Jedini hercegnovski i bokeški špacakomin (dimnjačar) Zoro Martineti priredio je izložbu fotografija, pod nazivom “Krovovi”.
Govoreći i postavci izloženoj u foajeu Dvorane “Park”, dramski pisac Stevan Koprivica kazao je da “njegovo mangupsko oko sa krovova vidi još štošta, ali Martinetijev poslovični diškrecion tu pretpostavku ostavlja za neku drugu izložbu”. Koprivica naglašava da Martineti izbjegava lažno uljepšavanje grada, kojem su, tvrdi, svi skloni: “More je i na njegovim fotografijama plavo i lijepo, tu i tamo zatalasa neki đardin, ali vidi se i šporkica (nečistoća) i zapuštenost, ruinirane kuće iza kojih slutimo ruinirane živote, ruinirane vlasti koje su ruinirale kuće i živote”.
On je kazao da Martineti pomaže da vidimo i sagledamo, “jer onaj ko na krov stoji, više vidi no onaj pod krov stojeći“.
Zoro kaže da se dobro osjeća na krovovima i da će odustati od posla “kada mu se zavrti”. On je za izložbu odabrao pedesetak fotografija.
“Za mene je svaka od njih ljepša od ljepše. Osim fotografije ja sam za svaki dimnjak mogao napisati i priču, jer nijedan dimnjak nije isti. Ni krovovi nisu isti. Najteži su i najopasniji krovovi od stare kanalice, po mediteran crepovima se najljepše hoda, oni ne pucaju ispod mene...”, kaže Martineti.
On ističe da nastavlja praksu novskog dimnjačara Rudija Karužića Njunja o kome se i danas ispredaju brojne priče. Kaže da ne zna ko će nastaviti njegov posao kada za to dođe vrijeme, jer “niko neće da se šporka(prlja)”. Vjeruje, ipak, da zanat neće izumrijeti, jer mnogi još vole i ne odustaju od grijanja na drva.
O špacakominu Zoru, njegov prijatelj Neđo Volarov komponovao je pjesmu, a napravljen je i spot: “Crna kapa mu na glavi, galiot je kažu pravi, dimnjačar je prava dika, garav al' je kao slika...”.
Svi u familiji muzičari, jedino stric Karlo nij svirao
Martineti skoro pola vijeka svira trubu u Gradskoj muzici i frontmen je grupe Egzodusi, koja je ljetos obilježila 48 godina rada.
A priča o grupi je priča o Herceg Novom, o Prazniku mimoze, generacijama mladih koji su preko njih i zajedno sa njima pratili svjetske mjuzičke tokove, kaže on. ”U mojoj porodici svi su se muškarci na neki način bavili muzikom, a imam podatke od 1864. godine. Samo je moj stric Karlo bio fotograf. Jedino on nije svirao ...”, rekao je Zoro.
Bonus video:
