Aleksandar Trifunović Trifke, zajedno sa sugrađaninom Miljanom Prodanovićem, učestvovao je na biciklističkom Megaavelanšu u francuskim Alpima. Trifunović i Prodanović su odvozili u Alpeduzu najekstremniju MTB disciplinu i upisali se u istoriju crnogorskog biciklizma kao prvi domaći takmičari koji su u tome uspjeli.
Start najopasnijeg biciklističkog spusta koji je 21. godinu zaredom održan na Pik Blanu, bio je na glečeru na nadmorskoj visini od 3.300 metara, a cilj je bio dva i po kilometra niz planinu i do njega je trebalo preći 33 kilometra vožnje biciklom. Desetog jula u kvalifikacijama Trifke je bio 58 u svojoj grupi od 130 takmičara, ušao sa Miljanom u "Megačelendž“ finalnu grupu.
“Startni plato do kojeg vodi žičara, bio je dug nepunih 80 metara. Kad je dignuta rampa, gledao sam kako ispred mene vozači bukvalno propadaju u ambis. Cijeli život vozim, tada sam osjetio strah, noge skoro da nisam mogao kontrolisati, u tri dana treninga sam naučio da je staza neuporedivo strašnija i opasnija nego što to pokazuju Jutjub snimci”, priča za “Vijesti“ Trifke.
Od momenta kad je punom brzinom “propao” sa starta na +7 stepeni Celzijusa, pa do prvog od ukupno dvadesetak padova koliko ih se sjeća sa trke. Na cilj u Alemontu, gdje je temperatura bila +30 stepeni C, stigao je 129. od 340 takmičara sa startu, za što mu je trebalo 79 minuta nezaboravne vožnje. Miljan je stigao 269, imao je dva velika peha, pucanja gume, ali je završi trku.
Prvih pet kilometara su voženi kroz snijeg, to je, kaže, bilo petnaestominutno tumbanje u kojem apsolutno svi padaju. Drugi dio je pod ledom iz kojeg vire šiljci oštrog kamenja, a treći je čisti kamenjar, “samo vidiš kako ispred tebe uvis leti točak na jednu, a vozač na drugu stranu, čuješ zapomaganja…“. U dionicu pod šjunkom se ulijeće brzinom od preko 60 km na sat.
“Sve pršti, ali, ništa ne osjećaš, nemaš kad! U 30. minutu ulazimo u potok i upadamo do pedala u ogromno blato od istopljenog snijega, tu svi guramo bicikla pored sebe dok ne izađemo nekako iz korita. Iznad nas helikopter, koji je u trci žena nekoliko puta izvlačio povrijeđene. Pored Alpeduza, gdje ima i publike, vozimo po travi. E, zamislite kako je kad nakon spusta morate da počnete da pedalate promrzlim nogama! Tu je ogromna prašina, ništa se ne vidi.” priča Trifke.
Do cilja su preostali još padina od skoro 30 stepeni iz koje se išlo prvo kroz borovu, pa onda kroz bukovu šumu sa kontra-nagibom u kojoj je Trifke udario u jedan panj i dobro natukao grudni koš. Kroz šumu sasušeno lišće pravi neviđeni problem, biciklisti proklizavaju, padaju…
Do Alemonta Trifke je prosuo kompletan sadržaj ranca i ostalo mu je još tri kilometra sprinta,
“Kroz cilj prolazim otečen, mokar, izudaran, izgreban, sav blatnjav, no, tada nije bilo bolova koje sada osjećam u cijelom tijelu. Idem sigurno na Megaavelanš i 2016”, zaključio je Trifunović.
On je ispred cijelog tima na pomoći za odlazak u Alpeduz zahvalio kafe baru „Varadero“, preduzećima „Cakan Sport“, „Luktrejd“, AD Luka Bar, Turističkoj organizaciji Bar, Upravi za mlade i sport, Bogiću - Belom Mitroviću, AD Marina Bar, „Auto klime Popović“, „Slaven Galiateli kafa“, Jaht klubu „Jug“ i kafe baru „Skandal“.
Božidar Rakonjac pomogao Trifunoviću i Prodanoviću
Pored Aleksandra Trifunovića Trifketa i Miljana Prodanovića, u prvom domaćem ENDURO timu Montenegro, formiranom u Baru, bio je i vođa puta profesor Božidar Božo Rakonjac, poznati biciklistički entuzijasta, koji je tokom spusta u subotu bio zlata vrijedna logistika našim vozačima.
„Cedevita sokove i banane koje nam je profesor dodao na pola staze nikad nisu bile vrednije“, pričaju Trifunović i Prodanović.
Bonus video:
