Bila sam na časovima samoodbrane nekoliko mjeseci i to mi je puno pomoglo da vratim vjeru u sebe. Nakon tih časova ne moram više da se okrećem iza sebe da vidim da li me neko prati“, priča za „Vijesti“ Nikšićanka Sanja, koja je pohađala časove samoodbrane u karete klubu borilačkih vještina „Tigar Mićović“.
Sanja časove nije pohađala iz predostrožnosti. Prije tri i po godine napadnuta je i od tada je naučila da živi u strahu. Odlučila je da se promijeni i da uzme život u svoje ruke, jer dosta joj je bilo okretanja.
„Prije tri i po godine doživjela sam traumu i dugo vremena mi je trebalo da se s tim izborim. Jedne zimske večeri, na ulici sam napadnuta. Prišao mi je nepoznati muškarac srednjih godina da me pita gdje je autobuska stanica. Bilo mi je čudno da me to pita, jer je dolazio iz pravca autobuske. Nakon što sam ga uputila gdje treba da ide, nastavila sam svojim putem. Ali, čula sam njegove korake iza sebe i ubrzala sam hod. Kako sam ja ubrzavala, tako je i on. Nijesam se okretala jer sam imala neki predosjećaj da to ne sluti na dobro“, priča Sanja, dok se prisjeća nemilog događaja.
Sada o tome može, kako kaže da priča, jer ojačala je.
„Kada sam stigla u mračni dio ulice, taj čovjek me uhvatio s leđa i počeo da me čupa. Pocijepao mi je jaknu. Otimala sam se i nekako smogla snage da ga udarim. On se zateturao i pobjegla sam. Dok sam bježala histerično sam plakala. Uspjela sam da stignem do prijateljice koja me čekala i koja je odmah pozvala taksi. Vratila sam se kući, a slučaj nijesam prijavila policiji. Kada sam nakon te večeri izlazila vani, uvijek je neko morao da ide sa mnom jer sam se plašila da idem sama. Dešavalo se da mi se uveče u dvorišti priviđaju nepoznate muške osobe kako stoje i gledaju u mom pravcu. Mnogo veći strah sam imala nakon napada nego te večeri“, priznaje Sanja.
Sada se, makar tako ona kaže, ne boji. Naučila je da ako pobijedi strah pobijedila je i napadača.
„Sada me uopšte više nije strah i preporučila bih svim ženama ove časove. Nažalost, mali broj žena prijavi slučaj nasilja, a posebno nasilje u porodici. Takođe je i mali broj žena koje se odluče na časove samoodbrane. Ali, iako nerado moram da priznam da sav taj strah vučem još iz djetinjstva. Kao dijete često sam prisustvovala momentima kada otac, koji je bio alkoholičar, maltretira moju majku. Znam kakve posljedice nasilje u porodici ostavlja. To je nešto što nosim sa sobom i nešto čega se izgleda ne mogu osloboditi. Žao mi je što ovakvih časova samoodbrane nije bilo u periodu kada je moja majka sve to doživljavala i što nije smogla snage da se razvede, ali to je u to doba bilo strašno da uradi. Vjerovatno zbog tog ožiljka iz djetinjstva koji nosim, nijesam ni prijavila slučaj napada na mene“, priznaje Sanja, koja je samo jedna od žena koje su žrtve nekog vida nasilja.
U julu 2012. godine UNDP je sproveo istraživanje o nasilju u porodici i nasilju nad ženama koje je pokazalo da je u Crnoj Gori svaka treća žena žrtva nekog vida nasilja, a da čak 92 odsto građana smatra da ono postoji u porodici. Poražavajuće je to da svaki četvrti ispitanik, pretežno muškog pola, smatra da je žrtva odgovorna za nasilje jer ga izaziva svojim postupcima, kao i da postoje situacije u kojima je fizičko nasilje opravdano, dok jedna trećina nije spremna da prijavi nasilje u porodici.
Upravo ti podaci “natjerali” su Gorana Mićovića, instruktora borilačkih vještina i majstora karatea treći dan da u Nikšiću i Herceg Novom krene sa časovima samoodbrane za žene.
“Klub je osnovan 2013.godine, a već naredne godine počeli smo sa časovima realne samoodbrane i postupamo i prilagođavamo se realnim situacijama koje mogu da nas zadese”, priča za “Vijesti” Mićović, nakon informativnog časa kome je prisustvovalo desetak žena.
Prema njegovim riječima, veći broj polaznica je u Herceg Novom nego u Nikšiću, ali nada se da će se i ta situacija promijeniti. Uglavnom je riječ o damama koje dolaze zbog predostrožnosti, dok je manji broj njih već doživio neku vrstu nasilja.
“Nažalost, mali broj žena dođe na ove časove jer je malo teže kod njih probuti svijest da iskažu negodovanje prema nasilju i onome što im se dešavalo ili dešava i da steknu znanje koje će im podići samopouzdanje. Na časovima prvo radimo na njihovom psihičkom jačanju, a zatim na tehničkim stvarima. Naučimo ih da vjeruju u sebe, da budu jače, sigurnije i da mogu da kontrolišu bol napadača”, kaže Mićović.
Upravo to je ono što je Sanji trebalo - da povrati vjeru u sebe i život bez straha.
Pomoć u skloništu potražilo skoro 500 žena i djece
Od marta 2009, kada je počeo sa radom, do kraja 2015.godine u nikšićkom skloništu “SOS telefona za žrtve nasilja u porodici” spas je potražilo više od 230 žena i preko 250 djece. Kako je kazala Ivana Pejović, program koordinatorka “SOS” telefona u posljednjih šest godina najviše im je prijavljenih slučajeva nasilja u porodici bilo prošle godine, 112, a najmanje 2012.godine, 82. Što se tiče poziva na njihovoj SOS liniji, taj broj se kretao od preko 750, koliko je bilo prošle, kao i godinu ranije, do više od 950 koliko je upućeno 2011.
Prema evidenciji pomenute NVO, dužina nasilja koje žene trpe najčešće iznosi od 11 do 15 godina. U polovini slučajeva starost njihovih klijentkinja je od 31 do 40 godina, dok je polovina njih sa školskom stručnom spremom.
Za pet mjeseci preko 1.300 poziva
U Crnoj Gori je 1.septembra prošle godine otvorena nacionalna SOS linija za žrtve nasilja u porodici (080-111-111), kojom upravlja nikšićki „SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja“, organizacija koja iza sebe ima 18 godina rada. Cilj otvaranja pomenute linije je da pomogne žrtvama nasilja da preuzmu kontrolu nad sopstvenim životima. Od njenog otvaranja do kraja januara primljeno je 1.374 poziva, od čega je najviše poziva bilo iz Podgorice 324, a samo deset manje iz grada pod Trebjesom.
U 2011. godini bilo je 507 prijavljenih prekršajnih slučajeva nasilja u porodici, dok ih je 2014 bilo 1.347, što znači da je broj prijava samo u periodu od tri godine porastao za 166 odsto.
Galerija
Bonus video:
