Poznat je kao odličan majstor, zanju i da svira u Gradskoj muzici više od pola vijeka, ali tek nedavno su mnogi Novljani saznali da Eduard-Edo Bigai pravi odlične makete brodova i barki.
Iako je do sada uradio više od 100 maketa koje krase domove, restorane i poslovne objekte u Italiji, Njemačkoj, Americi i Australiji, tek nedavno je na izložbi pokazao svoje umijeće većem broju ljudi.
Flota sastavljena od španskih galeona, čuvene Santa Marije, portugalskih ratnih brodova i bokeljskih drvenih barki, dočarala je svijet bez granica.
Jer, kako kaže dramski pisac Stevan Koprivica, “popni se na palubu i stani ispod katarke i cijeli svijet je tvoj”.
Bigai je limarski zanat završio u Jadranskom brodogradilištu Bijela, odrastao je na moru i uz more, pa odatle, kaže, ljubav prema ribanju i barkama.
Majstor je u spremanju ribe, u Gradskoj muzici je svirao prvo trombon, pa doboš, a sada činjele, a Novljani znaju da voli i da zapjeva.
Pravljenje maketa brodova i barki nije samo vještina, nego i umjetnost, koju je, kaže Edo, još u osnovnoj školi prepoznao njegov nastavnik, slikar Mirko Bulajić.
“Tjerao me je da upišem Umjetničku školu koja je u to vrijeme radila u Novom, ali sam ja imao druga interesovanja”.
Rad na maketama brodova počeo je jedne zime 70-ih godina prošlog vijeka. Bez crteža i planova, jer “tada nije bilo interneta niti veza kao danas”, napravio je svoj prv broda.
Kod poznatog pomorskog kapetana i mecene Miroslava Štumbergera, koji je u obilju njegovih interesovanja i hobija bio i modelar, četiri godine je učio tu vještinu.
Kaže da mu je u izradi modela brodova pomoglo i iskustvo koje je stekao gradeći “prave” brodice.
Pomagao je jednom starom Korčulaninu koji je radio brodove Karlu Benusiju i slikaru Voju Staniću.
“Od njega sam učio kako se griju da bi se savili i postavili drveni madijeri, djelovi drvene brodske oplate, inbrokavao sam ih (mijenjao eksere i stavljao kudelju među njih, da ne propuštaju vodu), učio sam zanat i 'krao' znanje od pravog majstora”.
Drvene barke pravio je i za sebe. Kaže da je izgradio pet pasara. Čim bi prodao barku, odmah je kretao u izradu nove.
A modele barki, starih brodovai jedrenjaka nikada nije prestao da radi.
Kaže da i danas, kao i na početku, radi bez nacrta.
“Sve imam u glavi”, s osmijehom kaže Edo.
Posebno se ističu njegovi modeli novskih drvenih barki.
Volio bi, kako mu je sugerisao nekadašnji kustos Pomorskog muzeja u Kotoru Petar Palavršić, da napravi modele novskih drvenih barki kojih je sve manje i da one budu izložene u nekom muzeju, ili nađu svoju stalnu postavku.
"Da nešto ostane iza nas, kada mi ne budemo doma (kada umremo)”.
Rođenog brata Sandra upoznao u priči nalik filmskoj
Otac je umro, Edo se u međuvremenu oženio i život je, nekada mirniji, nekada burniji, išao svojim tokom. Prije pet godina, u priči koja liči na filmsku, upoznao je brata Sandra.
"Jednog kišnog dana pozvala me je rodica i kazala da me traže neki Italijani. Bio je to moj brat iz Italije, koji je došao da obiđe grob našeg oca u Herceg Novom. Emocije su me preplavile i ja nisam mogao riječ da izgovorim. Bili smo jako vezani i često sam ga posjećivao u Puertogruaro gdje je on sa porodicom živio na porodičnom imanju. Stalno je tražio da mu pričam o ocu. Kao da smo znali da nam sudbina nije naklonjena, jer smo se tako intenzivno družili, bez obzira na udaljenost, kao da smo htjeli sve propušteno da nadoknadimo i kao da smo znali da nam nije ostalo puno vremena”, priča Edo.
Sandro je nedavno umro, samo 15-tak dana nakon što su se vidjeli u Puerto Gruaru.
"Ne mogu to da prihvatim, boli me, kao i kada sam izgubio brata Maria, sa kojim sam odrastao".
Edo danas radost nalazi u porodici, svojoj djeci i unucima. Zadovoljstvo mu je kada mali unuk “radi” sa njim u radionici pokazujući interesovanje za đedov posao i hobije.
Otac Italijan bio partizan
Edovi preci i iz očeve i majčine familije su Italijani.
Njegov otac Oreste, koga su Novljani zvali Barba, u Herceg Novi je došao kao pripadnik italijanske okupacione vojske u Drugom svjetskom ratu.
“Bio je stacioniran na Gomili (naselje u Igalu) i kako je imao pristup sanitetskom materijalu, prosljeđivao ga je novskim ilegalcima, a oni partizanima”, priča Edo.
Onda je, zahvaljujući tim vezama, prebjegao u Orjenski partizanski bataljon i u njemu ostao do kraja rata.
Italijanska vojska ga je proglasila dezerterom, a u domovini se, poslije rata, vodio kao nestao.
Oreste se 15 dana prije nego što je mobilisan, u rodnom gradu Portogruaro u Italiji, oženio i nakon toga dobio sina Sandra, o čemu dugo nije znao ništa.
U Herceg Novom se zagledao u lijepu Edovu majku, s njom se oženio i dobio petoro djece.
O svojoj domovini nije puno pričao, kaže Edo i ističe da su malo znali o očevoj porodici.
Bonus video:
