Sačekao je na mjestu gdje radi dok se pozdravljala sa kolegama i koleginicama, smijala se i zakazivala kafu na koju zna da nikad neće poći.
Od kolega sakriva da ne raspolaže zarađenim novcem i da im zato ne dolazi na svadbe, rođendane…
Sve vrijeme izigrava neku drugu osobu dok je na poslu, a zapravo je u stalnom strahu šta će on sljedeće da uradi. On joj prilazi pred kolegama, uzima joj tašnu, provjerava telefon. Užasno joj je neprijatno, počinje da ga moli, a kolegama da se izvinjava.
Istinita priča jedne od sagovornica Sigurne ženske kuće (SŽK) koju je prenijela direktorica Ljiljana Raičević samo je jedan od vidova ekonomskog nasilja, sa kojim se, prema posljednjim podacima, suočava svaka peta žena u Crnoj Gori.
To su podaci kojima raspolaže kancelarija Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori.
Istraživanje je rađeno prošle godine i trebalo bi da bude ponovljeno 2019. godine, a pokazalo je da se četiri odsto žena izjasnilo da su zbog iskustva ekonomskog nasilja bile spriječene da rade ili da odu na posao.
Ako radiš, ko će dijete da čuva
Među tim ženama se, kako navode iz kancelarije UNDP-a, češće od prosjeka ističu žene iz ruralnih područja i one sa osnovnim obrazovanjem.
Raičevićeva ističe da partneri sprovode ekonomsko nasilje nad zaposlenim ženama tako što im oduzimaju novac, a onima koje bi da rade - zabranjuju da traže posao.
“To su jako kompleksne situacije, jer imate manipulacije tipa - ‘daj mi pare, bolje će biti kod mene, ti si ništa, ti si nesposobna, ne znaš sa novcem...’ Ona radi dva ili tri posla, zarađuje i zapravo održava taj život u porodici, a on joj uzima novac…”.
Druga strana ‘medalje’ je, priča Raičevićeva, kada partner zabranjuje ženi da se zaposli, ili je nagovara da odustane od posla. Prvo je moli, potom ucjenjuje, pravi ljubomorne scene, izmišlja razloge poput - “ko će dijete da pazi“.
“Ne dozvoljava da dijete ide u vrtić i da se neko drugi umiješa...Misli da sam dovoljno zarađuje, iako ona kaže da ne zarađuje dovoljno. Uvijek ima neko ‘logično’ objašnjenje da će dati toliko para za vrtić i put do posla, a da će djeca biti bez roditeljskog staranja. Smješta majku u kuću i praktično je izoluje od svih”.
Kako bi bilo manje svađa, žene se, navodi Raičevićeva, često i samoizoluju, tako što napuštaju posao ako su radile, ili prestanu da ga traže.
“Onda samu sebe zavarava da je ovako bolje, jer će biti manje štete, manje svađa, nesporazuma koji mogu dovesti do teže faze koja je negdje baš to fizičko nasilje, kombinovano sa svim drugim nasiljima”.
Ekonomsko nasilje prate i drugi oblici
Koordinatorka Programa za rodnu ravnopravnost u Kancelariji UNDP u Crnoj Gori Vanja Šćepović, kaže da se može pretpostaviti i da podaci o ekonomskom nasilju ne otkrivaju stvarne razmjere, jer se ono doživljava kao nešto što se podrazumijeva.
Naglašava da je ekonomsko nasilje često udruženo sa drugim oblicima nasilja, poput pishološkog, koje se ispoljava kroz kontrolu kretanja, ponašanja i oduzimanja prava samostalnog odlučivanja o upravljanju prihodima.
“Često čujemo za slučajeve u kojima se supružnik/partner ili drugi muški članovi porodice kreditno zadužuju na račun zajedničkih prihoda. Nekada je to i bez znanja žene, pri čemu finansijske institucije nisu dosljedno sprovodile zakonske norme, a nekada se posljedice osjećaju nakon razvoda gdje kreditnu obavezu preuzima samo žena”.
Šćepovićeva je istakla da, prema podacima iz istraživanja, 90 odsto ispitanica nijesu vlasnice nekretnina.
Vlasnice su svega četiri odsto kuća, osam odsto zemljišta i 14 odsto vikendica.
“Iako su pred zakonom jednake, i dalje preovladava običajno pravo da se žene odriču nasljedstva u korist muških članova porodice. Ovo je otežavajuća okolnost posebno za žene preduzetnice jer ne raspolažu nepokretnostima koje bi mogle iskoristiti kao kolateral za kredit, na primjer”.
Ukoliko žena izađe iz braka u kome trpi ekonomsko nasilje, i pritom ima djecu, čeka je novo razočarenje, jer bivši suprug često izbjegava plaćanje alimentacije.
“I to je jedna vrsta ekonomskog nasilja, jer sama podiže djecu. Kaže: ‘Neću da ga čačkam, nema...’ A od čega on živi? Što je to njoj stalo što on nema? Zakon je na njenoj strani zato što je ona staratelj i zato što nije samo ona dužna da podiže djecu”, navodi Raičevićeva.
Često se očevi koji hoće da izbjegnu plaćanje alimentacije “vade” potvrdama da im je plata mnogo manja nego što je zaista. Raičević navodi primjer oca koji, prema tvrdnjama bivše supruge, ima primanja od tri do pet hiljada eura, a dostavio je potvrdu da prima platu od oko 500 eura.
Upravo su davanje izdržavanja i lišavanje imovine najčešće pritužbe koje iz sfere ekonomskog nasilja dobija zaštitnik ljudskih prava i sloboda Šućko Baković.
“Kada je u pitanju ekonomsko nasilje, zbog nedovoljnog poznavanja fenomena i pojma diskriminacije kao i pravnih mehanizama za zaštitu, ovakvi slučajevi i dalje u velikoj mjeri ostaju neprijavljeni”, navode iz resora ombudsmana.
Očigledno je, kažu, da treba dodatno raditi na jačanju svijesti javnosti o ovoj vrsti porodičnog nasilja, jer je fokus kampanja uglavnom bio na zaštiti fizičkog i psihičkog integriteta žena.
Ističu da podaci ukazuju da je nasilje nad ženama i u porodici zabrinjavajuće prisutno, a da odgovor države nije dao odgovarajući efekat.
“Iako su Protokolom o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici precizno definisane nadležnosti policije, centara za socijalni rad, pravosuđa, zdravstva, vaspitno-obrazovnih ustanova i podstaknuto uspostavljanje multidisciplinarne saradnje između svakog pojedinačnog organa, sistem zaštite i dalje karakteriše odsustvo blagovremene i efikasne reakcije, manjkavost u razmjeni informacija i međuresornoj saradnji”.
Teško dokazivo na sudu
Podaci Uprave policije koje su novinarki dostavili iz kancelarije ombudsmana, pokazuju da je u prvoj polovini 2018. godine registrovano 120 krivičnih djela nasilja u porodici, ili u porodičnoj zajednici, i 13 krivičnih djela koja se dovode u vezu sa nasiljem u porodici.
U istom periodu, sudovi za prekršaje obrađivali su 1.117 predmeta iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, od čega 674 podgorički, 254 Sud za prekršaje u Budvi i 189 predmeta Sud za prekršaje u Bijelom Polju.
“Završeno je 720 predmeta, na način što je izrečena 241 novčana kazna, 85 kazni zatvora, 101 uslovna osuda, 53 opomene, pet vaspitnih mjera. U sedam predmeta je odbačen zahtjev, u 28 je obustavljen postupak, u 182 je donijeta oslobađajuća odluka, dok je 18 predmeta riješeno na drugi način”, navode iz kancelarije ombudsmana.
Advokat Miloš Vuksanović kaže da je ekonomsko nasilje na sudu vrlo teško dokazati, skoro nemoguce.
“Kao takvo, ono se najčešće samo konstatuje i to u najvećem broju slučajeva kroz postupak razvoda braka i podjele bračne tekovine”.
Vuksanović pojašnjava da se radi o najperfidnijem obliku nasilja, pa je često ekonomska podređenost jednog bračnog druga uvod u druge, otvorene vrste nasilja.
“Iz razloga sto se ekonomski podređeni bračni drug vrlo teško odlučuje da krene u razvod i konkretno rješavanje porodičnih problema.To daje onome ko finansijski odlučuje zamajac za sve veću upotrebu i drugih vrsta nasilja u porodici”, kaže advokat.
Vuksanović ističe da je najćešća ekonomska podređenost žene, najviše zbog i dalje prisutnog stava da je suprug taj koji zarađuje i obezbjeđuje finansijske potrebe porodice, a da supruga brine o djeci i domaćinstvu.
Zaštita od nasilja u porodici i rodno zasnovano nasilje regulisano je Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, Krivičnim zakonikom, ali i zakonima o zabrani diskriminacije.
Novčana kazna za učinioce osnovnog oblika prekršaja je, kako navode iz kancelarije ombudsmana, propisana u utvrđenom iznosu od 150 eura i nije dovoljno odvraćajuća u odnosu na izvršioce.
“Učinak određenih zaštitnih mjera u prekršajnim postupcima nije izvjestan, niti je u cjelosti obezbijeđeno praćenje njihovog izvršenja. Za neke od njih postoji ozbiljna dilema o načinu i mjestu izvršenja, uključujući i nedostatak resursa, kadrovskih i materijalnih koji prate to izvršenje.
Konačno, status žrtve umnogome opredjeljuju mjere ekonomske i socijalne podrške koje izostaju u najvećem broju slučajeva”.
I pored manjkavosti, iz tog resora ne ocjenjuju da je zakonska regulativa ozbiljna prepreka za adekvatan odgovor.
“Tu je svakako potreban znatno jači uticaj u preventivnoj dimenziji, a posebno kada se to tiče podizanja svijesti o obimu negativnih posljedica po žrtve i društvo u cjelini”.
Pomoć institucija rijetko se traži
Iz kancelarije UNDP-a navode da kod ispitivanih oblika ekonomskog nasilja, više od polovine žena koje su im bile izložene nije potražilo nikakvu pomoć.
“U poređenju sa psihološkim oblicima nasilja, registruje se još niži stepen obraćanja bilo kome za pomoć, a posebno su se žene u manjoj mjeri oslanjale na pomoć formalnih institucija i NVO sektora. U manjini onih koje jesu, najveći dio obratio se porodici ili prijateljima, dok procenti žena koje su se obratile formalnim institucijama ni u ovom slučaju ne prelaze četiri odsto“.
Ženi daje od dva do pet eura, zavisno kako je raspoložen
Žena, koja je ekonomski zavisna od partnera, navodi Raičevićeva, teško se može izvući iz traumatične priče koju proživljava.
“Još ako godinama živi sa njim, navikla je da neko drugi vodi računa o novcu. Njoj daje od tri do pet, nekad i dva eura, zavisno od toga kako je raspoložen. Daje joj zapravo njene pare. Ona, u stvari, nema nikakvog prava, zato što je dobrovoljno, barem u početku, dala sve što je zaradila”.
Često, priča Raičevićeva, saznaju da zlostavljana žena ima i automobil za koji tvrdi da nije njen, “iako se kasnije ispostavi da je i te kako njen”, jer ga ona otplaćuje.
Direktorica SŽK navodi da se nerijetko dešava da žena otplaćuje i kuću, koja nije na njeno ime.
“Rijetko koja žena kupovinom građevinskog ili drugog materijala ili nekih potrepština za kuću, čuva račune i dokaze, jer joj je to ‘pomalo lukavo’. Govori da je to sve zajedničko, da hoće poštenu igru, da zajedno ulažu u to... Ne pada joj na pamet da provjeri na čije zapravo ime je ta kuća napravljena i na čijem je to zemljištu”.
Bonus video:
