'vilus' iz rata, prisjeća se Nikšićanin Pavle Kovačević početka rada putujućeg bioskopa.
Bilo je to 1960. godine, a Kovačević je tada bio druga godina u školi „Učenika u privredi“ gdje je 1958. godine prvi put u crnogorskom školstvu uvedeno zanimanje kinooperatera, a Kovačević bio prvi i jedini učenik.
I naredne godine opet je upisan samo jedan đak.
„Svaki drugi dan je bila praktična nastava u bioskopu 'Napredak'. Za mene je, kao dijete sa sela, dolazak u grad bio neobičan, a možete misliti kako sam tek bio zaprepašćen kada sam prvi put ušao u kinokabinu koja je imala milion uređaja. Pomislio sam da ništa neću naučiti, ni zapamtiti“, iskren je sedamdesetpetogodišnji Kovačević.
Ubrzo se pokazalo da nije bio u pravu. Lako je učio, još lakše pamtio, išao na praksu čak i kada je imao teoretsku nastavu jer su mu pokretne slike veoma brzo ušle pod kožu.
„Sve mi je bilo interesantno, a po prirodi sam takav da volim da istražujem. Kada sam krenuo da po selima prikazujem filmove još više sam shvatio značaj i ljepotu posla kinooperatera. Tamo su me gledali kao mađioničara, a ja sam se, moram priznati, malo pravio važan. Prvi film koji smo prikazali bila je 'Kozara', a prvo mjesto Velimlje. 'Kozara' je inače film koji je naišao na najveće oduševljenje publike“, priča Kovačević.
Dolazak putujućeg bioskopa bio je prava atrakcija za mještane svih sela do kojih je stizao. Tim više što su nakon projekcije filma obavezne bile igranke.
„Prikazivali smo domaće filmove, a maltene cijelo selo je dolazilo da gleda. Domovi su bili ispunjeni do poslednjeg mjesta, dođe, što se kaže i staro i mlado. Nije imao ko kuću da čuva. Kada bi se desila neka scena njima lijepa obavezno bi uslijedio aplauz“, priča Kovačević.
Kada se „vilus“ pokvario nekako su se snalazili za vozila kako bi ispoštovali da prikažu sve filmove koje su zakazali.
Onda je iz Zagreba u Nikšić stigao kinobus, jedan od šest koliko ih je napravljeno - za svaku republiku po jedan, koji je bio specijalno opremljen za prikazivanje filmova po terenu.
„Agregat za struju, projektor, magnetofon, zvučnici, platno na zadnjoj strani vozila, a slika iz kola na ekran je prenošena preko ogledala. U kinobusu su bila i dva kreveta“, opisuje Kovačević.
Iako je, kako je kazao, kinobus bio zadnja riječ tehnike u to vrijeme, od Zagreba do Nikšića skoro da nijedan servis nijesu mimoišli jer su čitavim putem imali problem sa dinamom vozila. Autoelektričari u Nikšiću pokušali su da saniraju kvar, ali kinobus bi bio ispravan petnaestak dana i opet bi se pokvario. Sve dok ga pod svoje nije uzeo Milovan Gobović, vozač zadruge u Vraćenovićima.
„Krenuli smo rutom Vraćenovići-Petrovići-Crkvice. To nam je bilo prvi put da idemo za Crkvice. Nepoznat put, makadam, krivine, usponi i opet kvar. Prespavali smo u kinobusu, ujutro nešto malo opravili i vratili se u Vraćenoviće.
Požalili smo se Goboviću za kvar i on se ponudio da pogleda kombi. Popravio je kvar i nikada se više taj problem nije pojavio“, sa osmijehom priča Kovačević.
Nakon povratka iz vojske počeo je da radi u bioskopu „18. septembar“, a kinobus su, kako je kazao preuzeli mlađi kinooperateri, sve do '80-ih kada je prestao sa radom
Put su nastavili i mještani Crkvica su prvi put gledali film.
„Filmove smo prikazivali po svim selima nikšićke opštine gdje je vozilo moglo da dođe i gdje je bila škola ili dom. U svim selima su nas dočekivali kao da neka delegacija stiže. Otimali su se kod koga ćemo na ručak, večeru ili spavanje. A onda je došao avgust 1962. godine i vojska“.
Kovačević je vojni rok, pošto je bio u mornarici, služio tri godine. Iz Pule je prekomandovan na Brione gdje je dodijeljen jednom Slovencu koji je radio kao kinooperater. Od njega je, kako je kazao, mnogo naučio, a filmove je gledala sva tadašnja „jugoslovenska vrhuška“, uključujući i Tita.
Nakon povratka iz vojske počeo je da radi u bioskopu „18. septembar“, a kinobus su, kako je kazao preuzeli mlađi kinooperateri, Novica Baranin, Zvonimir Bogojević i Slobodan Vujičić, sve do '80-ih kada je prestao sa radom.
Za povratak bioskopa potrebna kinofikacija
Jedan od onih koji je takođe imao priliku da sa kinobusom obiđe pojedina sela bio je i Momčilo Rebić, čovjek bez koga bi mnoge stvari o nikšićkim bioskopima bile zaboravljene.
Čuva on sve izvještaje u kojima se nalaze podaci koliko je u pojedinim mjestima bilo gledalaca, koliko je puta neki film bio prikazivan, koja su mjesta imala dobru posjetu. Filmovi su prikazivani po selima u kojima danas rijetko ko živi, putna infrastruktura je u lošem stanju, a sa malo jačim vjetrom dolazi do prestanka struje.
„Sve to čuvam jer sam uvijek mislio da će to valjati, jer ovo je dio svojevrsne istorije bioskopa.
Uglavnom sam bio vezan za bioskope u gradu i van njega, ali sam sedamdesetih godina imao priliku da sa Slobom Vujučićem kinobusom odem za Krstac. Sjećam se da smo film prikazali na otvorenom“, prisjeća se Rebić i dodaje da bi danas mnogi bioskopi poželjeli da imaju gledalaca koliko ih je u to vrijeme bilo po nikšićkim selima.
Po skoro svim prigradskim mjestima postavljeni su bili kinopunktovi na kojima je Rebić takođe radio.
„U Nikšićkim novinama je izlazio repertoar i tačno se znalo u kom bioskopu se prikazuje koji film, kao i gdje je toga dana kinobus i koji će film igrati. Prikazivali su se i filmovi po narudžbini”, dodaje Rebić.
Vjeruje da će bioskop opet da zaživi, a da bi se to dogodilo, smatra on, Crnoj Gori je potrebna nova kinofikacija. Ovoga puta to ne bi bio kinobus, već bioskopi u svakom gradu.
Bonus video:
