Objasnio sam ti i ranije, ovo je presitno, moraš da bereš krupnije, priča čovjek sa šeširom radniku, koji, spuštene glave, čuči pored prosutih gajbi.
Radnik klimne glavom i ponovo puni gajbe, odbacujući breskve koje ne zadovoljavaju standarde nadzornika, ili kako radije sebe zovu - poslovođe.
Ovo je prvi savjet koji je novinar “Vijesti” dobio prvog dana sezonskog rada na Ćemovskom polju, doduše ne lično, ali se potrudio da ga upamti.
“Ovo ti je, brate, robovlasništvo, obilaze te kolima, stoje ti nad glavom dok završiš, čak dolaze da te straše psima, a ti moraš da radiš kao kmet, po suncu, u prašini, društvu zmija i insekata, inače ti prijete smanjivanjem dnevnice, koja izađe oko pet eura”, priča jedan od sezonaca, pokušavajući da pripremi nove kolege na ono što ih čeka.
Breskve moraju biti zrele i beru se kad dostignu određenu veličinu. Broj komada u gajbi ujedno je i veličina ploda. Ukoliko u gajbu staje 28 komada iste veličine, riječ je o plodu veličine 28.
“Danas beremo dvadesetšesticu. To su vam najveće u ovom redu, a ne smiju biti manje od ove (pokazuje breskvu u ruci, malo manju od teniske loptice) i moraju biti obojene. Sve zelene i manje se ne računaju”, kazao je nadzornik.
Početniku je veoma teško da procijeni koje breskve odgovaraju određenom kalupu, pa često nose po jedan primjerak i upoređuju sa plodovima na grani, dok iskusniji mjere po veličini šake.
Stabla breskvi su visoka do tri metra, a do vrha se stiže preko starih drvenih ljestvi. Srećni su oni koji ugrabe zdrave ljestve, iako ih jaka škripa starog drveta pod tabanima opominje da tle nije daleko.
“Nemoj tako naglo da se penješ, polomićeš ih”, opominje poslovođa.
“A neka se slome!”, drsko odgovara radnik.
Put do gajbe vodi preko plastične crne kante, koja se nosi i prazni na drugom kraju reda. Jedna kanta može napuniti od pet do sedam gajbi, što ponovo zavisi od veličine breskve.
Za pristojnu dnevnicu, iskustvo je novinara “Vijesti”, pored rada bez pauze, treba imati i snage da se istrpi najnesnosnija podgorička vrućina, ujedi komaraca, pčela i osa.
U paru sa vremešnim kolegom, naš reporter je za četiri sata ubrao sto gajbi i za pola radnog vremena zaradio devet eura, jer se gajba plaća 18 centi.
Ipak, zaradio je tri eura više, jer se radnici na probnom radu isplaćuju po satu.
Koliko se može zaraditi od branja breskvi najčešća je tema među radnicima, a mišljenja su podijeljena.
“Treba da ubereš 100 gajbi do tri sata popodne ako misliš da zaradiš 18 eura. To je nemoguće, jer Marko i ja uberemo 75 gajbi, što je šest eura dnevno”, računa naglas visok i snažan čovjek od četrdesetak godina.
“Ona mala, crna mršava Albanka je juče sa mužem zaradila 23 eura na dvadesetosmice. Možeš misliti koliko će tek zarađivati kad se budu brale redom, bez čekanja da porastu”, odgovara mirno šezdesetogodišnji penzioner, kome je ovo druga sezona na “Plantažama”.
“A dobro oni... oni se ne računaju. Ona je na loze sama zarađivala po 25 eura dnevno, a ko zna koliko godina već rade ovdje”, odgovora grmalj starcu nehajno.
Većina kolega reportera “Vijesti” su prije zaposlenja na “Plantažama” bili na evidenciji biroa rada.
Zbog toga su, čini se, samo rijetki mogli izdržati osam časova teškog poljoprivrednog rada, a uz to i zaraditi.
“Nakon svečanog sastanka sezonaca sa ministarskom (Zorica Kovačević), gdje su se ispijali kokteli i rekle lijepe riječi, autobusi, koji su dovezli radnike sa sjevera i iz Nikšića, vratili su se puni ljudi kao što su i došli. Kad su ljudi uporedili posao i dnevnice, ljepše im je bilo da se vrate kući”, kazao je jedan od sezonaca.
Uprkos tome i određenim zdravstvenim problemima, ljudi rade kako bi zaradili, pa su česte alergije: ”To je od loza. Ko zna kakvim pesticidima ih prskaju kako bi ih zaštitili, a mi smo ih mjesec dana udisali i dirali golim rukama oprskane grane i lišće. Ali samohrana sam majka dvoje djece bez posla, moram izdržati kako bi nešto zaradila”.
Bračni par iz Makedonije već šest sezona rade na “Plantažama” i tvrde da zarade i do 40 eura dnevno.
“Breskve su najbolje plaćene, pogotovu kad počne sezona da se beru sve odjednom, ali ovako kad biramo zaradimo do 25 eura”, kazali su.
U 15 časova se završava berba i radnici pješače dva kilometra od voćnjaka do zajedničkog paviljona i nadaju se da će im do prvog biti isplaćeno ono što su zaradili tog dana.
Pojedini tvrde da su prvu platu primili dva mjeseca nakon što su počeli da rade.
Nakon što se istuširaju i presvuku, opuštanje potraže u flaši hladnog piva. No, u razgovoru ostaju na plantažama - prepričavaju događaje, još jednom naglas broje gajbe i pretvaraju ih u dnevnice.
Voće se ne smije iznijeti van ograde
“Imate li breskvi? Samo otvorite kese i torbe da provjerimo”, na kapiji pitaju stražari radnike koji su završili za taj dan.
Kome nađu breskvu, operu je na česmi pored stražarske kućice i pojedu.
“Možete da jedete koliko hoćete, ali ne smijete da ih iznosite”, nastavlja stražar.
“Da vam ne oštetim berbu za jednu breskvu”, gunđa radnik.
Krađe, zamjene i ostale podvale
I u ovom poslu ima onih koji se rukovode parolom “snađi se”. Takvi uspijevaju da prevare i kolege i nadzornike i sebi povećaju zaradu. Kradu neobilježene gajbe, zamjenjuju kante, beru u tuđim redovima, slažu manje breskve u veće kalupe ili jednostavno beru i zelene plodove.
Višegodišnji radnici tako “kale” tek dospjele berače, zbog čega se najčešće i svađaju sa nadzornicima.
Prednost takođe imaju ljudi koji borave u kolektivnom smještaju, jer ustaju mnogo ranije i počinju rad u redovima, koji su najbolje rodili.
“Oni su već u pet ujutro na polju, i samo prođu redove, uberu 80 odsto i njima dosta. Onda nas koji putujemo iz grada, rasporede u iste te redove kako bismo završili i nema šanse da zaradimo”, ljutito je kazao jedan od mlađih radnika.
Bonus video:
