Ministar prosvjete Predrag Bošković neće moći da se pohvali da je Crna Gora ispunila jedan od glavnih ciljeva zadatih u Bukureštu 2012. kada bude govorio sredinom maja na ministarskoj konferenciji u Jermeniji o primjeni Bolonjske deklaracije. Jedan od pokazatelja napretka biće i koliko su zemlje napredovale kada je u pitanju zapošljavanje diplomiranih studenata.
“Jedan od osnovnih zadataka sistema visokog obrazovanja je podsticanje dugoročne svrsishodne zapošljivosti diplomiranih studenata. Povećanje pravednog priznavanja studija i kvalifikacija, baziranog na postojećim različitim međunarodnim konvencijama, podstaći će povezanost visokog obrazovanja i globalne ekonomije”, jedan je od zaključaka Kominikea iz Bukurešta.
Dvije godine kasnije Crna Gora, inače posljednja iz regiona koja je 2007. prihvatila Bolonjsku deklaraciju, ima poražavajuću statistiku - oko 10.000 nezaposlenih sa diplomom fakulteta na kraju 2014. Iako je Vlada sprovela Program stručnog osposobljavanja, odnosno omogućila diplomcima da odrade devetomjesečni pripravnički staž, to nije “dugoročna zapošljivost” na kojoj je nacionalne vlasti trebalo da porade u prethodne dvije godine.
Spor je i proces koji se odnosi na obrazovanje za potrebe tržište rada.
Da poslodavci traže vještine, a ne formalno obrazovanje, potvrđuje i Izvještaj o napretku Crne Gore za 2014, gdje je Evropska komisija ukazala na neophodnost praktičnih iskustava.
“Nesklad između dostupnih vještina i potreba na tržištu rada i dalje ostaje izazov”, stoji u Izvještaju EK.
Nesporno je da studenti rijetko dobijaju mogućnost da se tokom studija usavršavaju, odnosno da imaju praktičan rad na teritoriji Crne Gore. Najbolji dobiju priliku da se školuju u inostranstvu, makar i po nekoliko mjeseci, gdje mogu da obavljaju i praksu tokom studija.
Da se ovi principi primjenjuju u drugim državama potpisnicima Bolonjske deklaracije, među kojima su gotovo sve članice EU, oslikava primjer studija Austrijanke Vande Tifenbaher, stažistkinje u Centru za građansko obrazovanje (CGO).
Ona je je završila fakultet u Engleskoj, a kaže da je njeno iskustvo mnogo drugačije u odnosu na crnogorske kolege.
”Iz iskustva prijatelja odavde, stekla sam utisak da studenti nijesu inspirisani za bilo kakav rad tokom studija, van fakulteta. Završe fakultet i traže posao, a ne poklanjaju pažnju internacionalnoj saradnji, studentskom aktivizmu,... “.
Bolonjsku deklaraciju od 1996. potpisalo 46 zemalja
Zemlje potpisnice Bolonjske deklaracije 1999. su Austrija, Belgija. Bugarska, Grčka, Danska, Estonija, Irska, Island, Italija, Letonija, Litvanija, Luksemburg, Mađarska, Malta, Njemačka, Norveška, Poljska, Portugal, Rumunija, Slovačka, Slovenija, UK, Finska, Francuska, Holandija, Češka, Švajcarska, Švedska i Španija. Pridružile su im se 2001. Kipar, Lihtenštajn, Turska i Hrvatska, 2003. Albanija, Andora, BiH, Makedonija, Rusija, Vatikan, Srbija, 2005. Azerbejdžan, Gruzija, Jermenija, Moldavija, Ukrajina, a 2007. Crna Gora.
U Velikoj Britaniji studentu mentori i profesori pri ruci
Tifenbaher navodi da univerzitetsko obrazovanje u Velikoj Britaniji ima zanimljiv fokus - individualni rad.
”Tako student mora da se pripremi za naredno predavanje, čak da pročita i do 200 strana, a mentori i profesori su mu stalno na raspolaganju.
Na taj način ste spremni i usredsređeni od početka na sebe. Posebna pažnja se posvećuje studentskom aktivizmu.
To znači da se na fakultetu pripremate da budete aktivan građanin. Tako studentska udruženja učestvuju u demontracijama, lobiranju kod vlasti na univerzitetu za poboljšanje svog standarda,...”. Ističe da se rad odvija u grupama koje ne broje više od 15 studenata, za razliku od crnogorskih gdje ima predmeta na kojima se vježbe rade u amfiteatrima i pred više s
Bonus video:
