Da bi se prošlo kroz poslednji osvojeni kanjon u Evropi, Nevidio, potrebna je kanjoning oprema - neopren čarape i odijelo ojačano suproteksom od 4,5 milimetara, kaciga, planinarska obuća. Tako makar piše u turističkim katalozima. Od pomenute opreme ekipa nikšićkog “Javorka”, koja je prije pola vijeka prva osvojila kanjon, imala je samo kacige. I to one koje su pozajmili od nikšićkih Boksita. Ostatak opreme su bile kupaće gaće i patike.
Jedanaest veličanstvenih
“Danas se odlučuju za skokove bandži džampingom zbog adrenalina. Nama to nikada nije trebalo jer mi smo rođeni sa adrenalinom“, kaže za „Vijesti“ jedan od jedanaestorice veličanstvenih Nikola Šunja Mrvaljević.
Prvi organizovaniji pokušaj za osvajanje kanjona izvela je 1957.godine ekipa beogradskog „Geozavoda“ za potrebe Hidroenergetskog sistema „Gornja Zeta“. Sedam godina kasnije krenula je ekipa predvođena speleologom dr Jovanom Petrovićem. Dio ekipe činilla je i grupa novinara i snimatelja predvođena Milanom Kovačevićem, urednikom emisije „Karavan“.
„Sa njima smo ušli Ratko Gaga Lučić i ja. Nas dvojica mladi, puni elana, mislili smo da ćemo pokoriti kanjon. I mogli smo da Kovačeviću nijesmo bili samo nosači, ljudi koji treba da im trasiraju put, bezbjedno transportuju opremu putem vazdušnih liftova. Kamermanu nije dozvoljavao da nas snima već je samo on morao da bude u kadru. Naš ego nam nije dozvolio da ne budemo nigdje u objektivu, i Gaga i ja smo se dogovorili da kažemo da više ne možemo, da smo gladni i žedni. Ekipa se vratila nazad sa trećine puta“, iskren je Mrvaljević.
Zato su godinu kasnije nikšićki planinari odlučili da krenu u osvajanje Neviđboga, da im to neko ne bi uradio „ispred nosa“. Tako je Nevidio ponovo primio goste u svoju negostoljubivu unutrašnjost.
“Predsjednik društva Miloš Bojanović bio je veliki organizator i najzaslužniji čovjek što je planinarstvo u Crnoj Gori postalo i razvilo se u pravom smjeru. Srećom, imali smo i Boška Vulanovića, nenadmašnog vođu akcije, na čije uže se svako smio spustiti. Imali smo vrlo iskusne planinare, ronioce, već smo se počeli baviti akcijama spasavanja i znali smo da kanjon možemo osvojiti“, kaže Stevo Vujičić.
Ekipa koju su čini planinari “Javorka“ Miloš Bojanović, Boško Vulanović, Stevo Vujičić, Ratko Gaga Lučić, Nikola Šunja Mrvaljević, Pavle Vučurović, Božidar Frinjo Kontić i Miodrag Kovačević, novinar „Politike“ Vlado Mićunović i snimatelji RTV Milan Pešić i Milun Tadić, 31.jula u deset ujutro krenula je u avanturu za istoriju.
„Nijesmo mi bili svjesni da radimo nešto za istoriju. Možda je Miloš, kao organizator bio svjestan podviga, a za nas je to bio samo još jedan zadatak, još jedna avantura“, kaže Vujičić.
Pored prateće ekipe koja je vodila računa da se domaće i divlje životinje ne približe kanjonu i ne izazovu oburdavanje kamenja, planinare je ispratila i grupa mještana koja nije skrivala strah da li će se neustrašiva jedanaestorka vratiti živa.
„Stariji su nas dobronamjerno ubjeđivali da ne idemo. Rekli su nam da je kanjon progutao mnoge domaće i divlje životinje, kao i da je sa litice pao neki pastir Gal kome nikada nijesu pronašli tijelo, pa se to mjesto zove Galov mramor“, prisjeća se Mrvaljević koji je član „Javorka“ postao zbog skijanja.
Kapija kamikaza
Korak po korak, metar po metar, ekipa je išla naprijed samo sa jednim pitanjem šta je iza sljedeće krivine, šta skriva novi greben. Išli su naprijed znajući da kada se uđe u kanjon nazad se ne može. Na polovini puta počela je da pada noć i tada je donesena pogrešna odluka da krenu na bočni izlaz usjeka, uz stijenu visoku oko 500 metara.
„Nije to bio ugao od 90 stepeni već i veći i stalno smo bili u previsu. Ni danas nam nije jasno kako smo tuda izašli nepovrijeđeni. Kada su sledeće godine došli Slovenci, sjajni alpinisti koji su osvojili Everest i sve evropske i svjetske vrhove, nijesu mogli da vjeruju da smo tuda mogli da se ispenjemo“, prisjeća se Mrvaljević.
Po njemu i Lučiću ta stijena se i danas zove „Šunjina i Gagina stijena“. Ali, nijesu svi izašli. Pala je noć i petorica planinara morala je da ostane da prenoći u kanjonu na temperaturi od šest stepeni, bez hrane, vode, odjeće.
Ujutro se vratio ostatak ekipe i svi zajedno nastavili putovanje. Približavajući se kraju naišli su na jednu od najtežih prepreka.
Za jubilej ploča sa imenima
O podvigu nikšićkih planinara brujali su svi mediji, a oni su smatrali da je to samo još jedan uspješno obavljeni zadatak.
„Nikome nije padalo na pamet da pišemo istoriju. Bili smo samo radoznali, a izazov i znatiželja su nas tjerali naprijed“, kaže Mrvaljević koji je već 2.avgusta iste godine, zajedno sa trojicom braće Vilotijević, za četiri i po sata ponovo prošao kroz Nevidio. Priznaje da ni sam ne zna koliko je puta prošao kroz Nevidio, sve do 1977. Tada je prestao, a nada se da će naredne godine ponovo proći, ovoga puta sa kćerkom Katarinom.
„Imam problem sa kukom i trebao sam da operišem u junu ali sam zbog jubileja to odložio. Nadam se, ako bude sve kako su ljekari obećali, da ću sledeće godine sa kćerkom Katarinom ponovo proći kroz kanjon“, kaže Mrvaljević.
Za razliku od njega Vujičić se nakon 1965.godine nikada više nije vratio u kanjon.
„Put me odnio dalje od kuće, a i razne druge okolnosti su uticale da nikada više nijesam prošao kroz kanjon“, kaže Vujičić. PSD „Javorak“, uz pomoć opština Šavnik i Nikšić, 1.avgusta obilježiće pola vijeka od osvajanja kanjona Nevidio. Toga dana biće postavljena ploča sa imenima 11 veličanstvenih, a urađena je i monografija. Do sada su samo uklesani inicijali na stijenama.
Nevidio ljepši od Kolorada
„Ljepota kanjona toliko osvaja da ostajete bez riječi. Kao da ste na drugoj planeti. Pravi Neviđbog... Prolaziš i razmišljaš da li ovo zaista postoji“, kaže Vujičić.
Mrvaljević je imao priliku i da prođe kroz kanjon Kolorado, zajedno sa Miodragom Skalom Gvozdenovićem, najboljim odbojkašem svijeta toga vremena.
„Kroz kanjon smo prošli 27. jula 1977. godine. Kolorado i Nevidio se ne mogu porediti. Kolorado je jedna mutna, velika rijeka crvene boje... Nevidio je ljepši pet miliona puta i mnogo opasniji od Kolorada“, tvrdi Mrvaljević.
Pola ekipe nije među živima
Jubilej će biti obavijen i velom tuge jer od jedanaest članova ekipe živa su njih petorica – Stevo Vujičić, Nikola Šunja Mrvaljević, Božidar Frinjo Kontić, Miodrag Kovačević i Vlado Mićunović.
Gaga Lučić, koji se u vodi snalazio kao riba, dvije godine nakon osvajanja kanjona utopio se vadeći utopljenicu iz Morače.
Pavle Vučurović je sedam, osam godina kasnije preminuo od posljedica saobraćajnog udesa, dok su Miloš Bojanović, Boško Vulanović, Milan Pešić i Milun Tadić preminuli mnogo godina kasnije.
Galerija
Bonus video:
