Nije vid sve što oči vide, već što duša osjeća i srce kaže. Nije čovjek snažan onoliko koliko drugi misle, već onoliko koliko on misli. Ljudi ne smiju nikada da se predaju. Treba da vjeruju u sebe i da žive svaki minut. Život je jedan lavirint iz koga moraš naći izlaz. Trudim se da idem dva koraka unazad, tri naprijed. I uspijevam”, kaže Nikšićanin Velizar Obradović, mladić koji je 2010, kada je imao 23 godine, potpuno izgubio vid.
Ali ne, kako reče, i svjetlost, jer ne priznaje floskulu da je svjetlo zamijenila tama.
“Meni nikada tama nije zamijenila svjetlost, jer svjetlost je u duši, srcu, u glavi. Kažu da u tami tunela uvijek postoji svjetlost. Tako je i kod mene - svjetlost duše obasjava moj život”.
“Imao sam djelimično oštećenje vida, a u oktobru 2009. vid sam polako počeo da gubim, sve do 13. aprila 2010, kada sam potpuno ostao bez vida. Nedjelju dana je trajao žal za vidom. Ni više, ni manje. Onda sam ustao i rekao sebi: mogu, moram i hoću. Najveći žal je bio kako ću stvoriti porodicu”, priznaje Velizar.
A porodica je tu. Prošle godine se oženio sa Željkom, djevojkom iz Pljevalja koja takođe ne vidi, a prije dva mjeseca dobili su sina Andreja.
“Kada sam upoznao Željku nijesam ni slutio da će nam se desiti ljubav. Želio sam samo da svima budem primjer kako se treba boriti sa invaliditetom. Pojedini su rekli da sam mogao naći osobu bez invaliditeta. Zašto će nekome oči, ako nema dušu i srce. A moja Željka ima to”, kaže Velizar.
Željka, koja je iz pljevaljskog sela Vrbica, vid je izgubila 2005. godine. Otišla je kod očnog ljekara na kontrolu i saznala da ima proširene krvne sudove.
“Nakon prvog lasera pukao mi je kapilar, onda su rađene hiruške operacije, ali ništa nije bilo bolje. Imala sam šest hiruških operacija i desetak laserskih. Sve je bilo gore i gore, dok nijesam potpuno izgubila vid. Bilo je teško, ali izborila sam se zahvaljujući podršci porodice koja je cijelo vrijeme bila uz mene”, kaže
Željka kojoj, bez obzira na sve životne teškoće, osmijeh ne silazi sa lica.
Dok Velizar ne zna za strah, i desetak dana nakon što je počeo da koristi štap za samostalno kretanje već je stigao do Podgorice, strah je Željkin vjerni pratilac od 2005.
“Trebalo mi je duže vremena da se oslobodim i naučim da se krećem slobodno. I danas taj strah traje. Nijesam skroz opuštena”, priznaje Željka koja je Velizara upoznala preko bratovog prijatelja.
Htjeli su da je upoznaju sa momkom koji hrabro korača kroz život i koji ne priznaje prepreke. Željeli su da na nju “pređe” malo njegove hrabrosti. Nijesu ni slutili da će u Velizaru naći životnog saputnika.
“Počeli smo da se družimo 2012. Vjenčali smo se 23. novembra prošle godine. Toliko se dobro poznajemo da ne možemo jedno drugo prevariti kada smo srećni ili tužni”, kaže Željka.
Iako su joj njeni opisali kako Velizar izgleda priznaje da voli da sama stvara slike i da rijetko kad pogriješi u tome. Od samog početka, kaže, znala je da je njen Bato crn, dobar i tvrdoglav.
Prije dva mjeseca Željka i Velizar postali su roditelji malog Andreja. Rođen u sedmom mjesecu trudnoće, sa nešto malo preko dva kilograma, Andrej je od početka pokazao da je borac. Kao i njegovi roditelji.
“Bilo je malo straha kako ćemo se snaći u ulozi roditelja, ali mi uvijek vjerujemo da sve možemo zajedno. A i želja za djetetom je bila jača od tog straha. Andreja su mi donijeli tek posle 41. dana jer je bio u inkubatoru, pošto je rođen kao nedonošče. A kada sam ga uzela u naručje osjećaj je bio fantastičan. To se ne može riječima opisati”, sa toplinom u glasu priča novopečena mama.
Velizar kaže da je rođenje Andreja ispunjenje njegove životne želje i priznaje da se potajno nadao da će dobiti ćerkicu.
“Ne plašim se budućnosti jer sam navikao da se kroz život borim. Sada imam i dodatni razlog, to je Andrej. Samo se plašim da ne budem previše strog otac”, priznaje Velizar.
Željka kaže da strah od odrastanja djeteta i od budućnosti postoji i kod ljudi koji vide, a ne samo kod slabovidih, i da je to sastavni dio života.
“Postoji žal što neću moći nikada da vidim kako Andrej izgleda, ali moći ću da zamišljam kakav je, da stvorim sliku o njemu. Svima koji imaju bilo kakav zdravstveni problem, a posebno ljudima koji ne vide, poručila bih da ne odustaju od borbe, da sreća postoji samo se za nju treba izboriti”, poručila je Željka koja priznaje da se od Željke prije 2005. razlikuje po borbenosti i upornosti.
I po tome što sada ima Andreja i Velizara.
Ne treba nam ničija milostinja, samo želimo da radimo
Mislim da smo jedini bračni par u Crnoj Gori da oboje ne vidimo. Ne tražim nikoga da mi da ono što ne zaslužujem i ne treba mi ničija milostinja.
Samo tražim posao, priliku da radim i zarađujem, da izdržavam svoju porodicu. Nikada ne bih prihvatio nečiju samilost, već samo da živim od svoga rada”, kaže Velizar.
On na račun lične invalidnine, tuđe pomoći i porodične penzije prima 290 eura.
Priznaje da mu je najžalije dati novac za taksi. On svuda ide pješke, ali Željka još nije naučila sama da se kreće jer ne poznaje grad, pa im je taksi još neophodan.
Ništa bez bake Vojke Golubović
Obradovići priznaju da bi teško mogli bez Željkine majke, Vojke Golubović. Ona radi sve oko Andreja i njihova je, kako reče Velizar, i lijeva i desna ruka. “Baba je tu, radi sve oko Andreja, a ja ga pridržim i dodam šta treba. Tu sam da ga mazim i da mu pričam”, sa osmijehom punim nježnosti kaže Željka.
Baka nije htjela ništa da kaže, ni da se fotografiše, ali zato zet nije štedio riječi hvale. S razlogom.
“Mi se trudimo, ali bez njene pomoći teško bi ovo bilo. Nikada joj se nas dvoje, a i naše dijete, ne možemo dovoljno zahvaliti za sve što je uradila i radi za nas. Nadam se da ću jednoga dana moći da joj ovo vratim”, priznaje Velizar.
Bonus video:
